Jupiiii, ljudi, dan za veselje (bez obzira što me šef 'oprao' zbog kašnjenja), jer sam jutros vidjela koliko sam komentarčića dobila na svih prvi postić! Eto, kao što rekoh, bit ću sretna ako dobijem ijedan, a kad tamo - njih tolikačko! Dobro, da ne ispadne sam vječna 'jungferica' kojoj je prvi put i značajniji nego što zaista jest (pa čeka 'onog pravog', kojeg, naravno, malo kad dočeka ako se želi razdjevičiti do jedne kulturne dobi - al' vidi mene kako se odmakoh od teme s ovom svojom digresijicom!), prestat ću s ovim svojim izljevima tinejdžerice (što nisam) i morati si priznati unutarnjim monologom između sebe i svojeg alter ega;
- "Desiderata, upala si u sranje. Veeeliko sranje.", kaže moje pr(a)vo ja (u daljnjem tekstu: PJ).
- "Zašto?", upita začuđeno moj alter ego, kojem ništa nije nedostižno i nemoguće (u daljnjem tekstu AE).
- "Pa moram napisati svoj prvi zanimljivi post, hebo te! Za zahtjevnu 'publiku' kojoj se divim! Za one čiji mi postovi razvlače napućene usnice u osmijeh koji mi na licu titra kao nakon dobre ševe (ooops! - op. a. pod dojmom preksinoćnje večeri). Post koji će zainteresirati nekoga od ove divne šarene gomile, na čije ime jednim klikom možeš iščitati sve emocije ovog svijeta! Koju ću temu izabrati? O čemu pisati? Nekakva reminiscencija, prošla (nesretna) ljubav, zategnuti odnosi s konjem od šefa zbog kašnjenja, obitelj (koja se kod mene još uvijek sastoji samo od mame, tate i dviju seka - ne brojim luzere od stričeva i strina), jučerašnje raspredanje o nesretnoj zaljubljenosti na kavi s naj-frendicom u 'Escobaru'? O čemu, j... te? U panici sam, AE, u debeloj panici!" - nervozno i uplašeno će PJ.
- "Ma možeš ti to, Desi, možeš! Sjećaš se kad je tvoja zadaća u petom osnovne visjela na panou škole, onako divno ispisana krasopisom... J... te, divili su joj se i staro i mlado, imala je naslov za koji se više od pola razreda nije znalo 'uloviti' i napisati kulturnih pola do cijele stranice texta. A ti si se ulovila pisati k'o mahnita, napisala si 5-6 stranica i, znaš, bila bi i još, no zazvonilo je, i ti se je onako abruptno morala završiti, s otvorenim krajem... Sjeti se kako te dobro išlo, moraš dozvati taj dio sebe da ponovno zaživi, moraš oživjeti svoju maštu... I ni iz čeg učiniti nešto dobro... pitko... zanimljivo..." - samouvjereno će moj AE.
Da, sjećam se. Naslov zadaće je bio "Kad bi klupa znala pričati". Imali smo mi, doduše, izbor od tri teme, no druge teme su bile onako poluinfantilno-debilne, tipa "Jesen u mom kraju", "Što ću biti kad narastem" (možda neuspjelo parafraziram naslove, no nešto u tom stilu, ajoj!) i that kind of shit. To me nije zanimalo, htjela sam nešto gdje ću ispasti faca, dubokoumna, odrasla, u najmanju ruku T. S. Elliot ili John Donne (za sretnike koji su studirali anglistiku ili išli u malo bolje škole ova bi dva lika trebala biti poznata, a za vas koji mejbi ne znate tko su oni - i bolje vam je da ne znate!). Nešto gdje će se vidjeti da mi je tek 11-ak il' 12 godina, a da sam taaako jebeno pametna, da će se i nastavnica zamisliti! I uspijevalo mi je, čovječe! Tako sam pametna bila s 11, a danas s 28 manjkam s tom istom sivom masom. Da, možda zbog toga što to tada nije bilo život u pravom smislu riječi. Lako mi je bilo laprdati i praviti se pametna oko svega i svačega u toj dobi, al' poslije... Poslije sam postala tako jebeno dobar teoretičar, da mi se u praxi redovito događalo da zajebem. Eto, to je moja maksima: Što bolji teoretičar, to veće šanse da dobro zajebeš u praxi".
I tako je moja zadaća redovito znala svršavati (?!) na panoima, nastavnica je na mene uvijek stavljala golema očekivanja i tu sam se, zahvaljujući i nekolicini nastavnika koji su me bodrili, djelomično predodredila na ovo što sam danas. I djelomično zajebala, jer danas i ja stavljam prevelika očekivanja na sebe u smislu pisanja. I zato se tako bojim da bih, nedajbože, mogla biti nezanimljiva.
"AE, učinila sam to, pa gdje puklo-puklo. Zašto više ne vjerujem u to da ću biti zanimljiva kao nastavnici iz hrvatskog, koja je moje zadaće godinama vješala kamo god je stigla?", upita PJ poluuplašeno.
"Eh, moja Desi, tada je na panou visjela samo tvoja zadaća kojoj su se svi divili. Možda još pokoja tuđa, no znalo se da je tvoja najbolja. A ovdje si u gadnoj konkurenciji. Ovdje te okružuje brdo drugih dobrih zadaćnica, od kojih svaka nosi svoju težinu i zanimljivu priču. Ovdje imaš konkurenciju, i toga se bojiš. Ali možeš ti to, Desi. Samo se prestani truditi da budeš najbolja. Uvijek će biti većih i manjih ljudi od tebe u životu. Uostalom, ne govori li Ehrmannova "Desiderata" upravo o tomu? Desi, opusti se, everything's gonna be just fine..." - smireno će moj AE.
"Hvala ti, AE, što vjeruješ u mene. Zaista, mogu ja to. A kad mi se učini da ne mogu, please, priskoči mi u pomoć, okay?" - naivno će i djetinjasto moje PJ.
"Okay, Desi. Uvijek sam tu da te osnažim."
Post je objavljen 09.06.2005. u 10:09 sati.