Slike kazuju riječ...
Sjećam se, pričali smo o ljubavi. Tražili smo riječi. Nismo ih pronašli.
Poželjeh dan pretočiti u štivo. Igram se slovima. Premalo ih je na tipkovnici.
Beživotna rečenica ne diše. Počiva beznačajna na monitoru.
Osluškujem tišinu. Čujem radosnu poruku. Želim joj darovati smisao.
Osjećam, most između misli i osjećanja je zlatna nit.
Titra ritmom disanja. Diše ritmom srca.
Jedna jedina riječ može "nemoć" preobraziti u "moć",
nesigurnost u sigurnost, tugu u radost, nesreću u sreću.
U bezglasju fotoistina pronalazim znakovlje u kojem vidim tišinu,
čujem bol, kušam tugu, dodirujem sreću. Osjećam moć jedne riječi.
Živim sinesteziju osjetila i pitam se.
Je li moguće u kratkim udasima i vremenu između njih
upisati riječ koja u sebi skriva viđeno, kušano,
slušano, mirišljavo i dodirnuto. ?
|