Desiderata

Nije da mi je zagrebački kolodvor (bilo koji, autobusni, željeznički... imal' još koji?) materinji, ali u posljednje tri-četiri godine kao da jest. Naime, otkad živim u tu. Jer otada povremeno odem na pokoji od gorenavedenih dva dočekati/ispratiti nekoga/sebe s/na raznoraznih/a odredišta... I tako su meni zapravo zagrebački kolodvori gotovo pa materinji. Mislim, domicilni. Jer, ipak živim tu, ne? (Povremeno i kajkam, no svi se smiju - (Kajkava Dalmošica! Ha, ha! - E neću više, nećete se vi meni smijati, kad se već ja ne smijem vašim lošim pokušajima čakanja! ( bijesna op. a.))
Dobro, nije to ono što sam htjela reći. To je bila samo kratka uvertira za prepričavanje popodneva kad sam išla dočekati Amera tamo. Na zagrebački željeznički kolodvor. Popularno zvani Glavni. Da slučajno ne bi bilo predugog traženja, rekla/napisala sam mu, onako, just in case, da bude pored glavnog ulaza u lobi, da ga lakše uočim. Na što je meni čovjek sms-om odgovorio da zar ja mislim da je zagrebački kolodvor tako veliki da ga ne bih uočila i da ne bude pored glavnog ulaza?! Pas mater! Eto ti američke dominacije u malom! Eto ti ponovno (balkanskog) komplexa manje vrijednost pred nadmoćnim (ne)prijateljem! Uh! Hoće li on meni, pas mater, da je zagrebački kolodvor mali?!
Ipak, što reći. U pravu je čovjek. Vidio je, valjda, i puno većih, pa se nije prepao da neće uočiti svoju kroejšn frend kad dođe po njega. Ruku na srce, vidjela sam i ja puno većih, što sam manje putovala od njega, a gdje neće on, koji je vidio gotovo sve?! I bio je u pravu. Odmah smo se skužili. I nismo si, naravno, potrčali u zagrljaj. Ipak smo samo frendovi (ali, stvaaaarno, samo frendovi). Ma, što se ja ovdje opravdavam?! Dobro, poljubili smo se, onako, cmok-cmok zagrlivši se, no to je isto, naravno, pjurli frendovski.
Neću vam nadugo i naširoko o svemu, samo ću se još jednom ispričati i zahvaliti svima vama koji ste nesebično uskočili s prijedlozima prekjučer - od svega predloženog što se tiče sightseeinga čovjek je sa mnom vidio samo Zrinjevac. A zašto? Da ne bi sad ispalo da je to samo zbog Suzette i moje radoznalosti da vidim ta čudesna bića iz močvare razbacana po parku, razlog je još i sljedeći - zato što je ostao svega jedan cijeli dan, od kojega sam ja opet više od polovice radila. Jutros je otišao za Dalmejšu. To mu je i bio ultimate destination. Jest da smo se mi jučer našli za moj lunch break na kavi (neću vam reći na koje sam ga poznato špicersko mjesto odvela, da se ne biste prepali da sam vas vidjela, he, he!), no ja sam ga ponovno trebala ostaviti samog da glavinja po gradu dok ne završim s poslom, jer onda ću ga, kao, odvesti u nekakav, jel', sightseeing.
Na početku mog teksta ste mogli vidjeti moje ježenje na nadmoć (ne)prijatelja i komplex manje vrijednosti koje redovito osjećamo pred takvima (usprkos činjenici da imamo povijest stariju od njih uhuhuuuu!). Naime, što ću pokazati čovjeku koji se na malo što više zna i može oduševiti?! Kako sam ja u takvim trenucima (posebno nakon posla, a minimum spavanja prethodne noći, jer smo bili na nekakvoj večeri kod mojih frendova) krajnje bezobzirna, i, mogu čak reći, malo i zloćkasta, prekorila sam ga nekoliko puta što se ničem ne divi. Valjda sam ja, onako, naviknuta na svoje oduševljenje na sve strano i novo, očekivala da bi i on sad trebao isplaziti jezik na Bana Jelačića (btw, nisam znala kako u plemićkom rodu na engleski kategorizirati bana, te kako ista riječ uopće glasi - uskočite s pomoći, da ne listam po rječniku sad), kralja Tomislava, secesijske zgrade (s kojih, nažalost, nerijetko otpada žbuka - mislite da to nije primijetio, peder jedan?!), restauriranu katedralu (koja je meni, iskreno, čak bila puno ljepša onako s onom crnkastom 'patinom' od prije, vama?), duuuugu nam shopping zonu Ilicu etc, etc... Ja sam takva - sve me oduševljava, Ako ni iz kog drugog razloga, a onda barem iz kurtoazije. Da dođem Bugarinu, Ukrajincu, Estoncu ili Bjelorusu u posjet (državljanstva uzeta nasumce, ne zamjerite) našla bih nešto vrijedno komentara... A ovaj? Komentirao je gotovo ništa! Na kraju sam ga ja praktički 'navlačila' na komentare, što me užasno živciralo... Stvarno mi to treba nakon cijelog dana na poslu i razmišljanja što mu pokazati i kamo ga odvesti. Na kraju sam od djelomične iživciranosti ogladnila, pa smo otišli nešto popapati u Skalinsku, pri čemu nas je na terasi dobrano počela prati kiša... I pokislo mi je više od pola lignji i pommesa... I kao točka na i, moja je djelomična iživciranost (moram napomenuti da istu nisam otvoreno pokazivala, iz gorespomenute kurtoazije) još više došla do izražaja kad sam shvatila da skoro ništa nisam ni pojela, a bila sam gladna k'o vučica... Uh! Nije mi se dalo više jesti ono što je kiša obilato zalila, bez obzira na krajnje ljubaznog konobara koji me upitao: "Da vam unesem unutra, još ćete jesti?". Samo sam mu rekla da ponese, da više neću jesti. Platili smo, sačekali još uz pićence da kiša oslabi... i krenuli dalje. Ne mogu vam reći kamo, jer bih možda bila prepoznata... Oprostite.
Summa summarum cijele priče - još mi je jednom postala jasna ona stara "Svakog gosta dva dana dosta". Ne bilo kojeg gosta, ali svakako ovog mog američkog. Što će mi gost koji mi gotovo ništa ne zna pohvaliti, pa čak ni to posljednje mjesto na koje sam ga povela (riječ je o mjestu krajnje kulturnog sadržaja, na kojem je imao priliku prije od ostalih Hrvata (a kamoli Amera) vidjeti da su Hrvati jedan umjetnički nadaren narod, između ostalog?!
Ne mogu reći da mi je smetao, dapače. No ipak sam bila presretna kad sam ga jutros ispeljala na kolodvor (ovaj put autobusni) na bus za Dalmejšu...
I kad sam se, onako, u rutinskoj maniri, zaputila dalje u bespuća zagrebačkog prometa vozeći se prema svojoj svakodnevnom, djelomično učmalom i poludosadnom radom mjestu... Sjećajući se s pomalo gorkim okusom da će se isti moj američki prijatelj zaputiti dalje ne znajući bilježiti zanimljive momente... Ili barem ne znajući ih popratiti adekvatnim komentarom... A ja bih, kao, na njegovu i Columbovu pradomovinu trebala svršavati? E neću!
Drugi put kad dođem u US neću se ni na što oduševiti!
Ni na što!