Desiderata

... bitch. Ma da. A zašto je to tako? Da se mene pita, to UOPĆE ne bi smjelo biti tako.
Ne mogu vjerovati da se u najljepšem godišnjem dobu bavim glupim razmišljanjem o tomu kako smo si mi žene jedna drugoj bitch.
A sve to zbog kolegice koja me ne podnosi. A ja se trudim da posao ne pati. Pa se sve nešto pravim kao da ona možda ima bad day. I da je to sve slučajno. A nisam naivna, pače. Vidim da sa ženom nešto ne štima. I, nažalost, redovito se ispostavi da ona zapravo ima bad week. I bad year. I, naposljetku, bad life. Očito.
I onda, kad sam danas pročitala heroin post o tomu kako ima razgovor za posao, samo sam se za nju pomolila Bogu da joj na intervjuu ne bude neka bitch.
Jer meni je na nekoliko razgovora bilo takvih.
Zašto mi se redovito čini da muškarci jedan prema drugom nisu sons of a bitch? Kod njih posao nikad ne pati, koliko god da oni imali loša mišljenja jedni o drugima privatno. I koliko god da se ne podnosili u istim tim privatnim okolnostima.
Kod nas žena je profesionalan život na poslu često teško odvojiti od privatne (ne)trpeljivosti. I zato posao često pati. Iako nas je šef jednom sve kokoške na poslu upozorio na to da ne želi nikakve netrpeljivosti do 16:30; nakon toga se možemo počerupati i iskokodakati jedna na drugu do mile volje, ali dotad - posao MORA biti odrađen.
I to je muškarcima, naravno, sve smiješno.
I meni. A nisam muškarac. Dapače, JAAAKO sam žena. I zato me ovo očigledno i pogađa.
I zato se ova dva dana ne javljam, eventualno vam prikvačim koji comment na postove.
Jer me ova atmosfera na poslu s tom tukom malo frustrira. Jučer je ona, kao, obavila MOJ posao. I to rekla šefu, koji me danas malo kritički propitao oko nekih stvari. Sva sreća da ga je moja moć uvjeravanja ipak pridobila, i čovjek je shvatio da je tuka samo napravila SVOJ posao.
A sto puta sam se zaklela da neće više...
Što da joj radim, ljudi?
What's a (wo)man with(out) a (wo)man...

Dragi moji,
nakon dugog i mukotrpnog prošlog tjedna iseljavanja i useljavanja, dekonektiranja i konektiranja, odvijanja i zavijanja i inih sinonima i antonima, ja sam ponovno u sedlu.
I ponovno vas mogu nesmetano čitati, smijati se, plakati, migati i cerekati se (Beštijičina omiljena disciplina)... I to me beskrajno uveseljava. Toliko da tek sad shvaćam koliko mi sve ovo fali kad nisam u tomu.
A vikend k'o vikend. Jedna sam od nesretnica koje zbog posla počesto moraju ostati tu, pa što ću. Pokušavam izvući best of it iz njega, ma koliko radan bio.
Nego, uzdrmala me jedna poručica.
Sjećate se onog mojeg posta od nekidan, o onom mom frendu Ameru koji se ni na što nije mogao oduševiti?
E, pa recimo da se na nešto ipak oduševio.
Zapravo, na nekoga.
I to na mene.
Des, I kinda think I love you.. bila je poruka koju sam primila u nedjelju oko 10.
Isssussse, koja situacija natjera čovjeka na ovakav očajnički čin u nedjelju ujutro, kad se većina odraslije nacije moli u crkvama diljem Hrvatske, a oni mlađi, ukomirani od prethodne noći, dosanjavaju slatke snove u završnom R.E.M. fazi?
Čovjek napisao da me voli!
A mi se ono nekidan raspisali o m/ž prijateljstvima!
I što da ja sad kažem na to?
Ne vjerujem da se nekomu može reći 'Volim te' kad vas spaja viđanje jednom godišnje (i to ako), te održavanje 'veze' (na aparatima) putem neta.
Vjerujete li vi?
Naime, dogodilo mi se i prije, no s tipom s kojim sam, doduše, svojedobno imala avanturicu. On se, kao, nakon toga nešto gadno bio zaljubio. A ja mrtva-hladna, damn it!
Jebi ga, i meni se događalo da se malo zacopam u frajera koji mi je bio ništa više do one night stand.
Ali Amer mi nikad nije bio čak ni to, munje i gromovi!
I što sad?!
Trebam li napomenuti da mu nisam ni odgovorila na poruku?
Zašto je nekomu tako lako reći 'Volim te', a drugima trebaju mjeseci, pa možda čak i više?
Možda sam malo ljubomorna na ove prve...

