< | studeni, 2021 | > | ||||
P | U | S | Č | P | S | N |
1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 |
8 | 9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 |
15 | 16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 |
22 | 23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 |
29 | 30 |
Kao svake već devet godina (prošlu je ukrao virus) u Kulturnom centru Dubrava održana je manifestacija: "Krikom protiv nasilja nad ženama". Bilo je to pjesničko-glazbeni susret. Na žalost ograničen brojem prisutnih zbog svega, da ne nabrajam. Moje mlo sudjelovanje je bilo ovom pjesmom: KONAČNO Pakiram polako, tiho u polumraku sobe. Spavaš dubokim teškim snom I to je moj spas, konačno. Ne znaš da me više vidjeti nećeš. Ne znaš da imam strašne misli I da bih te mogla u vječnost poslati Za sve one sate, dane i godine Dok si cipelama moja prebirao rebra. Mogla bih, ali ne ja nisam ti. Otišla su djeca, Prestao je razlog, ostati Ostati, strahom vrata gledati Jer čuvati je djecu trebalo I svojim tijelom braniti njihove živote. Više nema vjerovanja da će sutra Ili za koji dan biti dobro i tiho. Predugo je trajalo, govore mi Misleći kako ja to ne znam, A znala sam od prvog dizanja ruke, Znala sam od prve suze i odgovora „Udarih se u vrata“, Onima koji su me žalili pogledima. Pakiram polako, tiho i odlazim Zauvijek. Nikada te više vidjeti neću Nadam se. Obavezne govore ne nabrajam jer nisu značajni za post. Završetak je zaokružila Ana Rucner sjajnim sviranjem, a i kao iznenađenje pjevanjem romske glazbe. ANA |
KRALJICA ZORE Kao da mi se mladost ruga vadeći sva sjećanja onih dana, sve snove neostvarene i želje tako pomno skrivane. Ništa se više promijeniti ne može jer odavno sam prestala brojiti godine. Uostalom kako se teško prihvaćaju sve godine iza leđa ostavljene saznat će svatko, a ja sa sjetom stalno u mladost svraćam. Prokletstvo od pamtivijeka sustiže me moćnim oružjem. Nasrće u želji dokrajčiti sve nade, sva čekanja. Sasjeći ostatke ostataka pupčane vrpce koja još labavo veže za ono davno. I čemu ta riječ, davno, kad još sam tu i još brodim čvrstom rukom, još uvijek ne tražim skrovište od nevera. Tko to, u meni, a bez dozvole moje rovari protiv svega što željom se zove? Ogrćem jutros plašt od sunca ja kraljica zore. Ruka mi kroz prozor hvata sjenke mladih grana. Razmiještam ih po tijelu kao ukras godinama. Ja znam svu ljepotu viđenu dok su godine jahale neukrotivog vranca poljanama života. Ja znam strast kada zemlja drhti od straha dok venama ključa prolaznost svega. Pospremljene sve su moje ladice i tajni pretinci prepuni bježanja od istine. Ja znam kako je prebrzo došla silazna putanja, a tron ostaje maglovito sjećanje u prohladno jutro. Kao da mi se mladost ruga, pomislim, a tako sam ju voljela. 03.05.2014. |
Sv. Cecilija Zaštitnica je glazbenika, pjesnika i slijepih. U mojoj su obitelji bile dvije Cecilije. Baka i mama. Znalo je biti zanimljivih događaja, a bome i velikih pogrešaka. Jednom je mama dobila poziv za sud kao svjedok. Nije imala pojma zašto. Kada su kod suca provjeravali godinu rođenja ispalo je da su pozvali baku koja je tada bila već godinu dana pokojna. Da je mama živa, danas bi slavili njen imendan jer u ono vrijeme mog djetinjstva pa i dijela mladosti nisu se slavili rođendani. Gotovo svi u mojoj užoj i široj obitelji su bili dobri pjevači, a bilo je i svirača. Pjevalo se u zboru crkvenom i školskom i društvenom pa je bilo sasvim normalno slaviti uz tamburaše ili limenu glazbu vatrogasaca, reklo se pleh-muziku koja je svirala i na pogrebima i na godišnjim zabavama. U našoj je kući mamin imendan bilo posljednje slavlje prije Došašća. U vrijeme Došašća nije bilo slavlja pa je doček Nove Godine bila velika zabava u domu za cijelo selo. Ne bih o zabavama jer evo i nas pred početak Došašća i priprema za slavlje Božića. Pjevat ćemo naše hrvatske prekrasne pjesme pa neka sv. Cecilija sačuva glasnice svih članica i članova zborova, svih što vole pjevati i pjevaju kako bi se pjesma gromko čula. koga zanima: sv Cecilija Uživajte |
