dinajina sjećanja

utorak, 30.05.2023.

Dan domovini u slavlje... udišem svježinu svibanjskih kiša, promatram raskomadane oblake i nestanak plejada sa lazurnog beskraja, zvjezdano jato se skriva u skutima vizije… Kao iznenada dolutao gost vjetar se šulja koridorima sjećanja donosi zvuk ponoćnog zvona i miris lijepih uspomena, miris tek procvale lipe uranja u svijest, čujem tišinu u krošnji breze, pod sjajem mjesečine svjetluca njena bjelina. U kaleidoskopu želja vrtlog vječnog plamena, koračanje iluzijom, nestajanje iza duge, južni vjetar se igra sa suzama neba, na oltaru donovine poezija snova, nestajuća prošlost i naslućujuća budućnost, pomak vremena, njegova nezaustavljivost i pitanje.... Što ako sutra ne dođe? Dijana Jelčić

ponedjeljak, 29.05.2023.

Budim se... Ta interna psihoanaliza rezultira odbacivanjem tereta prošlosti, otapanjem ledenog otoka podsvjesti, oslobađanjem zatomljenih osjećaja… konkretiziranjem svijesti… uranjanjem u moć sadašnjeg trenutka... Zadar pjesmom mora pozdravlja Sunce, a mi snovitošću trajemo u vremenu. Na rubovima riječi neizrecivost, nedorečen smisao zbilje. Muk sunoćja razbija Kampanel svete Stošije, sjena zvuka se širi, nestaje iza obzora, more buja plimom, dotiče lazur noći. U perivoju pogeda Sunce stvara pukotine, daruje oružje protiv sumnji, otvara vrata svijesti. Budim se. Dijana Jelčić

nedjelja, 28.05.2023.

Pobjeda neizgovorivosti... Volim besane noći, sjaj zvijezda, govor zlatne tišine. Volim zvukove dana, pjesmu ptica, huk breza, muk cvijeća, šutnju mirisa. Volim poeziju života, tvoju blizinu i dijalog pokreta. Svanuće izranja iz dubina, vidim porod mladog dana. Dolutali nalet vjetra uzdrhtalim predosjećanjem lijepog svitanja opovrgava zabludu mira. Na obzoru vizija utjelovljenja zore, trenuci straha od ljubavi i metamorfoza nimfe. Sjene naših pokreta iščitavaju poruke, rješavaju rebuse i novim obličjem tjelesne poetike, tankoćutnim dodirima, ubijaju strahove, premošćuju ponor tuge. Dijana Jelčić

subota, 27.05.2023.

Kotrlja se zbilja... Osluškujem tišinu svitanja. zornicu izronjenu iz nijemosti kobaltne noći, rađa se mladi dan, u razigranosti trenutka na oknu orošeni sjaj boje vjenčanice... Oči vide ono što im svjetlost razotkriva, a ona očima nevidljiva krije tajnu svog izvora. Kotrlja se iskričava zbilja, obećanje dolazećih sutona i svitanja, u rasponu između njih život. Zahvalna sam početku priče, toku njenih uzroka i posljedica, kazivanim predanjima, ispisanim mudrostima, epovima, romanima i poeziji. Iz raznovrsnosti ljepote izranja čudesni svijet, univerzum svjetlosti i boja, svijest postojanja. Vrtlože se geometrijski oblici, govor prirode, jezici fizike, filozofije i glazbe nebskih sfera. Dijana Jelčić

petak, 26.05.2023.