Dragi moji,
evo, konačno, da prekinem sa svojom tradicijom pisanja dugih postova. Idem ravno 'in medias res' (lat. u središte stvari), bez previše uvoda i okolišanja.
Zanima me, naime, što mislite o kombinejšn starija (ali ne stara) cura - mlađi muškarac.
I neću lagati i reći da se radi o jednoj mojoj frendici.
To je već malo isfurana fora. A takve ne volim.
Razlika je, naime, 9 godina. Njemu je 19, a meni - zbrojite.
Mali navodi na grijeh.
I ja mu zasad uspješno odolijevam.
No ne znam koliko ću još uspijevati u tomu.
U velikom sam moralnom rascjepu.
I razmišljam o staroj dalmatinskoj iz naslova, pa me nekako pokoleba...
Oprostite na maloj vulgarnosti iste. No nisam je ja izmislila.
Izmislili su je naši stari.

To je nama naša emancipacija dala.
Vidjela sam, drage moje dame i gospodo, da smo se nedavno naveliko bile raspisale o emancipaciji. Posebno jedna od vas, čiji smo post iskomentirale do besvijesti. I svi su ti komentari, naravno, bili varijacije na temu.
A meni je u subotu jedan decentni stariji (po defaultu valjda i iskusan?) gospodin na svadbi rekao:
"Znaš, danas su ti muškarci malo preplašeni. Vi žene ste sve emancipiranije i samostalnije, nije vam neminovno potreban muškarac da se realizirate."
Preplašeni?!
Ha, ha, da, stvarno! Sve vidim neke preplašene i izbezumljene face kako šeću gradom poklekujući pred moćnim amazonkama! A one sve, ono, jel'te, oboružane kopljima i štitovima (čitaj: cvjetnim uzorcima i trendi-naočalama) oštro ih gledaju i misle se na koji će ih način popodne na Jarunu ili Maksimiru popapati - lešo, pečene, sušene...
Pogotovo kad tu i tamo (no jaaako rijetko) sretnem onoga u kog je i moja malenkost zera zaljubljena (a nije ddadd, nadam se?!) - on mi izgleda posebno uplašenoi unezvijereno, onako golem i nemoćan! Ha, ha, ha!
Ne moram ni govoriti da sam se dotičnom gospodinu sa svadbe grohotom htjela nasmijati u facu (no naravno, nisam, ipak nisam takva prostakuša), premda mi je, čovjek, jel'te, zapravo htio dati kompliment, kako je i sam rekao.
Kompliment?!
Pa nije mi kompliment to da me se boje, vrag te! Zašto me se ne boje oni nezanimljivi frajeri koje bih u startu htjela prepasti, a oni uporni... I vjeruju da sam cijeli život čekala samo njih... da mi ulete... i da im padnem u zagrljaj...
Kao, npr., oni gore kod Bosanca u Tkalči...
Ti se, valjda, nikoga ne boje. Mislim, ona garnitura koja redovito sjedi ispred na terasi i budno motri na svoj zavidan i vrijedan vozni park. I na usputne prolaznice na ruti Bogovićeva-Tkalča-Kaptol centar, ofkors. Ne d'o Bog da im koja prođe neopaženo ili neiskomentirano!
Zašto se takvi ne boje amazonki?
Ispada da se oni najviše pale na osviještene žene. I zato, emancipirane i osviještene žene - pravac Bosanac!
Naravno da ta garnitura muškića doma jako često ima isto takvu jednu (?!). Osviještenu, mislim.
Možda povremeno i onesviještenu. Zato i jest doma.
To je nama naša emancipacija dala.
Da nam gradom hodaju preplašeni muškarci...
Ddadd, pitanjce za tebe; Je si l' možda voljan za kloniranje?

Tek što sam onako samouvjereno nekidan komentirala antibiotičin post o bivšima, sinoć mi se dogodilo djelomično oživljavanje prošlosti, kao za inat. Bivši mi se javio poručicom, i dopisivanje se kasnije odvijalo po načelu 'poručica na poručicu' i tako njih 20-ak zaredom... I tako sam shvatila da bivši ipak ne pripadaju prošlosti. Ne u potpunosti. Ne zato što to JA ne bih željela, nego zato što je ON taj koji se povremeno javi... a bio je rekao kad smo prekinuli da se nema smisla javljati (usputna napomena, ne zato što se želim praviti važna, nego čisto zbog vaše orijentacije - ja sam NJEGA ostavila (nije mi na čast i slavu, no što ćeš)), kad je ionako razvidno da ljudi nakon veze teško mogu ostati prijatelji... posebno kad se zna što jedna strana još uvijek osjeća... Suze mi dođu kad se sjetim kako mi je teško bilo. Ipak, vjerovala sam da će se držati te svoje - nećemo se više javljati jedno drugom. Naravno da ćemo se pozdraviti ako se sretnemo u gradu, možemo čak i popiti cugu, pa nismo neprijatelji?! No nema smisla ciljano se javiti sms-om ili pozivom da se nađemo. I slažem se, stvarno nema. You gotta put an end to something.

