Tajna njenog osmijeha...
Sunoćavalo se. Baršunasti kobalt neba se pretakao u mjesečev sjaj. Ti si sjedio za radnim stolom i razbijao tišinu tipkovnicom. Sjedila sam na divanu i listala da Vincievu monografiju i osluškivala tvoje misli brojeći otkucaje slova kojima si rečenicama darivao smisao. Zidni sat je šaputao odu protočnosti vječnosti, crno- bijeli mačak je spavao kraj mojih nogu, a meni se pričinjalo, vrijeme se zaustavilo u očima Mona Lise. Smiješila mi se neotkrivenom tajnom renesansnog umjetnika.
Slijevanje dva lica u jedno se zrcalilo pred mojim očima. Je li to znakovlje dvojnosti Leonardove osobnosti, jednakost u različitostima ili ipak zrcaljenje ljubavi.
Uronih u dubinu njena tajanstvenog osmijeha i osjetih snagu ljubavi. Osmijeh je bio zarazan, obgrlio nas je nježnošću ruke koja je svoje osjećanje slila u neprocijenjivu vrijednost svevremena. Mističnost tog trenutka se kao zagrljaj vječnosti širila oko nas.
O čemu pišeš, upitah da ne odam uzbuđenje.
O pretakanju jedne duše u drugu, o neminovnoj sličnosti osmijeha pri ljubavnom činu, o suglasju žudnji odgovorio si, vraćajući se stolu.
Dijana Jelčić
|