Slično vjetru... Nešto slično vjetru bezimenom je u meni raslo, bila sam pustolov na vratima lucidnog sna, stolovala na dverima paralelnih svjetova nisam se usudila zakoračiti ni u jedan… A onda su zamirisale lipe, Zagreb je slavio dolazak ljeta. Stalno si nezavršena u mašti; bila si tako daleko pa nisam znao, a ipak te znam napamet tvoje oči, usta, a nekad čak ni ideju ovaploćenja čije si ti ostvarenje. Dok gledaš, kao da neki vjetar iz svemira, ili možda njegova sjenka, potpuno uništava drveće, boje, arhitekturu i cijele prizore, tako da čak ni stranu prema kojoj leluja tvoj pogled ne mogu zamisliti. Izgledaš mi postojeća van pogleda, u još nezamišljenim predjelima... U bezgraničju svjetlosti i tmine, u carstvu snovite jave skupljam trenutke sreće pretačem ih u urnu prohujalog vremena, kao tihi znamen na oltaru sjećanja privid svetosti se slijeva u stvarnost zaokružuje naše sada u ikonu ljepote u mirisu procvjetalih ruža spomenak sna, u krošnji bijele breze vjetar uokviruje tišinu u pastoralu anđeoskih glasova... Dijana Jelčić

četvrtak, 25.05.2023.

Pozdrav suncu... Na životnom putu upoznavah mnoge ljude, u njihovim očima promatrah odraz sebe, različitost preslike se ogledala u osjećanjima, trenutačna prisnost, bliskost ili razdaljina se obznanjivala kao istina… Slušala sam priče o Dijaninu gaju, o svetoj šumi u drevnoj Italiji stihove Vergilijeve epske poeme Eneide, misli iz ekloge u kojoj najavljuje dolazak ljubavi… između onda i sada se zapalilo nebo poezijom suza, pjesmama mjesečini i vizijama snovitih obzora... vedrina se pretakala u radost susreta i suočavanja sa istinama… Između onda i sada u duši prohujale oluje. Ponavljajuća predstava, drugačija, a uvijek ista, uskrsnuće svjetlosti, obred krštenja mladoga dana. U gradu pradjedova šetamo preko Pjace kroz Kalelargu do Donata i Foruma šum priče o postojanosti ljubavi, na rivi u zvuku morskih orgulja naslućujemo romor vjetra i zagrljaj pjeska i pjene.... Izgovaram molitvu bogu Sunca, osjećam invokaciju svetosti, ljepotu svakodnevne ljepote. Dijana Jelčić

srijeda, 24.05.2023.

Znakovi kraj puta... kristalni pehar u kojem se zrcale zankovi kraj puta… simboli koje nismo primječivali… ciborij prepun riječi usklađenih sa zagrljajima koje nismo osjećali… blješte svjetla velegrada u kojem lutasmo izgubljeni u traganju za nečim bezimenim… u iskričavoj svjetlosti istine prepoznamao sebe prognanika iz sebe samoga… sebe pustolova putevima nekih nepoznatih svjetova… svjetova bez sna… pronađemo sebe na trgu vješanja ljepote… sebe bezimene lutalice znakovljem bez značenja… Znanje je tek sjećanje, a usvajanje novoga je najčešće zaborav nečega što je bilo nevažno. Učenje je uvijek iznova čuđenjem ogrnuta misao, raskršće snova i želja, želja za rješavanjem još neriješenih zagonetki. Pitam se u kojem vremenu sam se počela čuditi, zaboravljati i sjećati se, kada sam poželjela prestati živjeti neznanje. Iako se sve više sjećam, ja još uvijek i zaboravljam. Kada se zaustavim u trenutku i pokušam rekapitulirati prošle godine obuzme me misaono ludilo i osjećam kaos u glavi, kaos od stoljećima nagomilanih podataka koje bi trebalo poredati, stvoriti osobni glosar za život, drugim sjediniti tijelo i utjelovljeni um, a onda osmisliti onaj najpoetičniji za ljubav. Buditi čuđenje u sebi, pronaći ga u čuđenju drugih, zaboraviti i opet se sjećati, širiti granice uma, ući u labirint zrcala i upoznati svoje jastvo i sva njegova lica, oplemeniti misaonost i prepoznati emocionalnost u sebi su bili i ostali moji znakovi kraj životnog puta. Dijana Jelčić

utorak, 23.05.2023.