Ipak, on je bio taj koji se periodično javljao nakon prošloljetnog prekida. Nije navaljivao nikad, nije neki bik rogonja koji ide glavom kroza zid... No ipak se povremeno javljao. I meni je svaki put bilo drago, a u isto vrijeme i teško što mi se javlja. Teško zbog njega, ne zbog sebe. Ja sam sa svojim osjećajima bila načistaka, no njegovi su još postojali. I što je još najgore, gotovo nepromijenjeni. Još me, kako mi je kasnije jednom prilikom i rekao, volio svim srcem. Ali nije bio papak, i ja sam to znala. I zato sam i ja njega na neki ludi način nastavila voljeti, no ne tjelesno. Samo mi je um govorio da sam počinila grešku, da takvo nešto nikad neću ponovno pronaći... Jer mogao je taj čovjek biti divan muž, prijatelj, otac našoj djeci... Sve je to meni moj mozak govorio... No srce je lutalo dalje... Tražilo je nešto uzbudljivo... Nešto što i dan-danas traži. To je bio sukob srce vs. mozak.

Srce je i otšilo dalje, nastavilo lutati i tražiti nešto 'bolje' (ako postoji). Ali je barem bilo iskreno. Nisam imala njega kao ziher-varijantu, a okolo si tražila uzbuđenja i avanture. Premda znam jako puno cura koje to rade. To bih nazvala 'sukobom' ziher varijante (njem. sicher Variante) i avanture. Naravno, dečke ne moram ni spominjati, to je njima nešto još normalnije. A propos toga, nekidan mi je jedan frend (postoje li m/ž prijateljstva? - osvrnuti se na Suzette od jutros, op. a.) rekao da već dugo ne vjeruje u monogamne veze (što i sama vidim?!) i da sex treba shvaćati kao sport i rekreaciju. Da mu je život lakši otkad tako živi (Ja još uvijeeeek kao momak žiiiiviiiim!). Hebo te, sve se više i sama priklanjam ovakvom razmišljanju! I onda se pitam jesam li ikad uopće bila i zaslužila onakvog bivšeg? Takve se bivše ne zaboravlja. Oni ti samo oplemene život i tjeraju te da budeš bolja osoba. Nadam se da će mi uspjeti, jer ga se uvijek rado sjetim. I ne želim ga potpuno prepustiti prošlosti. Premda, kao što već rekoh, ništa ne želim obnavljati s njim. Možda mozak i želi, no srce stalno bježi dalje (Jer ja sam skitnicaaaa...).

I tako je mene moj bivši sinoć nagnao na ponovno razmišljanje i promišljanje o tomu što želim. I po milijunti put sam shvatila da ne znam što želim. Ali definitvno znam što ne želim - razapetost između ziher varijante i avanture.
I dogovorili smo se za cugu sljedećih dana.