MISAO PITA I danas sjećanja bole I slike se vraćaju sasvim jasne I misli ponovo pitaju Zašto I odgovor ostaje nijem I cvijeće pokriva mladosti cvijet I svijeća još jedna I suza nebrojena I misli opet pitaju Zašto I čovjeku grud se stisne I čekanje samo čekanje I čovjek već nemoćan I misao samo pita Zašto I odgovor ostaje nijem Zašto (Vukovaru, Slunju, Osijeku, Škabrnji, Dubrovniku, Petrinji, Iloku, Komarevu……..ne ponovilo se) KAD RAZIĐE SE DIM |
Da se odmaknem od svih ratova za i protiv oko Covid-19 virusa. Ako vas zanima svratite pročitati. Priča je stvaran život kćerke jedne naše blogerice. BARBERICA (zanemarit ću reklamu za Nalgesin) Sretno Sarah! |
bila- slušala-uživala Iako je pub bio pun ljudi, razgovaralo se, smijalo, oni su fantastično svirali kao da sviraju samo za sebe. Nitko nije tražio tišinu. Opuštenost tih ljudi je nevjerojatan doživljaj. Nadam se da će bar netko od vas uživati makar malo. |
II dio Nizali su se školski dana, ocjene, roditeljski sastanci, a bilo je i nekih ozbiljnijih razgovora nakon tih sastanaka. Uglavnom kod dječaka jer njih smiriti stvarno je bio problem. Nismo mi tada, u onom vremenu našeg odrastanja, znali niti za hormone, a niti za pubertet. To je očito došlo nakon što smo odrasli, tko bi znao. Dječaci bi se ponekad dosta grubo dograbili između sebe pa su kazne bile, recimo stajanje u kutu. Kut je bio sjajno mjesto za kreveljenje učiteljici ili učitelju dok nije gledao. Ruke su govorile više nego milijun riječi. Naravno da ostali u razredu nisu mogli ostati ozbiljni pa je ta mjera kazne uglavnom bila kratka. Ma nisu učitelji bili bedasti, znali su oni što se dešava, ali morali su bar malo autoriteta pokazati. Ipak kada bi tkogod pretjerao bilo je ozbiljnih posljedica. Sjećam se jednog vrlo živog dječaka koji bi iz čistog mira druge čvrgao u glavu, djevojčicama bi uzeo torbu i vitlao s njom po zraku. Kada se jednom u tom njegovom vitlanju torba otvorila, a sve stvari popadale u lokvu od kiše prethodnog dana, tišina je polegla na školsko dvorište. Svi smo znali neće biti dobro, i nije bilo. Njegovi su roditelji morali kupiti dvije knjige i koju teku, ne sjećam se koliko, a o tome da mu je bilo bolno sjediti nije se govorilo, znalo se. Taj je događaj puno toga promijenio. Najvažnija promjena su bila prva zaljubljivanja. III dio Ima li itko, a da se nije već od malena zaljubljivao? Sigurno nema. Kada smo konačno doživjeli sve fizičke promijene pokrenuli su se oni poznati leptirići u trbuhu. Nisam nikada razmišljala što nas zapravo potiče da nam je jedan dječak posebno drag, a drugi nije. On, taj jedan, bio je moja tiha patnja. Živio je u susjedstvu moga djeda i zali smo se od prvih koraka, onih prvih igara i jurcanja kroz dvorišta. Ipak nešto se dogodilo i doslovno sam svaki put pocrvenila kada bi me nešto pitao. Ja nisam bila njegov izbor pa mi je tim više bilo teško jer što to ja nemam, a ona druga ima, bilo mi je stalno u mislima. Ta je zaljubljenost trajala cijelu jednu školsku godinu i nisam uopće primijetila dječaka koji mi se uporno vrtio u blizini tražeći moju pažnju. No trebalo je sve to proživjeti i kao da smo u neko vrijeme zaboravili naše igre, događaje školskih dana. Nije više bilo čuvanja gusaka, ni odlaska na pašnjake, nije više bilo sanjkanja u dvorcu grofa Jankovića. Zaboravljene su bile prve ljubavi školske, a krenule su nove, sasvim drukčije, rekla bih ozbiljnije. Te su ljubavi bile nježne, trajnije iako su se mnoge vatrene i ugasile ipak bile su drukčije. Konačno i mi smo odrasli u mlade ljude, raspršili se posvuda po svijetu doslovno. I moja je generacija odlazila tamo gdje su vjerovali u bolji život. Ja sam ostala, ostala blizu moje ravnice, pustara napuštenih i šorova koji su izgubili svoju prašinu zlatnu. Ostala sam i bilježim sjećanja djeci mojoj, naraštaju koji dolazi. Njima će sve o čemu pišem biti tek priča, a meni je bio pravi život. Ode vrijeme: već godina kako ga nema 13.11.2020. i meni posebno drag, pjevali na mojoj svadbi Svatovac |