Pijanstvo osjetila... Mjesečina i san na praznoj cesti i ona sama. Vozila je u novi svijet u novi san, ljubičasti san. Sloboda pod mjesečinom, osjećala je, treba izdržati, savladati umor želja i mašte, zaustaviti vrijeme, stići prije svitanja da joj ne ukradu sunce... Na mjesečevoj cesti tužnijoj od pokošenih polja, noć izgubljena u daljini koju je pobjeđivala, iznenađena samom sobom, ubrzala je da uistinu stigne prije sunca. Grad joj se smješio jutrenjem, sunce osuši suze na umornom licu. Sretne li žene u jutarnjem svijetlu, govorili su perači ulica, a ona osjeti prvi put pobjedu nad samom sobom ogledajući se u prvim sunčanim zracima. Oćutih pijanstvo osjetila i mahnitanje osjetilnosti. Dijana Jelčić

ponedjeljak, 22.05.2023.

izdrži srce... U onim danima, kada nutarnja gluhoća otupi uspomene, kada nutarnje sljepilo zamagli slike lijepih sjećanja, kada sanjanost postane punina budućeg, a maštarije osamostale, rađaju se zvijezde, zaoble blizine i daljine, zaiskri vrijeme tišine i poezije, začudna datost iznjedrena iz neodkrivenih kutova univerzuma uma. Ljubav je moje bodlje pretvorila u mekane dlanove, u mom kaosu izgradila gnjezdo spokoja i ja otvorih vrata blagosti. Izdrži srce ostani vjerno sebi i korijenju ali rasti, izrasti iznad horizonta prolaznosti. Tamo gore je sunce, tamo gore je beskraj i san. Začuh titraje tišine, osluhnuh, da, to moje srce kliče! Dijana Jelčić

nedjelja, 21.05.2023.

Čarobna frula... Bio je san, mali predah, kratka smrt, odmor za umorno srce, anđeo vatre, utroba velike ribe, igra, razgovor sa strancem, ples sa sjenama, zavijao je vjetar, orkan budio nebo, sjene su nestajale, padala sam, a onda budnost. Bojala sam se, činilo se, sama sebi kradem sreću. Prevarila sam se, budnost je pozlatila svijet, lišila me neizvješća, darovala ljepotu. Budnost donosi miris ambre, tebe dolutalog iz utrobe ribe, tebe kao sjećanje i zbilju, kao meni, nevidljivu, ikonu iscrtanu u mom irisu. Dijana Jelčić

subota, 20.05.2023.

U perivoju kraljice Jelene... U kolopletu neopisivosti ljepote čujem sonatu divnih privida... more sklada odu radosti... vjetar nevidljiv, a moćan kao osjećaj, sklada pjesmu srcu, a perivoj kraljice Jelene odiše opijajućim mirisom lijepih sjećanja... Zlatna hostija nestajaje u moru, a bijela Luna najavljuje nadolazeće mjene osjećanja. Plima i oseka se smjenjuju bezglasjem ustaljenog redosljeda. Nad perivojem kraljice Jelene modrina beskraja, ispred nas bonaca tišine. Promatramo nebo. Plejade su se spustile na zemlju, ostavljaju trag u srcima onih koji vole. Šutimo. Znam, na početku bijaše riječ. Razlila se beskrajem i kao glas nimfe odzvanja u našoj budnosti. To je riječ u kojoj se kriju konsonance nutarnje melodije, riječ u kojoj ponekad disonance najave oluju ruža, riječ koja u sebi sjedinjuje fiziku tijela i metafiziku uma, riječ kojom slavuj najavljuje suton, a sjenica svitanje. Stavljaš prst na moje usne. Nepotrebno je izgovoriti tu riječ, ona je tu, ona je uistinu neizgovoriva, nepotrebna u vokabularu onih koji je žive. Bezriječna hermeneutika dokazuje snagu naših nutarnjih tumača. Pokušavam iz osrčja izvući izričaj, pretočiti ga u štivo, u sliku, u baladu ovoj antologijskoj ljepoti. Dijana Jelčić

petak, 19.05.2023.