Nije da mi je zagrebački kolodvor (bilo koji, autobusni, željeznički... imal' još koji?) materinji, ali u posljednje tri-četiri godine kao da jest. Naime, otkad živim u tu. Jer otada povremeno odem na pokoji od gorenavedenih dva dočekati/ispratiti nekoga/sebe s/na raznoraznih/a odredišta... I tako su meni zapravo zagrebački kolodvori gotovo pa materinji. Mislim, domicilni. Jer, ipak živim tu, ne? (Povremeno i kajkam, no svi se smiju - (Kajkava Dalmošica! Ha, ha! - E neću više, nećete se vi meni smijati, kad se već ja ne smijem vašim lošim pokušajima čakanja! ( bijesna op. a.))
Dobro, nije to ono što sam htjela reći. To je bila samo kratka uvertira za prepričavanje popodneva kad sam išla dočekati Amera tamo. Na zagrebački željeznički kolodvor. Popularno zvani Glavni. Da slučajno ne bi bilo predugog traženja, rekla/napisala sam mu, onako, just in case, da bude pored glavnog ulaza u lobi, da ga lakše uočim. Na što je meni čovjek sms-om odgovorio da zar ja mislim da je zagrebački kolodvor tako veliki da ga ne bih uočila i da ne bude pored glavnog ulaza?! Pas mater! Eto ti američke dominacije u malom! Eto ti ponovno (balkanskog) komplexa manje vrijednost pred nadmoćnim (ne)prijateljem! Uh! Hoće li on meni, pas mater, da je zagrebački kolodvor mali?!
Ipak, što reći. U pravu je čovjek. Vidio je, valjda, i puno većih, pa se nije prepao da neće uočiti svoju kroejšn frend kad dođe po njega. Ruku na srce, vidjela sam i ja puno većih, što sam manje putovala od njega, a gdje neće on, koji je vidio gotovo sve?! I bio je u pravu. Odmah smo se skužili. I nismo si, naravno, potrčali u zagrljaj. Ipak smo samo frendovi (ali, stvaaaarno, samo frendovi). Ma, što se ja ovdje opravdavam?! Dobro, poljubili smo se, onako, cmok-cmok zagrlivši se, no to je isto, naravno, pjurli frendovski.
Neću vam nadugo i naširoko o svemu, samo ću se još jednom ispričati i zahvaliti svima vama koji ste nesebično uskočili s prijedlozima prekjučer - od svega predloženog što se tiče sightseeinga čovjek je sa mnom vidio samo Zrinjevac. A zašto? Da ne bi sad ispalo da je to samo zbog Suzette i moje radoznalosti da vidim ta čudesna bića iz močvare razbacana po parku, razlog je još i sljedeći - zato što je ostao svega jedan cijeli dan, od kojega sam ja opet više od polovice radila. Jutros je otišao za Dalmejšu. To mu je i bio ultimate destination. Jest da smo se mi jučer našli za moj lunch break na kavi (neću vam reći na koje sam ga poznato špicersko mjesto odvela, da se ne biste prepali da sam vas vidjela, he, he!), no ja sam ga ponovno trebala ostaviti samog da glavinja po gradu dok ne završim s poslom, jer onda ću ga, kao, odvesti u nekakav, jel', sightseeing.
Na početku mog teksta ste mogli vidjeti moje ježenje na nadmoć (ne)prijatelja i komplex manje vrijednosti koje redovito osjećamo pred takvima (usprkos činjenici da imamo povijest stariju od njih uhuhuuuu!). Naime, što ću pokazati čovjeku koji se na malo što više zna i može oduševiti?! Kako sam ja u takvim trenucima (posebno nakon posla, a minimum spavanja prethodne noći, jer smo bili na nekakvoj večeri kod mojih frendova) krajnje bezobzirna, i, mogu čak reći, malo i zloćkasta, prekorila sam ga nekoliko puta što se ničem ne divi. Valjda sam ja, onako, naviknuta na svoje oduševljenje na sve strano i novo, očekivala da bi i on sad trebao isplaziti jezik na Bana Jelačića (btw, nisam znala kako u plemićkom rodu na engleski kategorizirati bana, te kako ista riječ uopće glasi - uskočite s pomoći, da ne listam po rječniku sad), kralja Tomislava, secesijske zgrade (s kojih, nažalost, nerijetko otpada žbuka - mislite da to nije primijetio, peder jedan?!), restauriranu katedralu (koja je meni, iskreno, čak bila puno ljepša onako s onom crnkastom 'patinom' od prije, vama?), duuuugu nam shopping zonu Ilicu etc, etc... Ja sam takva - sve me oduševljava, Ako ni iz kog drugog razloga, a onda barem iz kurtoazije. Da dođem Bugarinu, Ukrajincu, Estoncu ili Bjelorusu u posjet (državljanstva uzeta nasumce, ne zamjerite) našla bih nešto vrijedno komentara... A ovaj? Komentirao je gotovo ništa! Na kraju sam ga ja praktički 'navlačila' na komentare, što me užasno živciralo... Stvarno mi to treba nakon cijelog dana na poslu i razmišljanja što mu pokazati i kamo ga odvesti. Na kraju sam od djelomične iživciranosti ogladnila, pa smo otišli nešto popapati u Skalinsku, pri čemu nas je na terasi dobrano počela prati kiša... I pokislo mi je više od pola lignji i pommesa... I kao točka na i, moja je djelomična iživciranost (moram napomenuti da istu nisam otvoreno pokazivala, iz gorespomenute kurtoazije) još više došla do izražaja kad sam shvatila da skoro ništa nisam ni pojela, a bila sam gladna k'o vučica... Uh! Nije mi se dalo više jesti ono što je kiša obilato zalila, bez obzira na krajnje ljubaznog konobara koji me upitao: "Da vam unesem unutra, još ćete jesti?". Samo sam mu rekla da ponese, da više neću jesti. Platili smo, sačekali još uz pićence da kiša oslabi... i krenuli dalje. Ne mogu vam reći kamo, jer bih možda bila prepoznata... Oprostite.
Summa summarum cijele priče - još mi je jednom postala jasna ona stara "Svakog gosta dva dana dosta". Ne bilo kojeg gosta, ali svakako ovog mog američkog. Što će mi gost koji mi gotovo ništa ne zna pohvaliti, pa čak ni to posljednje mjesto na koje sam ga povela (riječ je o mjestu krajnje kulturnog sadržaja, na kojem je imao priliku prije od ostalih Hrvata (a kamoli Amera) vidjeti da su Hrvati jedan umjetnički nadaren narod, između ostalog?!
Ne mogu reći da mi je smetao, dapače. No ipak sam bila presretna kad sam ga jutros ispeljala na kolodvor (ovaj put autobusni) na bus za Dalmejšu...
I kad sam se, onako, u rutinskoj maniri, zaputila dalje u bespuća zagrebačkog prometa vozeći se prema svojoj svakodnevnom, djelomično učmalom i poludosadnom radom mjestu... Sjećajući se s pomalo gorkim okusom da će se isti moj američki prijatelj zaputiti dalje ne znajući bilježiti zanimljive momente... Ili barem ne znajući ih popratiti adekvatnim komentarom... A ja bih, kao, na njegovu i Columbovu pradomovinu trebala svršavati? E neću!
Drugi put kad dođem u US neću se ni na što oduševiti!
Ni na što!

