< | listopad, 2021 | > | ||||
P | U | S | Č | P | S | N |
1 | 2 | 3 | ||||
4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 |
11 | 12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 |
18 | 19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 |
25 | 26 | 27 | 28 | 29 | 30 | 31 |
Stigla mi jutros obavijest stigao paket na Tisak. Požurih jer znala sam što je stiglo. A sada ćete znati i vi. I ne časim časa, odmah kreće prva faza spravljanja limunčela. Vjerujem da ste snimili malog anđela kaj je čuvao limune. Dakle limuni su stigli ljubavlju naše blogerice marival. Iako su izazvali ratnu polemiku na anketi i bijah zbog toga stvarno tužna, gotovo odlučna da više nikada neću komentirati ni jednu anketu, no ne znam, bumo vidli (tak tu kažu), da vidjet će se ili ne. Hvala marival, jako si me razveselila. A kako mi je magla do prozora može i magla iz vremena kada nije izvodila eskapade u pjevanju |
Nekada sam svakodnevno prolazila dio parka kako bih došla do početne stanice autobusa. Već je nekoliko godina polazna stanica postavljena bliže tramvajima pa kroz parka prolazim samo kada mi "vurica" dozvoli. Ovu prekrasnu jesen nije moguće doživjeti u punini ako se ne svrati prošetati Maksimirom. Dan kao lan i boje parka razgale svako srce tako i moje. Donosim vam dio jesenske ljepote parka Maksimir. Park-šuma Maksimir, prva u jugoistočnoj Europi, otvorena je 1794. godine na inicijativu biskupa Maksimilijana Vrhovca. Godine 1839. dao ju je urediti u engleskom pejzažnom stilu biskup Juraj Haulik. Arhitektonski objekti većinom su djela graditelja Franje Schuchta.. U parku od 316 hektara je očuvana flora i fauna nizinskih šuma, a u njemu se nalazi i pet jezera (što prirodnih, što umjetnih). Na južnom kraju park-šume nalazi se Zoološki vrt grada Zagreba. Ime parka nose i gradska četvrt koja obuhvaća teritorij obližnjih gradskih naselja, i stadion GNK Dinamo. U parku Maksimiru raste hrast lužnjak poznat kao "Dedek", starosti oko 600 godina. Nalazi se u blizini Mogile. Najstariji stanovnik parka Maksimira, spomenika parkovne arhitekture, popularno zvan ”Dedek”, živući je drveni div koji je svjedočio brojnim promjenama maksimirske šume. Jedino je stablo na 316 hektara parka koje je dobilo ime. Unatoč tome što ga je nekada u povijesti pogodio grom, što se vidi po ožiljcima i kori, ”Dedek” je pun životne energije i čvrsto stoji kao podsjetnik na neka prošla vremena. Svojim višestoljetnim postojanjem otpratio je mnoge naraštaje koji su uživali u njegovim čarima. Soliterno stablo hrasta lužnjaka svojom veličinom i ljepotom već stoljećima izaziva strahopoštovanje i divljenje brojnih posjetitelja Parka koje raduje i u čijim srcima i danas zauzima posebno mjesto. paleta boja čaplja u zasjedi da ne bi bila sama jedan ispred, drugi iza tepih šušti zlatni trenutak nirvana na pijedestalu ukrasi obješeni |
Tako govore, pa nekoliko minijatura iz zbirke Manje je više ili nije još uvijek me ljubiš vrijeme je varavo u prošlost zapisano ti me još uvijek ljubiš uvela ruža u vazi bez vode a ti me i dalje ljubiš. * prozorsko okno orosim dahom od dvije kružnice prstom iscrtane zamislim život prije i nakon i zapravo izgleda mi potpuno jednako a nije * nisam tu ni tamo nisam i kao da uopće nisam iako znam vide me i čuju ja ih ne gledam ne slušam jer čemu ništa se spoznajom ne mijenja * jednom pitah: „što znači zauvijek“? odgovorio je šaptom: „to je, koliko te volim“, a onda je tog sivog, natmurenog jutra otišao bez riječi, zauvijek. jutros mi pašu zaboravljene daleka prošlost |
