Bila je to pjesma koju sam jutros slušala u autu do posla. Vozila sam rally od Novog Zagreba do centra (bit će to zbog pjesme, da je što kraće slušam?!), samo da ne dobijem ponovno šefovu batinu (?!) zbog kašnjenja. I eto, nasreću, nije bila gužva kao inače po Držićevoj, tako da sam glavninu puta odvalila bez stajanja. Osim na semaforima, jasno. Ali i oni su jutros bili milostivi, pa mi je većinom zeleno dolazilo po želji. Joj divote! A i parking sam odmah našla. Jest da sam pri parkiranju izmanevrirala svog ljubimca u milimetar (ne znam hoće li ovaj iza i ispred mene uopće moći izaći!) na čuđenje svih obližnjih bauštelaca (izuzev Baushtele Lady, jasno), kojima se u očima mogao iščitati onaj 'žena-za-volanom' look, ali, na sveopće oduševljenje, nisam im dala povoda za pokudu; dapače - izmamila sam osmijeh i, zamisli, aplauz (munje i gromovi?!#&*) koji je odzvanjao do Kvatrića! Sva sam se bila zarumenila kad sam izašla iz auta! Pobjedonosno sam podigla ruke u onaj 'Imamo Hrvatsku!' položaj i netremice uživala u divljenju! Jebo te, da me šef (Atila bič Božji) vidio, mislim da bi potpisao da više nikad ne moram doći na vrijeme na posao! Čak štoviše, potpisao bi mi i za koju minutu više za beauty-sleep! Poanta svega gore navedenog: Stigla sam na posao na vrijeme. Čestitke sebi samoj. I što je još bolje, šef me upravo vidio kad sam u 8:29 ušla u ured. Ne mogu reći da mi nije laskalo kad sam vidjela njegovu polurazjapljenu facu od iznenađenja. Eto, tad sam se još jednom zarumenila. A nisam se još bila ni odrumenila od onog gorespomenutog aplauza...
No, dobro, dobro. Odmakla sam se, kao po mom (kratkom) blog običaju, od teme. Tema je prvobitna trebala bila ta da sam na gore navedenu pjesmu naletjela (iako imam i taj CD, skrušeno priznajem) kad više na radiju nisam mogla slušati vijesti. Vijest koja je govorila o višoj stopi PDV-a na određene u životu neophodne proizvode. Muka mi je došla. Nisam mogla vjerovati što nam rade. I kako mi Hrvati, ponositi i čvrsti k'o stijene, podnosimo da nas vladajući hebu. Onako bezobzirno i u finjaka. Serviraju ti vijest o poskupljenju, i ti je, onako, mirne duše, saslušaš. I znaš da će ti drugi put polubijeli koštati koji desetak lipica više. A i benzin. A i mlijeko. A i ne znam što još sve ne. Ne sjećam se da smo ikad mi Hrvati izašli na ulice prosvjedovati zbog svih tih poskupljenja. Nevjerojatno je kako smo mi indiferentni, kao da je to nešto što mora biti. Pa gdje je tu logika? Euro pao, vanjski dug nam je vrtoglav (žalim sve bebe jutros rođene u Hrvatskoj), sve nam košta, more nam zjapi prazno, a sve poskupljuje! Isssusssse, pa to nije normalno! I mi to sve, onako, puštamo da prođe mimo nas! A ja svaki put sve kraće i kraće tankam svog ljubimca na crpki, misleći se "U, jebo te, pa prošle godine sam još za ovih 200 kn mogla nešto i uliti! A sad?" Koma!
Sjećam se da sam prije otprilike godinu i nešto bila u Italiji, u blizini Venecije. U to vrijeme je njihova Vlada odlučila poskupjeti gorivo. No znate što se dogodilo! Sve se zaustavilo! Promet autobusa, taksija, špedicija, sve, sve! Sve ono što još uvijek ne vuku konji i ne pokreću drveni kotači, sve što ide na benzin! U državi se dogodilo, malo je reći, pravi kolaps! Ne daju ljudi na se! Oni su se prešutno dogovorili da će se tog dana cijela država zaustaviti! Pa nek' vide oni gore kako će poskupjeti! Eto kako su to učinili Talijani, država od 60-ak milijuna ljudi. A mi Hrvati(ne)? Kako se mi suprotstavljamo vladajućima koji o poskupljenju odluče zato što ih je te noći u snu možda naganjao Freddy Krueger ili, nedajbože, Indira Vladićš-Mujkić, pa se moraju ujutro iživjeti na nečemu?
Hrvati, intelektualci, radnici, ratari i seljaci, kako se mi borimo protiv poskupljenja? Borimo li se uopće, ili mislimo da to mora biti? Volim ja ovu svoju zemlju, no, pitam se, nije li zaista istina ona stara da smo 'dobri sluge, a loši gospodari'? Šteta samo što u ovoj staroj očito vrijedi da je mali čovjek u Hrvatskoj sluga, a političar gospodar. Nekad mi nas je stvarno žao. I ne znam kako ljudi žive. No nitko se ne buni. Onako, javno. Ne mislim na ono u kafiću/na tržnici/u tramvaju "Pas mater, oni gore pljačkaši, poskupljenje, ovo, ono...", već mislim na bunu na razini države. Jednu novu seljačku bunu.
Ili su pak bune u Hrvata postojale samo kroz povijest? I to onoliko staru povijest, koliko treba biti da je se nitko od nas mladih (a ni od naših živućih predaka), naravno, ne može sjećati?
Zamislite što bi se dogodilo kad bi danas svi vozači-špediter i korisnici drugih artikala koji poskupljuju stali... No to se u Hrvata ne događa. Mi smo još uvijek jaki u teoriji. Osvrnuti se pritom na moj jučerašnji blog i filozofiju o teoriji i praxi. Lijep pozdrav, dragi moji.
Odoh ja po kavu.
Post je objavljen 10.06.2005. u 11:22 sati.