... biti nečija muza. U pjesmama. Ili pak blogovima.
Jeste li čuli za fenomen dozivanja muza u pjesmama? Dok sam studirala, često sam se susretala s pjesnikovim dozivanjem muze zbog inspiracije. Jer inače je ni bi imao. Inspiracije, mislim. I mislila sam da je fakat cool biti nečija muza. Pa nije li? I ja sam htjela biti nečija muza, majke mi! Sve su mi se činile kao neke prelijepe zlatokose i riđokose vile (Claudia Schiffer kao Loreley na stijeni i Cyndy Crawford kao Annabel Lee u dalekoj zemlji pokraj mora). Valjda nijedna nije smjela biti ružna, ili? Ma kakva ružna muza, no way!
I eto, čitala sam ddaddov post i vidjela da čovjek ima neke muze iz prošlosti. I rastopila sam se, jer sam odmah pomislila: "Pa valjda sam i ja nečija, j... te!".
Kažem, muza nije ni pod koju cijenu smjela biti ružna. To se podrazumijevalo. Jer kakav je to luzer koji doziva ružnu muzu u svoje pjesme? Fakat neki perverznjak!
Muze pak za nas žene bi trebali biti frajeri. Kako bi se onda ti zvali? Muzari? Sori, dečki, ali nameće mi se nekak'. Muzari, hm. Nije baš neko ime.
Imala sam ja neke muzare kad sam bila mlađa. Sjećam se jednog Igora u kojeg sam s 10-ak godina bila zaljubljena. I pjesmu sam mu napisala, vjerujem da je se i danas sjećam. No danas ih nemam. Danas je valjda to preslabićki imati muze/muzare. U 21. stoljeću znati napisati srcedrapajuće (nerijetko i trivijalne) stihove je, očito, slabićki. Da se ne izrazim još nekako sočnije. Stihovi su out. I valjda zato nas cure pali kad pročitamo nešto u stihovima. To je stara škola, nešto što dobiva na cijeni upravo zato što je rijetkost. I zato sam se nehotice malo zaljubila u ddadda čitajući njegove citate Pabla Nerude. Ne sumnjam, Ddadd, da si uspio zbariti žene kroz njih!
I ja bih bila nečija muza, daaaa!
Oprostite na ovoj jutrošnjoj rastresenosti. Valjda je to zato što sam usred pisanja aplikacije za novi posao shvatila da dugo nisam kročila na blog.
I rastresena sam što popodne imam posjet prekooceanskog prijatelja.
Što ću u Zagrebu pokazati čovjeku koji je vidio gotovo cijeli svijet (a i dobar dio podmorja), kako mu prezentirati Zagabriju? Uskočite s korisnim savjetima. U obzir dolazi sve osim Kozari boka, za zlobnike koji su eventualno htjeli iskočiti s tim prijedlogom.
Ja znam, ipak, da on ne očekuje od mene previše. Ni city guidance, ni golem angažman. Ipak zna čovjek da sam na poslu do popodneva. Njemu je važno samo da sam ja tu.
Jer ja sam njegova muza i on samo želi biti pored mene.
Ali on nije moj muzar...
Zašto smo uvijek muze onima koji nama nisu u snovima?
Murphy's law, I guess.

