Ljepota je tu, u nama i oko nas...
Samo spavanje je besmisleno, kratka smrt, gubitak vremena, ne volim praznine u postojanju,
volim kada znam da sanjam, lucidni snovi zrcale zbilju, prepustih se vrtlogu nepoznatog,
osjetih kovitlanje nečeg bezimenog, na zaslonu svijesti neriješena enigma,
beznačajni rebus, mislila sam…
Um je bio stražar na bedemu svijesti,
Čekah neznanca iz doline suza,
susret na cesti koja nikamo
ne vodi, sanjala ljubav
među zvijezdama.
Volim te. začuh riječii u romoru rijeke,
u pretakanju jutrenja u zenit ljepote.
Na obali zelene rijeke osjetih moć bijele svjetlosti.
Krijući tajnu postanka razotkrivala je tajne
prostora, strijelom vremena probijala
kukuljicu samoobrane, osjetih u
besmislu se krije srž smisla…
Dodirujem jezgru zbilje, otvaram novo poglavlje u knjizi života,
uranjam u doba bez ograničenja slobode, bez moćnika,
u vrijeme postojanja u ovome ovdje i ovome sada,
u obećanju vremena zgusnute sve naše godine,
u trenutku iskrice igre svijesti i sjećanja.
Dijana Jelčić
|