ODRASTANJE U SLAVONIJI I dio Ima li išta ljepše od širokih šorova, prašnjavih putova, zelenih livada i šuma, hrastovih šuma? Reći ćete ima, možda ima onima koji su se u drugim krajevima rodili, ali meni, meni je najljepša moja ravnica. Pustare, pašnjaci i dvorišta puna blaga. Jeste li znali da su u ono vrijeme mog djetinjstva gotovo sva dvorišta imala vrata iz jednog u drugo susjedno. Tako se u svako vrijeme moglo proći kroz ulicu, a da se na ulicu niti ne izađe. U to vrijeme živjelo se s povjerenjem i ne sjećam se da je bilo problema sa krađama ili posuđivanjem, a da se ne vrati. Kada bi moje tete i bakica moja odlazile u bašču ili na njivu samo bi riglom zatvorile ulazna vrata s ulične strane. Kuća bi najčešće ostajala otključana. Ljudi su vjerovali jedni drugima. Mi djeca imali smo savršenih mjesta za igru skrivača. Znalo se desiti da netko ode čak u treće dvorište pa ga onaj koji traži odustane tražiti i nastavimo se igrati nešto drugo, a onaj sakriveni nema pojma pa čeka i čeka sve dok mu ne dojadi čekati. Kada se vrati i vidi da smo već u nekoj drugoj igri obično se naljuti i ode svojoj kući. No ta ljutnja trajala je samo nekoliko minuta ili najduže do idućeg dana kada bi se sve zaboravilo. Naravno da smo morali i pomagati u nekim poslovima koje najčešće nismo voljeli. Recimo čuvati guske dok pasu travu na šancu. Sjedim na malom štokrlu uza zid kuće, a guske ga, ga, ga, pa malo čupnu travu, pa opet ga, ga, ga, i tako bi one mogle cijeli dan. Problem je bio što je meni to čuvanje oduzimalo vrijeme za igru i stvarno teško padalo, pogotovo kada bi čula druge kako se veselo igraju ili projure ulicom ispred mene dok ja sjedim na štokrlu pazeći da guske ne odu na drugu stranu ulice. Onda se nešto promijenilo gotovo iznenada, kada sam kao i moji vršnjaci krenula u školu. Smanjilo se vrijeme za igre, ali ne i za čuvanje gusaka jer pjesmicu se može učiti na pamet sjedeći i gledajući guske. Mislim da smo odrastali dosta brzo, smjenjivala su se godišnja doba i nekako prebrzo smo zakoračili u početak mladosti, a da nismo niti osjetili svu promjenu koja nam se prikradala. volim (ide nastavak) |
MAGLE U MOM SJEĆANJU Jutro, magla prekriva vrt i samo se najbliža stabla vide, a ostala su kao izgubljene ptice na horizontu. Slika me ta osvaja sve više pa ostajem u mislima o nekim jesenima koje sam ostavila davno, tamo u selu mom Slavonskom. Magle su donosile sitne rosne kapi, nevidljive oku, ali sve je bilo s njima pokriveno čekajući sunca trak. Kao i jutros, s druge strane prozora bila je prostrta koprena i mogla sam zamišljati čarobnu šumu i dvorac i sebe u toj šumi. Mogla sam se izgubiti i ushitom sreće šetati zamišljenim dvorcem jer kućica moja rodna bješe premala, u njoj se nije imalo kuda sakriti kada bi me sanjarenje obuzelo. Sva bi moja sanjarenja i lutanja zamišljenim dvorcima prekidao glas koji u realnost vraća mene i jutro. Nisam tada znala da sve mogu zapisati, nisam tada riječima bila ispunjena, samo slikama, a danas vraćam slike i riječi dodajem kako mi jutarnji pogled ne bi nestao. Jutro je maglom pokriveno, čeka sunca trak da posuši rosu i osmjeh danu podari. Smiješim se jer čarobne su šume dvorci moji izmaštani još u mom sjećanju živi. 24.11.2013. gitara za užitak |
Veseli me još jedan broj stvarno dobrog elektronskog časopisa. Nešto moje je na str 12, 27, 78 kada budete imali viška vremena svratite jer ima stvarno što za pročitati od svih sudionika u časopisu. Diskurs br10 |
MAMA Sivo me budi jutro rano Još romori niz oluke nježno Suze se nebeske spuštaju Duša osluškuje njihov pjev Sjetih se dana davnih Zadržanih kao sliku, „Opet kiša“ rekla si tiho Sasvim tiho kao da nije važno A bilo je, bilo je Ne znam što si mislila Samo si onaj stari kaput uzela I izašla na kišu hitro Bijah premala za više od toga Premala za veliki kaput Što sakrio te cijelu I nisam bila sigurna zašto Zašto si izašla, kiša je Kroz prozor odmaknuh Malu firanglu štikanu Koja na špagi zategnutoj Sakrivaše pogled u dvorište Tražeći te među kapima Vidjeh jednu kako klizi Hvatajući druge stvor slap I zaboravih da si izašla Onda me nova pjesma Iz snatrenja svojim Pucketanjem plamena vrati. Slagala si naramak drva U kutu kuhinje, a kaput Taj veliki kaput Visio je na zidu i kao da nije, Kao da nije na kiši niti bio. Mama |