Bila je to pjesma koju sam jutros slušala u autu do posla. Vozila sam rally od Novog Zagreba do centra (bit će to zbog pjesme, da je što kraće slušam?!), samo da ne dobijem ponovno šefovu batinu (?!) zbog kašnjenja. I eto, nasreću, nije bila gužva kao inače po Držićevoj, tako da sam glavninu puta odvalila bez stajanja. Osim na semaforima, jasno. Ali i oni su jutros bili milostivi, pa mi je većinom zeleno dolazilo po želji. Joj divote! A i parking sam odmah našla. Jest da sam pri parkiranju izmanevrirala svog ljubimca u milimetar (ne znam hoće li ovaj iza i ispred mene uopće moći izaći!) na čuđenje svih obližnjih bauštelaca (izuzev Baushtele Lady, jasno), kojima se u očima mogao iščitati onaj 'žena-za-volanom' look, ali, na sveopće oduševljenje, nisam im dala povoda za pokudu; dapače - izmamila sam osmijeh i, zamisli, aplauz (munje i gromovi?!#&*) koji je odzvanjao do Kvatrića! Sva sam se bila zarumenila kad sam izašla iz auta! Pobjedonosno sam podigla ruke u onaj 'Imamo Hrvatsku!' položaj i netremice uživala u divljenju! Jebo te, da me šef (Atila bič Božji) vidio, mislim da bi potpisao da više nikad ne moram doći na vrijeme na posao! Čak štoviše, potpisao bi mi i za koju minutu više za beauty-sleep! Poanta svega gore navedenog: Stigla sam na posao na vrijeme. Čestitke sebi samoj. I što je još bolje, šef me upravo vidio kad sam u 8:29 ušla u ured. Ne mogu reći da mi nije laskalo kad sam vidjela njegovu polurazjapljenu facu od iznenađenja. Eto, tad sam se još jednom zarumenila. A nisam se još bila ni odrumenila od onog gorespomenutog aplauza...

No, dobro, dobro. Odmakla sam se, kao po mom (kratkom) blog običaju, od teme. Tema je prvobitna trebala bila ta da sam na gore navedenu pjesmu naletjela (iako imam i taj CD, skrušeno priznajem) kad više na radiju nisam mogla slušati vijesti. Vijest koja je govorila o višoj stopi PDV-a na određene u životu neophodne proizvode. Muka mi je došla. Nisam mogla vjerovati što nam rade. I kako mi Hrvati, ponositi i čvrsti k'o stijene, podnosimo da nas vladajući hebu. Onako bezobzirno i u finjaka. Serviraju ti vijest o poskupljenju, i ti je, onako, mirne duše, saslušaš. I znaš da će ti drugi put polubijeli koštati koji desetak lipica više. A i benzin. A i mlijeko. A i ne znam što još sve ne. Ne sjećam se da smo ikad mi Hrvati izašli na ulice prosvjedovati zbog svih tih poskupljenja. Nevjerojatno je kako smo mi indiferentni, kao da je to nešto što mora biti. Pa gdje je tu logika? Euro pao, vanjski dug nam je vrtoglav (žalim sve bebe jutros rođene u Hrvatskoj), sve nam košta, more nam zjapi prazno, a sve poskupljuje! Isssusssse, pa to nije normalno! I mi to sve, onako, puštamo da prođe mimo nas! A ja svaki put sve kraće i kraće tankam svog ljubimca na crpki, misleći se "U, jebo te, pa prošle godine sam još za ovih 200 kn mogla nešto i uliti! A sad?" Koma!

Sjećam se da sam prije otprilike godinu i nešto bila u Italiji, u blizini Venecije. U to vrijeme je njihova Vlada odlučila poskupjeti gorivo. No znate što se dogodilo! Sve se zaustavilo! Promet autobusa, taksija, špedicija, sve, sve! Sve ono što još uvijek ne vuku konji i ne pokreću drveni kotači, sve što ide na benzin! U državi se dogodilo, malo je reći, pravi kolaps! Ne daju ljudi na se! Oni su se prešutno dogovorili da će se tog dana cijela država zaustaviti! Pa nek' vide oni gore kako će poskupjeti! Eto kako su to učinili Talijani, država od 60-ak milijuna ljudi. A mi Hrvati(ne)? Kako se mi suprotstavljamo vladajućima koji o poskupljenju odluče zato što ih je te noći u snu možda naganjao Freddy Krueger ili, nedajbože, Indira Vladićš-Mujkić, pa se moraju ujutro iživjeti na nečemu?

