Mogu li tako živjeti...
Bili smo samo jedan ples na proplanku i ništa više... Upoznala sam prkosna
zapljuskivanja vremena, odupirala se Kupidu, bježala u zavjetrine tmine,
doživjela tugu dubina.
Mogu li tako živjeti pitala sam se i još uvijek sanjala plave daljine.
Od praotaca naslijedih obalu sna, hridi u dnu vječnosti.
Osjetih njihanje zipke i istost kolijevke i snova.
San je sidro u oceanu jave.
Usidrih se u viziji želje.
Na obrisima druidskih vjerovanja šest vrhunaca iza kojih izlazi i zalazi zlatna hostija,
slijed svetkovina utkanih u purpur sutona i svitanja, najviši vrh kao oltar života,
prvi korak sa zemlje ka nebu.
Stajala sam pod maslinom, na obzoru svijesti zasjaše mnoga sunca,
u prozirnoj tišini vidjeh anđela vatre, u iluziji bljesak zbilje.
Dijana Jelčić
|
