Na balkonu---
Stajali smo na balkonu Mostarskog mostom, rijeka je mrmorila sjećanjima.
Govorio si jezikom iskona, njime gradio most iznad rijeke nevraćanke,
šapatom spojio naše obale, izvlačio riječi iz prauzora jezikoslovlja,
govorio tijelom, usne su šutjele, tišinom me odvodio u duboke
usjekline vremena, pokazao mi ljepotu ludovanja,
tankoćutnost mahnitanja, osmijehe na licima prijatelja...
život tako jednostavan i lijep...
I danas volim tvoje dlanove na kojima spavaju ptice,
volim tvoje oči u kojima miruje osmijeh i san,
prepuštam se tvojoj odlučnosti u kojoj
se gube sve nesigurnosti… nestaju nedoumice… dvoumljenja...
Ti si srećonaut na stazi ka zvjezdama.
Mostovi su premosnica među srcima, sjećam se legende,
Avignon most je sagradio pastir da stigne do ljubavi,
dok je uzdrhtao razmišljao čuo je glas sudbine,
ne možeš sagraditi most ako ne siđeš do obale.
Upitah se gdje obala moga vremena,
osjetih ona je tu na dohvat ruke,
u ovome ovdje i ovome sada...
gradim most nad bezdanom strahova,
ne dozvoljavam bezdanu da mi uzvrati
pogled, gledam u nebo i osjećam, opet
ćemo sretni gledati u zvijezde padalice...
Dijana Jelčić
|