Hrvati, intelektualci, radnici, ratari i seljaci, kako se mi borimo protiv poskupljenja? Borimo li se uopće, ili mislimo da to mora biti? Volim ja ovu svoju zemlju, no, pitam se, nije li zaista istina ona stara da smo 'dobri sluge, a loši gospodari'? Šteta samo što u ovoj staroj očito vrijedi da je mali čovjek u Hrvatskoj sluga, a političar gospodar. Nekad mi nas je stvarno žao. I ne znam kako ljudi žive. No nitko se ne buni. Onako, javno. Ne mislim na ono u kafiću/na tržnici/u tramvaju "Pas mater, oni gore pljačkaši, poskupljenje, ovo, ono...", već mislim na bunu na razini države. Jednu novu seljačku bunu.

Ili su pak bune u Hrvata postojale samo kroz povijest? I to onoliko staru povijest, koliko treba biti da je se nitko od nas mladih (a ni od naših živućih predaka), naravno, ne može sjećati?

Zamislite što bi se dogodilo kad bi danas svi vozači-špediter i korisnici drugih artikala koji poskupljuju stali... No to se u Hrvata ne događa. Mi smo još uvijek jaki u teoriji. Osvrnuti se pritom na moj jučerašnji blog i filozofiju o teoriji i praxi. Lijep pozdrav, dragi moji.
Odoh ja po kavu.

Jupiiii, ljudi, dan za veselje (bez obzira što me šef 'oprao' zbog kašnjenja), jer sam jutros vidjela koliko sam komentarčića dobila na svih prvi postić! Eto, kao što rekoh, bit ću sretna ako dobijem ijedan, a kad tamo - njih tolikačko! Dobro, da ne ispadne sam vječna 'jungferica' kojoj je prvi put i značajniji nego što zaista jest (pa čeka 'onog pravog', kojeg, naravno, malo kad dočeka ako se želi razdjevičiti do jedne kulturne dobi - al' vidi mene kako se odmakoh od teme s ovom svojom digresijicom!), prestat ću s ovim svojim izljevima tinejdžerice (što nisam) i morati si priznati unutarnjim monologom između sebe i svojeg alter ega;
- "Desiderata, upala si u sranje. Veeeliko sranje.", kaže moje pr(a)vo ja (u daljnjem tekstu: PJ).
- "Zašto?", upita začuđeno moj alter ego, kojem ništa nije nedostižno i nemoguće (u daljnjem tekstu AE).
- "Pa moram napisati svoj prvi zanimljivi post, hebo te! Za zahtjevnu 'publiku' kojoj se divim! Za one čiji mi postovi razvlače napućene usnice u osmijeh koji mi na licu titra kao nakon dobre ševe (ooops! - op. a. pod dojmom preksinoćnje večeri). Post koji će zainteresirati nekoga od ove divne šarene gomile, na čije ime jednim klikom možeš iščitati sve emocije ovog svijeta! Koju ću temu izabrati? O čemu pisati? Nekakva reminiscencija, prošla (nesretna) ljubav, zategnuti odnosi s konjem od šefa zbog kašnjenja, obitelj (koja se kod mene još uvijek sastoji samo od mame, tate i dviju seka - ne brojim luzere od stričeva i strina), jučerašnje raspredanje o nesretnoj zaljubljenosti na kavi s naj-frendicom u 'Escobaru'? O čemu, j... te? U panici sam, AE, u debeloj panici!" - nervozno i uplašeno će PJ.
- "Ma možeš ti to, Desi, možeš! Sjećaš se kad je tvoja zadaća u petom osnovne visjela na panou škole, onako divno ispisana krasopisom... J... te, divili su joj se i staro i mlado, imala je naslov za koji se više od pola razreda nije znalo 'uloviti' i napisati kulturnih pola do cijele stranice texta. A ti si se ulovila pisati k'o mahnita, napisala si 5-6 stranica i, znaš, bila bi i još, no zazvonilo je, i ti se je onako abruptno morala završiti, s otvorenim krajem... Sjeti se kako te dobro išlo, moraš dozvati taj dio sebe da ponovno zaživi, moraš oživjeti svoju maštu... I ni iz čeg učiniti nešto dobro... pitko... zanimljivo..." - samouvjereno će moj AE.
Da, sjećam se. Naslov zadaće je bio "Kad bi klupa znala pričati". Imali smo mi, doduše, izbor od tri teme, no druge teme su bile onako poluinfantilno-debilne, tipa "Jesen u mom kraju", "Što ću biti kad narastem" (možda neuspjelo parafraziram naslove, no nešto u tom stilu, ajoj!) i that kind of shit. To me nije zanimalo, htjela sam nešto gdje ću ispasti faca, dubokoumna, odrasla, u najmanju ruku T. S. Elliot ili John Donne (za sretnike koji su studirali anglistiku ili išli u malo bolje škole ova bi dva lika trebala biti poznata, a za vas koji mejbi ne znate tko su oni - i bolje vam je da ne znate!). Nešto gdje će se vidjeti da mi je tek 11-ak il' 12 godina, a da sam taaako jebeno pametna, da će se i nastavnica zamisliti! I uspijevalo mi je, čovječe! Tako sam pametna bila s 11, a danas s 28 manjkam s tom istom sivom masom. Da, možda zbog toga što to tada nije bilo život u pravom smislu riječi. Lako mi je bilo laprdati i praviti se pametna oko svega i svačega u toj dobi, al' poslije... Poslije sam postala tako jebeno dobar teoretičar, da mi se u praxi redovito događalo da zajebem. Eto, to je moja maksima: Što bolji teoretičar, to veće šanse da dobro zajebeš u praxi".
I tako je moja zadaća redovito znala svršavati (?!) na panoima, nastavnica je na mene uvijek stavljala golema očekivanja i tu sam se, zahvaljujući i nekolicini nastavnika koji su me bodrili, djelomično predodredila na ovo što sam danas. I djelomično zajebala, jer danas i ja stavljam prevelika očekivanja na sebe u smislu pisanja. I zato se tako bojim da bih, nedajbože, mogla biti nezanimljiva.
"AE, učinila sam to, pa gdje puklo-puklo. Zašto više ne vjerujem u to da ću biti zanimljiva kao nastavnici iz hrvatskog, koja je moje zadaće godinama vješala kamo god je stigla?", upita PJ poluuplašeno.
"Eh, moja Desi, tada je na panou visjela samo tvoja zadaća kojoj su se svi divili. Možda još pokoja tuđa, no znalo se da je tvoja najbolja. A ovdje si u gadnoj konkurenciji. Ovdje te okružuje brdo drugih dobrih zadaćnica, od kojih svaka nosi svoju težinu i zanimljivu priču. Ovdje imaš konkurenciju, i toga se bojiš. Ali možeš ti to, Desi. Samo se prestani truditi da budeš najbolja. Uvijek će biti većih i manjih ljudi od tebe u životu. Uostalom, ne govori li Ehrmannova "Desiderata" upravo o tomu? Desi, opusti se, everything's gonna be just fine..." - smireno će moj AE.
"Hvala ti, AE, što vjeruješ u mene. Zaista, mogu ja to. A kad mi se učini da ne mogu, please, priskoči mi u pomoć, okay?" - naivno će i djetinjasto moje PJ.
"Okay, Desi. Uvijek sam tu da te osnažim."