PAUK I KAP Svu noć vrijedno je svilene niti tkao, A kada je u zoru pred Rosom stao Zamolio je njenih bisera malo Da ukrasi dom jako mu je stalo. Jučer je ugledao njeno lice bajno Tkao je, tkao da sve bude sjajno Kada u prosce k njoj zaneseno krene, Kad li ga oveća kap iz snatrenja prene. Gledao se tako u jezercu što hladi Ne znajući što da s njime sada radi. Da li da ga ostavi voljenoj za spa Ili da ga spusti na druga lista dva. Razmišljao je i ovo i ono sve polako, A onda se probudilo sunce sasvim lako Ispružilo jedan trak sjajni kao da kap krade A kap što jezerce bješe ni traga više ne dade. i još za dušu lijepo |
Mi nismo tražili želje da se rode Svemir ih šalje u trenutku klonuća Kada slabost nadjača htijenje Mi nismo tražili susret slučajnog Putovanja bez očekivanja u poznatom Kažu desi se, čežnjom Ne vjerujem A opet se desi iznenada, kradomice Sve znano izgubi učas vjeru Sve od prije izgubi postojanje Ne razmišljaj Kažeš Život je rijeka nepoznata Treba ju istraživati slap po slap Mirni tok i brzace Ne razmišljaj gdje uvire Niti od kuda je krenula Uronimo slobodno, slobodni Putujući k moru kao najljepši Oblutak. malo črčkarija od prije 5-6 godina (pokušaji napraviti nešto) |
Izgleda da kako nam idu godine tako se s veseljem, ali ponekad i tugom prisjećamo godina kada smo vjerovali kako je sve moguće. Nisam sigurna da je, iako će netko reći da je ako si bogat kao krez. Eto ti tako bogati krenuli na izlete izvan ove plave lopte, mogu. No meni to nije potrebno jer mislima i sanjarenjem može se posvuda iako nismo prebogato bogati. Ipak što iz straha od visina kao i rođenjem u siromašnoj i lijepoj obitelji ja putujem ponekad povratnim vlakom u djetinjstvo. Nadam se da se neću izgubiti kao oni što se ne mogu sjetiti čak ni tko su. Jutros mi sjećanje krenulo na kocke šećera, zbog šalice. Kao naša Luki ja volim šalice i gotovo svaki dan pijem čaj (ne kavu) iz druge šalice. Jutros je to šalica koju mi je kćerka donijela iz Šangaja. Iako pijem čajeve bez šećera jutros (jer bi danas da je živa moja majka imala 90 g.) sjećanje na nju, njene šalice za kavu, posebno jedna koju je dobila ne znam od koga iz koje je uvijek pila kavu. To su u ono vrijeme bili rituali. Uglavnom je kupovala neprženu kavu i doma u tavici staroj sama pržila stalno miješajući. Zatim bi hladnu kavu mljela u bakrenom mlincu koji je imao tako simpatičnu malu ručicu koju smo nekada koristili i kao igračku kada mama nije znala. U emajlironoj džezvi uzavrela bi vodu i kuhala kavu. Tri se puta, obavezno, pjena morala dići. Onda bi kroz prozor od špajze zazvala susjedu koja bi došla za kakvih par minuta. Kavu bi polako utočila u te male šalice, a u dozi za šećer su bile kocke šećera. Sjećam se da su svaka u svoju kavu stavile jednu kocku, polako žličicama (koje su bile limene) miješale i krenule u razmjenu onoga što se prošlog dana dešavalo uvjeravajući jedna drugu kako baš i ne vjeruju što su čule. Tako bi polako srkale šluk po šluk kave sve dok ne bi ispraznile džezvu. To bi trajalo oko sat vremena, a onda se krenulo u novi dan. Moji roditelji su bili šnajderi pa nije bilo preše odmah sjesti za mašinu jer ostatak dana se uglavnom nije odvajalo od šivaće mašine, škara, igala, pegle. Taj dio mi baš i nije drag, ali eto sjetih se mame, kave i kocke šećera na dan njenog rođenja. |