Hic Rhodus, hic salta... Tajna se vrtloži sama u sebi, neriješiva enigma, tajna Svemira, život utkan u poeziju vremena. Slutim unikatnost čoveka, njegovu snagu, njegov bitak zgusnut u trenutak, u titraj oka, u malo ništa u kojem se zrcali sve. Nebo se ogleda u ravnici, zvijezde sjaje, bdiju nad tugom, strahom, beznađem. Grle se nebo, zemlja i čovjek, trojstvo neumiruće ljepote, čujem Tinov lelek sebra, vapaj srca kmetovanju hvalisavim moćnicima. Smiruješ me, prevodiš mi hvalisavcima upućenu mudrost Esopovu Ne hvalisaj se. Dijana Jelčić

četvrtak, 18.05.2023.

Svjetlost početka... Skarletno slovo nije znakovlje prevare ljepote, ono je simbol bezvremenog beskraja. Rađao se život, vladao je mir pun sunčanog nemira, mjesečeva sjaja i zagrljaja neba. Poludjela lađa je jecala tišinom utrobe, rebro izronjeno iz lazurnih dubina sna izrasta u obličje žene. Na početku sna je sve bilo drugačije. bili smo otvoreni ali sebični, danas smo nedodirljivi. Ti me nisi optuživao, osuđivao si me šutnjom, užasnom šutnjom, ubitačnom šutnjom. Nosila sam tvoju tišinu u sebi tišinu koja je potvrđivala krivnju, ubitačnu tišinu iz koje sam izrasla, iz koje sam odrasla iz koje sam sazrela u ljubavi za ljubav. Na horizontu se zrcalila duga. Poželjeh protrčati ispod nje, možda dotaknuti njen kraj. Zaustavio si me zatvarajući krug čovjeku dohvatljivih mogućnosti u sferu istine. Ljubav se širila panoramom tog trena buđenja. U perivoju duše, moja do tog trena omamljena čulnost, zatitra laticama tek procvale ruže. Dijana Jelčić

srijeda, 17.05.2023.

Izron iz tmine... Tiho i elegantno, kao crna pantera se spušta noć. Proždire boju vjenčanice kojom svjetlost kiti dan. Krade ljepotu bijeline kojom omotavam trajanje. Zavoli dan u kojem se budiš... čekam svitanje, dozvoljavam srcu da diše. Ponoćni tango me približavao nekome, meni. Sjećam se. Voljela sam plave daljine. Na obali krhog trajanja odživjeh oluju ruža. I nebo je plakalo kada sam odlazila. ostala sam sama na rubu bezdana. Zazivala boginju, noć punu tuge, grumen bola na rubu bezdana... tajna se izgubila između snijega i zvijezda iako je nebo ledenim suzama žalilo nad umirućom ljubavi otopila sam lednicu. Na delti sna osjetih ushit ljepote dva goluba poletješe u nebo... ostvarila se Tinova kristalna kocka vedrine, traje već desetljećima... 1987- 2023 i danas znam odgovor na pitanje odakle dolazi ljepota. Dijana Jelčić- Starević... Odakle dolazi ljepota... Zagreb, 1987.

utorak, 16.05.2023.

Bezglasje bolne istine... Tiho i elegantno, kao crna pantera se spuštala noć… skriven iza oblaka, na licu svemira, sjaj zvijezda, nama nevidljiv put dušama ka smrti... i osmijeh punog Mjeseca kao znak dobrodošlice dolazećima… Pred četiri godine si stajao pokraj mene uz odar moje majke... pred tri godine stajasmo na odru tvog brata, prije dvije godine sahranismo tvoju sestru... u bezglasju bolne istine ponavljajući datum i rapsodija bijelih ruža... iluzija se obznanjuje bijelinom svitanja mladog dana i poezijom kapi na asfaltu svrsishodne bezbojnosti... ovo nije život… pomislih… ovo je vizija koju vidješe ratnici plemena ptica… noć se slijeva u svitanje… na padinama jutrenja poezija nebeskih suza... Dijana Jelčić

ponedjeljak, 15.05.2023.

