Tek što sam onako samouvjereno nekidan komentirala antibiotičin post o bivšima, sinoć mi se dogodilo djelomično oživljavanje prošlosti, kao za inat. Bivši mi se javio poručicom, i dopisivanje se kasnije odvijalo po načelu 'poručica na poručicu' i tako njih 20-ak zaredom... I tako sam shvatila da bivši ipak ne pripadaju prošlosti. Ne u potpunosti. Ne zato što to JA ne bih željela, nego zato što je ON taj koji se povremeno javi... a bio je rekao kad smo prekinuli da se nema smisla javljati (usputna napomena, ne zato što se želim praviti važna, nego čisto zbog vaše orijentacije - ja sam NJEGA ostavila (nije mi na čast i slavu, no što ćeš)), kad je ionako razvidno da ljudi nakon veze teško mogu ostati prijatelji... posebno kad se zna što jedna strana još uvijek osjeća... Suze mi dođu kad se sjetim kako mi je teško bilo. Ipak, vjerovala sam da će se držati te svoje - nećemo se više javljati jedno drugom. Naravno da ćemo se pozdraviti ako se sretnemo u gradu, možemo čak i popiti cugu, pa nismo neprijatelji?! No nema smisla ciljano se javiti sms-om ili pozivom da se nađemo. I slažem se, stvarno nema. You gotta put an end to something.
Ipak, on je bio taj koji se periodično javljao nakon prošloljetnog prekida. Nije navaljivao nikad, nije neki bik rogonja koji ide glavom kroza zid... No ipak se povremeno javljao. I meni je svaki put bilo drago, a u isto vrijeme i teško što mi se javlja. Teško zbog njega, ne zbog sebe. Ja sam sa svojim osjećajima bila načistaka, no njegovi su još postojali. I što je još najgore, gotovo nepromijenjeni. Još me, kako mi je kasnije jednom prilikom i rekao, volio svim srcem. Ali nije bio papak, i ja sam to znala. I zato sam i ja njega na neki ludi način nastavila voljeti, no ne tjelesno. Samo mi je um govorio da sam počinila grešku, da takvo nešto nikad neću ponovno pronaći... Jer mogao je taj čovjek biti divan muž, prijatelj, otac našoj djeci... Sve je to meni moj mozak govorio... No srce je lutalo dalje... Tražilo je nešto uzbudljivo... Nešto što i dan-danas traži. To je bio sukob srce vs. mozak.
Srce je i otšilo dalje, nastavilo lutati i tražiti nešto 'bolje' (ako postoji). Ali je barem bilo iskreno. Nisam imala njega kao ziher-varijantu, a okolo si tražila uzbuđenja i avanture. Premda znam jako puno cura koje to rade. To bih nazvala 'sukobom' ziher varijante (njem. sicher Variante) i avanture. Naravno, dečke ne moram ni spominjati, to je njima nešto još normalnije. A propos toga, nekidan mi je jedan frend (postoje li m/ž prijateljstva? - osvrnuti se na Suzette od jutros, op. a.) rekao da već dugo ne vjeruje u monogamne veze (što i sama vidim?!) i da sex treba shvaćati kao sport i rekreaciju. Da mu je život lakši otkad tako živi (Ja još uvijeeeek kao momak žiiiiviiiim!). Hebo te, sve se više i sama priklanjam ovakvom razmišljanju! I onda se pitam jesam li ikad uopće bila i zaslužila onakvog bivšeg? Takve se bivše ne zaboravlja. Oni ti samo oplemene život i tjeraju te da budeš bolja osoba. Nadam se da će mi uspjeti, jer ga se uvijek rado sjetim. I ne želim ga potpuno prepustiti prošlosti. Premda, kao što već rekoh, ništa ne želim obnavljati s njim. Možda mozak i želi, no srce stalno bježi dalje (Jer ja sam skitnicaaaa...).
I tako je mene moj bivši sinoć nagnao na ponovno razmišljanje i promišljanje o tomu što želim. I po milijunti put sam shvatila da ne znam što želim. Ali definitvno znam što ne želim - razapetost između ziher varijante i avanture.
I dogovorili smo se za cugu sljedećih dana.
Post je objavljen 17.06.2005. u 11:05 sati.