Ne da sam šokirana nego sam ŠOKIRANA. Slušam jučer vijesti. Priprema se zakon po kojem će vaš liječnik biti obavezan javiti policiji dijagnozu pacijenta, a koja će biti navedena u zakonu za oduzimanje vozačke dozvole. Dakle ako se zamjeriš svom obiteljskom liječniku doda ti neku od propisanih dijagnoza iz zakona i eto ti kazna. Nikako mi nije jasno zašto se od kada se mogu sjetiti liječnički za vozačku obavljao na medicini zdravlja, a gdje je trebalo obaviti više pregleda i mišljenje liječnika specijaliziranog za taj posao. Naravno da je uvijek bilo onih koji su se provukli ispod žita i ti će se uvijek znati i moći provući mimo zakona. Ne znam koje je funkcije policajac koji je slavodobitno izjavio kako neće oni tražiti ništa o bolesti osobe već će liječnik njima (policiji) dostaviti samo šifru bolesti. Ne vjerujem da je svjestan kako svaka bolest ima šifru i po njoj točno znaš o kojoj se bolesti radi. Koja je to suluda ideja da me recimo zaustavi prometna policija i najprije traži potvrdu da nemam ni jednu zakonom propisnu dijagnozu zbog koje ne smijem voziti, a da me liječnik nije prijavio. Za tako nešto su već i kazne za liječnika i za vozača stavili u prijedlog. Ludilo je zavladalo, očito. tutu auto |
Baš mi nekak to jutros paše. Ništa piskaranja samo ( to će biti kasnije) fotke. Bijah jučer u mojoj domaji. SUHOPOLJE prijateljica na kipec dvorac grofa Jankovića, u punom sjaju i funkciji, o njemu sam već imala opširan post zato sada tek ovo svratih i do dvorca grofa Pejačevića u Virovitici VIROVITICA Krasna dva stabla GINKO BILOBA To bi bilo to o mom Suhopolju i Virovitici |
Nekada smo, otata moj i ja često odlazili na Urbar konjskim kolima, tandrčući se po prašnjavoj cesti. Konji bi lijeno vukli kola, ali mog otatu to uopće nije smetalo. Kazao bi kadikad kako i marva ima pravo na odmor i dobar život. Nije on nikada bič koristio, samo bi ponekad, više onako da nešto kaže, podigao glas: „ Io Olga, mrcino stara, nemoj da te bičom“, a Olga je to, sigurna sam, razumjela pa bi mačice ubrzala kojih par metara, a onda opet po svom. Tako bi se mi vozili kolima, sjedeći na dasci prekrivenoj gunjevima. Bez gunjeva se nikada nije išlo jer kada se stane u polju, na salašu il' na vašaru, ako se išlo štogod prodati ili kupit, konje se gunjevima pokrilo da se ne prelade, kako bi kazli. To, da se ne prelade, dugo mi nije bilo jasno, sve dok mi otata nije na potanko ispričo; da se konji oznoje vukući kola i tovar u njima, pa kada se stane oni su vrući, a zrak, pogotovo u jesen i zimi, ladan i treba ih gunjem pokrit jer ako se prelade krepat će. Na selu, nekada marva nije umirala nego krepavala. I nije to bio pogrdan izraz jer nekad se čulo za nekog lošeg čovjeka; krepat ćeš ko pas pod plotom. Pa konje triba pokrit gunjem reko bi, on, otata moj. Eto tako to sav svit u Slavoniji radi, a gdigod i