Oblikuj se sudbino... Iz kolapsa nutrine vrije energija, ključaju osjećanja, buja rijeka nevraćanka. Plivamo uzvodno, u sjećanja. Danijel Dragojević, u svojim pjesmama sjedinjuje misao, govor, osjećaj i djelovanje. Čitajući njegove pjesme začuh mudrost poezije. Doživjeh istinitost istinskog pisanja. Pisac živi s napisanim, bez teme, ali i bez odmaka od napisanog. Šapućem oblikuj se sudbino kao koraci u snu. Cijeli život učim osjećati te korake. Pokušavam osjetiti blizinu pučine samoglasnika i suglasnički vjetar koji muti razum. Osjetiti bistirnu izlaza ka mjestu kojeg više nema, ka veselju nereda, ka zanosu postojanja. Oćutiti da se nepokretnost zamišljenog tek tekstom pretače u događanje. A događanje je zbilja koju treba znati osmisliti riječima, izričajem joj darovati slobodu manirom same slobode. Četrdesetak godina putovanja nepoznatim gradovima, zaustavljanja na trgovima cvijeća, ptica, knjiga pretačem u osjećaj slobode, u osjećanje osjećaja ljubav. Zaustavljam misao u središtu zbivanja, u magiji svjetlosti. Vrtlože se geometrijski oblici, govor prirode, jezici fizike, filozofije, poezije, glazbe, poruka vječnosti i paraleni svjetovi. Iza nas svijet postojećeg, ispred svijet nastajućeg, naslućujemo igru materije i ideja, postojećeg i mogućeg. Osjećam okus Dragojevićeve jabuke i lakoću postojanja bez obećanja i obaveza. Ćutim bezjezičje pripadanja cijelom svijetu. Piskaram, zaobljujem misli u geometriju nutarnjeg sklada, doživljavam taj trenutak okrugle i sjajne slobode.

nedjelja, 14.05.2023.

Mogu li tako živjeti... Bili smo samo jedan ples na proplanku i ništa više... Upoznala sam prkosna zapljuskivanja vremena, odupirala se Kupidu, bježala u zavjetrine tmine, doživjela tugu dubina. Mogu li tako živjeti pitala sam se i još uvijek sanjala plave daljine. Od praotaca naslijedih obalu sna, hridi u dnu vječnosti. Osjetih njihanje zipke i istost kolijevke i snova. San je sidro u oceanu jave. Usidrih se u viziji želje. Na obrisima druidskih vjerovanja šest vrhunaca iza kojih izlazi i zalazi zlatna hostija, slijed svetkovina utkanih u purpur sutona i svitanja, najviši vrh kao oltar života, prvi korak sa zemlje ka nebu. Stajala sam pod maslinom, na obzoru svijesti zasjaše mnoga sunca, u prozirnoj tišini vidjeh anđela vatre, u iluziji bljesak zbilje. Dijana Jelčić

subota, 13.05.2023.

Tajna njenog osmijeha... Sunoćavalo se. Baršunasti kobalt neba se pretakao u mjesečev sjaj. Ti si sjedio za radnim stolom i razbijao tišinu tipkovnicom. Sjedila sam na divanu i listala da Vincievu monografiju i osluškivala tvoje misli brojeći otkucaje slova kojima si rečenicama darivao smisao. Zidni sat je šaputao odu protočnosti vječnosti, crno- bijeli mačak je spavao kraj mojih nogu, a meni se pričinjalo, vrijeme se zaustavilo u očima Mona Lise. Smiješila mi se neotkrivenom tajnom renesansnog umjetnika. Slijevanje dva lica u jedno se zrcalilo pred mojim očima. Je li to znakovlje dvojnosti Leonardove osobnosti, jednakost u različitostima ili ipak zrcaljenje ljubavi. Uronih u dubinu njena tajanstvenog osmijeha i osjetih snagu ljubavi. Osmijeh je bio zarazan, obgrlio nas je nježnošću ruke koja je svoje osjećanje slila u neprocijenjivu vrijednost svevremena. Mističnost tog trenutka se kao zagrljaj vječnosti širila oko nas. O čemu pišeš, upitah da ne odam uzbuđenje. O pretakanju jedne duše u drugu, o neminovnoj sličnosti osmijeha pri ljubavnom činu, o suglasju žudnji odgovorio si, vraćajući se stolu. Dijana Jelčić

petak, 12.05.2023.

