.
Wär nicht das Auge sonnenhaft,
Wie könnten wir das Licht erblicken;
Lebt nicht in uns des Gottes eigne Kraft,
Wie könnt uns Göttliches entzücken?
Da oko nije suncu nalik
Kako bismo mogli svjetlo gledati;
Da ne živi u nama sama božja snaga
Kako bi nas božansko moglo ushititi?
Promatram darovanu mi fotografiju Jasne Marcelič i pokušavam razumjeti
Goethevu njegovu teoriju kristala i boja: oko, svjetlost, božansko,
međusobno su povezani.
Jasna je gledala izlazeće sunce, u njenom oku su
svijet, čovjek i božansko postajli jedno. A Goethe kaže ...
Biće čovjeka, njegova nutrina, zrcale se u oku.
Istovremeno se u njemu ogledava svijet u kojem živi.
Jasnina fotka i Goetheove misli su probudile nutarnjeg tumača
nerazumljivog, pokrenule mašineriju razmišljanja,
uzburkale želju za istinskim doživljajem
sunčeve svjetlosti, kristala i boja.
Oko je suncu nalik, u nama je
božanska iskra tvrdi Goethe i dodaje...
-„Vrlina kristala uzima otrovu djelovanje
– a i svim štetnim sokovima,
obojen i blistav kristal veličanstveno uzvisuje ljepotu“
- Goethe -
Ametist je moj kistal. Darovala mi mama.
Svojom bojom je obilježio moj život i snove.
Uzimam ga u ruku i promatram igru sunčanih
zraka kroz kristal, pri treptajima oka mijenja oblike,
a uvijek je ostaje isti…
srce mijenja ritam, ljepota se događa u mojim očima…
Na mom radnom stolu stoji secesiska lampa s kristalnim širmom.
Prelamanjem svjetlosti šutnjom mi priča priču o prohujalom
žuboru rijeke vremena i uvodi me u kristalni dvorac
Božjeg sna. Treperi ritmom svjetlosnih zraka
koje se na svom beskrajnom putu slijevaju
u srce ili je to ipak samo igra svijetlosti i
sjena u mojim očima.
Ljubav osjetih u ljubičastim tonovima sutona i svitanja,
ozrcaljenim u očima boje sna....
Dijana Jelčić
Post je objavljen 27.08.2023. u 09:59 sati.