drugdje isto. Tako bi mi, otata moj i ja silne razgovore vodili, a Olga i Cveta polako s kopita na kopito po prašnjavoj cesti prema Urbaru, jerbo su one znale da je otata kreno nakosit mlade djeteline za prašiće, za živad. Na urbaru nije bilo đerma da bi konji mogli vodu piti ko na salašu pa je otata zato kola i konje pod stari hrast smjestio. Kazao bi on: U ladu je dobro, manje će ih obad napadat“. A obad je meni bio strašniji i od komarca. Nit ga čuješ, nit ga vidiš, samo te ubode, a onda boli. Konji bi stalno mahali repom, tresli krivom, trzali tijelo da ih otjeraju, a ipak bi neki uspio i ubosti, zato se otata žurio nakositi nekoliko naramaka djeteline pa u kola i polako natrag kući. Danas na Urbaru nema starog hrasta, nema djeteline, nove kuće izrasle, nove ulice asfaltirane, kao da ga i bilo nije, a je i još se u mojim sjećanjima skriva, prašnjava cesta od kuće u Šokadiji do Urbara. slavonsko dijete |
KRAGNA Bilo je to davno, u prošlom stoljeću, a čini mi se kao da je bilo nedavno. Maturanti ekonomske škole, ženski razred. Završilo je ljeto i prvi deveti krenuo je završni put školovanja za dosta njih. Obavezna uniforma crne klotene kute, eventualno bijele kragne, ali rijetko je su se morale gotovo dnevno skidati i prati i druge, ako su imali prišiti, ako ne bili bi samo crni. Kako je moja majka bila šnajderica imala sam desetak raznih. Jednog je dana razrednica najavila zajedničko slikanje i da ne zaboravimo kute i bijele kragne. Tog sam dana obećala donijeti moje onima koje ih nemaju. Konac igle i šivanje pod odmorom. Kada sam mamu molila da mi sašije novu kragnu začudila se jer ih je stvarno bilo, no malo u strahu priznala sam da sam ih podijelila. Očekivala sam galamu i nešto još gore, ali ne, samo je rekla da joj dodam onu staru jastučnicu. Sašila mi je najljepši kragl ili ovratnik od svih prije. Mislim da je bila ponosna na mene iako nije ništa tome slično rekla. Znala je ona jako dobro kako je sirotinji teško jer mnogima je šivala na dugu, dugu veresiju, a mnogima i zaboravila dugovanje. Kada je otišla anđelima znali su mi reći:“ Tako dobre kao što je bila teta Cila više nema“. Vjerujem da ima, vjerujem da ima. fotka fotke iz prošlog stoljeća, ali vidi se i kuta i kragna i slušali smo |
( vrsta pjesme Gogyoshi) život je more |
ODLAZAK Budi se nekom čudnom lakoćom. Ne proteže se kao inače ispod pokrivača hvatajući još minutu-dvije. Ustaje gotovo kao da ne nosi sve te kile što je kroz taj čudan život skupila. Ma pokušavala je dijetom ovom, onom i ne samo jednom, ali malo se što promijenilo. Govorili su joj da nije debela, a ona je uvijek željela one savršene hlače što krasno na bokovima stoje, ali nije bilo nikakve šanse. Kupila je jedne i eno ih u ormaru kako čekaju da se vrati na kile mladosti. Možda bude, a možda… ma ovog joj je jutra tako svejedno i nekako je ta razmišljanja uopće ne brinu jer baš je sve jako, jako lijepo i lagano. Šlape su na tepihu, ali ne obuva ih, nije joj hladno, gotovo joj paše bosom nogom dodirnuti tepih i parket bez tepiha. Zadivljuje je taj novi trenutak. Kava, što je s kavom? Kava je bila prva misao, cigareta druga ili obratno ili istovremeno. Razmišlja o tome kako nema želje ni za kavom ni za cigaretom, a to ne