Umjetnost epohe... Jedinstvena kolekcija Ars Aevi, sastavljena od oko 150 djela koja su donirali neki od najpoznatijih domaćih i međunarodnih umjetnika, u Sarajevo je stigla 1999. godine...Naš prijatelj Dean j. Toumin je jedan od osnivača tog muzeja... Strogošću umilne nježnosti, snagom i umijećem uma, nadahnućem umjetnika misao slivena u želju za očuvanjem vedrine svijeta. Savršenstvo jučerašnjice zgusnuto u htijenje za odgonetanjem zagonetki i magije ljepote. Slike u isti mah bliske i daleke, tajanstvene kao titrajuća struna, kao svjetlost zvijezda koja odmakom u vremenu očima postaje vidljiva. Dijana Jelčić

četvrtak, 11.05.2023.

Slike kazuju riječ... Sjećam se, pričali smo o ljubavi. Tražili smo riječi. Nismo ih pronašli. Poželjeh dan pretočiti u štivo. Igram se slovima. Premalo ih je na tipkovnici. Beživotna rečenica ne diše. Počiva beznačajna na monitoru. Osluškujem tišinu. Čujem radosnu poruku. Želim joj darovati smisao. Osjećam, most između misli i osjećanja je zlatna nit. Titra ritmom disanja. Diše ritmom srca. Jedna jedina riječ može "nemoć" preobraziti u "moć", nesigurnost u sigurnost, tugu u radost, nesreću u sreću. U bezglasju fotoistina pronalazim znakovlje u kojem vidim tišinu, čujem bol, kušam tugu, dodirujem sreću. Osjećam moć jedne riječi. Živim sinesteziju osjetila i pitam se. Je li moguće u kratkim udasima i vremenu između njih upisati riječ koja u sebi skriva viđeno, kušano, slušano, mirišljavo i dodirnuto. ?

srijeda, 10.05.2023.

Učili su... A onda je otišla. Ostali su samo tragovi njihovih koraka, sunce nad posteljom i sjećanje na siluetu njenog osmijeha. Tajnom obavijena njena prošlost i sadašnjost postadoše važne, izazovne da je poželio sam skinuti taj veo. Krenuo je u nepoznato Stajala je u kuhinji u prevelikoj košulji i trapericama. Tako sitna, nesigurna u biću, a sigurna u ljubav. Osjetio je, prava ljubav je voljeti bez razloga, Srce je promjenilo ritam, tiho, najtiše što je mogla odgovori, Vidim dvoje ljudi, usamljene pod svjetlošću koju ne vide. Ona pod svjetlom suncokreta, ruže, leptira i katedrala. On pod korijenjem kristala leda i neke daleke žudnje. . Neka zora rodi Afroditu, neka joj sunce pročešlja kosu, neka se rodi ljubav… Zavolio je tu vreću kostiju. Zavoljela je i ona njega. Svijet je postao čarobniji i ljepši od onoga ukrašenog lampionima i vatrometom. Dijana Jelčić

utorak, 09.05.2023.

Oči srca... Ugurana u kolonu svrsishodnosti, uvijena u klupko vremena, upletena u čvor trenutka otkrivah slojevitost zbilje. U češnjima sebe same pronalazih nepoznate pejsaže svijesti, neotkrivene krajolike kojim koračahu zaboravi. Iznenađujuća istina je zablještala na zaslonu samospoznaje. Osjetih, nisam samo jedno biće, u duplom heliksu moga genoma se kovitlaju sudbine tužnih, plačljivih, okrutnih, radosnih praotaca. Smiješila su se njihova lica, prepoznavah sebe u njihovim siluetama. Tisućljeća objelodanjena u trenutku. Upitah se kako sam to sve vidjela, postoje li uistinu oči srca, ako postoje onda želim otkriti put do njih, njima progledati želim osmisliti bajku koja nam poručuje da one postoje, sletjeti na planet na kojem sunce nikada ne zalazi, utjeloviti u sebi maloga princa i uistinu vidjeti tvoj odraz dubini moga pogleda… želim… oči srca vide emocije, pamte ono što izrasta iznad sfera pamćenja, vide zvuk carstva tišine, očima srca vide slijepi… potražih potvrdu te istine u neurofiziologiji. Oči srca se kriju u vječno nastajućim senzoričkim kartama, u onom djeliću samoosjetilnosti koja nam daruje osjećanje postojanja u tijelu... Dijana Jelčić

ponedjeljak, 08.05.2023.