... započeti sa svojim blogom. Čitajući blog-kraljice poput Annie, Bestijice, Šatro-cosmice i inih divnih dama čijih se nickova sad ne mogu sjetiti (da ne zapostavim i gospodu, no među njima još nisam pronašla favorite), zapitala sam se: Ma postoji li ijedan objektivan razlog da i ja ne započnem s ovom virtualnom aktivnošću, kad su me već super išle zadaće u školi? Pismena - jesam. Pametna - kažu. Rječita - svi kažu. Lajava - kažu doma. Iskrena - jebeno. Brzopleta - vidi se na sporom napredovanju u karijeri. E, pa, rekoh sebi, kad je već tako, ima da se lansiraš u orbitu blog univerzuma i tamo pokušaš isplivati među hrpom zanimljivih persona, koje ti na monitoru zažive kao da ih poznaješ. I tako su jebeno pametne i rječite, da bi im se rado izravno obratila, a ne možeš. No recimo da je ova moja blogoinicijacija ipak poslužila da se mogu obratiti svima vama, svojim idolima. Pa ako mi stigne ijedan komentar na ovaj moj prvi post (prvi se mačići u vodu bacaju, vele), bit ću presretna. Značit će mi to da nisam neslavno kročila stazama slavnih i čitanih, i da sav moj trud nije uzaludan. I moram još napomenuti da naslov mog bloga ne odgovara u potpunosti mojoj osobnosti. To je samo zato što mi se ime sviđa. A ako ćemo o relaciji ime mog bloga - ja, onda vam je to podjednako kao i naši vladajući - poštenje. No tko zna, možda je moj blog moj put do nirvane, možda na taj način mogu upiti svu ljepotu svemira?