sluti na dobro, nikako nije slično njezinu jutru. Krene prema kuhinji i ne osjeti baš nikakav otpor tijelu koje se tek probudilo. Nije onako lijeno sa jedva podignutim kapcima, ne baulja, udara se u prolazu o tu fotelju za koju je milijun puta rekla kako će je izbaciti kroz prozor. U biti ne bi nikada jer to je omiljena fotelja njezine majke. U njoj je provodila svoje zlatne dane rješavajući sve moguće križaljke kako bi joj pamet što duže prepoznavala bar ukućane. No prekratko je trajalo. Prošle su godine i godine, više ih ne broji od kada je mama među zvijezde otišla, ali fotelju neće dati. No ovog se jutra udara o naslon, ali za čudo uopće ne osjeća dodir. Odustaje od kave, od cigarete bez nekog posebnog razloga i odluči uhvatiti malo jutarnjeg zraka. Izlazi na balkon, i na čudan način zna da je prohladno, ali ne osjeća hladnoću. Sinoć je ostavila vrata balkona otvorena kako bi se miris dima cigareta izvjetrio. Grad još spava. Tu i tamo ugleda tramvaj kako kao glista klizi između kuća. Razmišlja o svakodnevnim gužvama, ali bez ljutnje koju nosi dnevno odlazeći na posao. Jednostavno sve su to samo slike koje promatra bez dodatnih osjećaja, bar ne onih loših jer sve joj se čini zapravo dobro. Iznenađena je što ništa ne planira, nikakve obaveze, nikakve aktivnosti za taj dan, a to je bio dio rituala uz kavu i cigaretu. Ipak trebala bi se presvući pa se jednako lagano kako je izašla, bez osjećaja hladnoće vraća u sobu. Ulazeći staje i ne vjeruje što vidi. Gleda sebe u krevetu i jedno plavokoso biće koje sjedi na dnu kreveta sa najljepšim osmjehom kojeg je ikada vidjela. Ništa joj nije jasno kako je ona tu i u krevetu i tko je to slatko stvorenje. Ne pita ništa, niti on ne govori, samo se trenutak gledaju, a onda on silazi s kreveta uzima je za ruku, kimne glavom i ona tada shvati da je vrijeme. Treba poći. Ne osjeća strah, ni bol, ni tugu. Još jednom svrne pogled na sebe u krevetu, a onda odlaze lebdeći kao i perce koje vjetar podigne. I za bolje raspoloženje, meni, a možda i nekome od vas. |
IZGUBLJENE STAZE Zašto se rastužiš, a treba biti ljut? Zato što ne miruju misli koje odgovor trebaju. Znam da ga neće biti iako možda jednom nekad, ali tada će biti prekasno jer već i sada je prekasno. Duge su staze izgubljene daljinama Sjećanja samo poneki djelić vrate I onda se stabla uzdignu gorostasna Uvijek na pogrešnom mjestu Premjestiti sliku dalje, još dalje, teško je Možda čak i nemoguće Duge su staze daljinama sakrivene A izgubljenu sjenu odnijelo je vrijeme Bez sunca i stvarne želje čuvanja Možda jednom, misao je, iako sigurno Sasvim sigurno to jednom nikada više Staviti točku na kraju odlika je hrabrih Ali kako biti hrabar kada ni vrijeme nije Ni čas za hrabrost pregaženima šutnjom Duge su staze izgubljene. |
Imam osjećaj da bih mogla nešto jako vruće reći jer takvo je trenutno ovo što mi se pod nogom kotrlja, a neću, sigurno neću jer ja pazim, uvijek uvijek pazim da jezik ne pretjera iako bi bilo lako i bolje i jednostavnije od gutanja kada niz grlo neće već se premeće i lijevo i desno tražeći prolaz kroz zube kako bi i najmanji usana razmak iskoristilo to vruće kao kočijaši nekada pred mlinom starim kraj kuće moje male seoske, slavonske a neću a neću neću |