U spomen... Tražeći ljubav među bogovima s Olimpa, učila je Homerov jezik, savladavala heksametre i radovala se skorom izlasku na daske koje život znače... Ali strah i nesigurnost je nosila u sebi. Ako manjak od pet centimetara bude presudan? Ako talent, njeno urođeno umijeće, zakaže? Jedini kapital koji je imala nije zakazao. Odigrala je Antigonu, koja je obilježila cijeli njen pživot. Često je kazivala rečenicu... da nije bilo male Antigone svi bi mi danas sretnije živjeli... uz osmih je dodavala. možda... Iako premalena za heroine svjetskih drama imala je sjaj u očima, osmijeh i glas... U Krležinom Kraljevu je darivala, Sreće zlatne, srebrne, sreće... U Marinkovićevoj Gloriji, krikom tužne majke ledila je srca publike. Osim nutarnjoj, divili su se njenoj vanjskoj ljepoti, uspoređivali s Liz Taylor i Audrey Hepburn. Bila je odličan pedagog, nenametljivo je ucrtala moj put u svijet poezije. A ja, uz nju sam naučila voljeti i smijati se srcem... Dijana Jelčić

nedjelja, 07.05.2023.

Izgovaram molitvu... Dah ljubavi daruje željeno primirje, ples suprotnosti oplemeni tkanicu, magija nas drži na okupu, zagrljaj svjetla i tmine, sutona i svitanja, sna i zbilje. Odrasli smo, sazreli u bitku, u iluziji svijeta. Tajac salvi objavljuje gozbu osjetila, pobjedu emocionalnog uma. Nemam opravdanja za tuge i boli. Odživjeli smo ih i smišljali nove, drugaćije izazove za život. Iza horizonta ponoćno sunce. Jučer se pretače u sutra. Budim se i želim da nebo ne bude krletka dušama nego slijetalište ljepoti poslije ljepote života. Budim se i zbog svih okrutnosti svijeta izgovaram molitvu. Dijana Jelčić

subota, 06.05.2023.

Kako je dobro: biti... Prije nego je dobio tijelo, čovjek je bio samo svijest, roj najsitnijih struna iz čijih su titraja nastajala osjećanja strah i ljubav... Ona Ljubav i on Strah dva vječna protivnika se još uvijek u nama titrajima izmjenjuju i pišu priču koju zovemo život... Pročitala sam knjigu ni o čemu u kojoj je tišina sve. Osluškivala bijelu glazbu. Čula zvuk tišine, osjetila, ritam neizgovorenih riječi, ljubav koja nije ljubav i jedno veliko ništa koje je sve. Vjerovala sam da mogu utisnuti znakovlje trajanja u bespuće prolaznosti, da mogu urezati naša imena u koru prostor- vremena, da mogu putovati svjetovima ne napuštajući ovo ovdje i ovo sada i putovala sam. Zvuk se u nezvuku čuje. Kao pjev ptica oslobođenjih iz krletke, kao srcem odapet let. U tome je uvijek nastajuća ljepota. I ne može se zaustaviti. Može se osjećati kao dodir svile, kao cjelov, kao ljubav, kao život i šapnuti ... kako je dobro biti... Dijana Jelčić

petak, 05.05.2023.

Na obroncima zbilje... U iskri svitanja trag istine, buktinja sunca grli dan, na hridi tihuje Prometej nadanja, na obzoru privid besmisla. U katakombama pamćenja beketovska ja, bjegunica iz zbilje, robinja kaveza zaborava. Prodirem u prostor nedogađanja, u ledenicu zatomljenih sjećanja. Na obroncima zbilje tren romori istinom. Nema ga, ne postoji uzaludan čin! ushitom osjećanja uprisutnjujem zbilju. Ćutim nadanje, ugodu vjerovanja u iznova rađajuću svjetlost. Osmijehujem se dolazećem. Dijana Jelčić

četvrtak, 04.05.2023.

Dogodilo se u maju... Poetična slika raja, nosim je u srcu, pomislih gledajući povratak lastavica. Budim se slično anonimnom spavaču, ne snalazim se u vrtlogu prostora i vremena, u polusnu vizija jutrenja. Je li život san? tek iluzija budnog uma? vertigo svjesnosti ili snovitost srca? San je kratka smrt, budnost podsvjesti, bijeg od arhetipova, ubitačna tišina nekih davnih tugovanja, noć bez ponoći, hladni vjetrovi sa orkanskih visova željenog zaborava. Život se rađa jutrima, lahorom na koži, kapima rose ispire noćni mir, uranja u bitak. Prisutna u stvaranju prostora igram se iluzijama, u djeliću vremena tankoćutno sjećanje. Na zaslonu metafizičkog neba titra snovid prohujale ljepote. Volim ovaj trenutak, osjećam srce diše i osmijehujem se. Osmjehuješ se uvijek istim osmjehom, u tvojim očima uspomena na @Euro kaže Kapeljske kresove da, na vrijeme odsanjane budućnosti. Majske ruže su ponovo zamirisale. Dijana Jelčić

srijeda, 03.05.2023.

Pars pro Toto... Urlik vjetra u krošnji pod prozorom je prepolovio noć i san, još je daleko do svitanja, uranjam u svijet maštanja, nebo titra sjajem mjesečine i plesom oblaka... sjećanja se mješaju s melodijom sfera, prividi žive, uranjaju u san... pričinja mi se u vjetru čujem poruku sa Siriusa, ti se smiješiš u snu, možda se zrcalimo na dalekoj zvijezdi, u nama tihuju nepostavljena pitanja i nebitni odgovori, Istovremenost u Eliotovoj trovremenosti. sadašnjost oplemenjena sjećanjima na prošlost i odsanjana budućnosti… T. S. Eliot i njegova poezija o mačkama iz prošlosti ozrcaljena u mjuziklu Cats iščekuje budućnost. Iza misli, u sebstvu nutrine kolaž vremena. moja tri imena, Dina, Dinaja i Dijana Svaki tren i svaki titraj oka je esej utkan u cjelinu još nenapisane zbirke. Dijana Jelčić

utorak, 02.05.2023.

Sjedinjeni u obećanju… Zvjezdani sjaj nad humkom porijekla objavljuje kraj potonuća u apsurdu traganja za smislom, iskri čudesnost rođenja utkanu u genom i uzaludnost čekanja na bolji trenutak… Usnula je straža na kapiji vremena, utihnuli su odjeci sa bojišnice taština, zamrli su strahovi u razvalinama tmine, prestala su ratovanja u ponorima trajanja. Krenimo do kraja svijeta, dotaknimo tajne svemira i vremena, te ljepote zgusnute u naše ovdje i sada. Slušajmo tišinu na trgovima, pjev ptica u parkovima, osluškujmo istinu srca. Dijana Jelčić

ponedjeljak, 01.05.2023.

Prvomajsko svitanje... Dotaknula me moć vremena, omotala nevinost djetinjstva u snovitost mladosti, hranih se riječima, tim znakovljem na stazama spoznaje i pješčanom žalu oceana snova. Dočekivali smo prvomajske zore na trgu cvijeća. Miris ruža i svježeg kruha još uvijek obnavlja molitvu i uspomenu na prohujala proljeća. U kapi budnosti nepobitnost snovitosti, neopozivost prolaznosti i obris iluzije. Srce neumoljivo otkucava trenutke, a sjećanja premošćuju razvaline. Na svilenoj zavjesi jutrenja prepoznah konture istine. u tvojim očima osmijeh, u rukama buket ruža. Dijana Jelčić