život je kako kada

Opis bloga
za uživanje


Život je čudo nemjerljivo i zato se ponekad usudim zapisati sjećanja, misli, nadanja, želje, a sve to podariti svima koji su začarani čudima kao i ja. Uz poeziju često pišem priče koje su isključivo mašta tek sa malim detaljima stvarnog života. Fotografije koje stavljam na blog su moji uradci ako nije drukčije navedeno. Voljela bih da me najprije pitate ako želite što preuzeti.

A. Ž. K.

Ne
Uglavom ne komentiram komentar koji je ostavljen na moj post, niti se vraćam vidjeti da li je ostavljen komentar na moj kod drugih blogera. Zato, ako mi nešto želite reći ostaviti komentar na mom blogu, ako ne želite nije nikakav problem niti ako ne svratite.

Ako želiš nešto reći
demetra02@gmail.com

Početak
Blog je ponovo registriran 16.01.2013.

Jou rais me up

27.09.2021., ponedjeljak

Crtica o zagrebačkom bludilištu

Na Medvedgradu ima podsjetnik sa pitanjima jeste li znali.


Jedno od pitanja se odnosi na Pravilnik o bludilištu pa me zainteresiralo pitanje da potražim nešto o tome. Evo kratak sažetak nastao kao dio istraživačkog rada o Zagrebu.

Zagrebačko poglavarstvo desetljećima je muku mučilo da pomiri suprotstavljene interese građana i bludilišnih zaposlenika dok je taj biznis bio dopušten, a kao jedan od takvih pokušaja istraživači povijesti vide u donošenju “Bludilišnog pravilnika“ 1899. godine
Gradsko poglavarstvo Zagreba uspostavilo je organiziraniji nadzor nad prostitucijom “Bludilišnim pravilnikom“ od 16. travnja 1899. godine i pokušalo riješiti konflikte između susjeda i vlasnika javnih kuća, piše u upravo objavljenom znanstvenom časopisu Povijesni prilozi.
Pravilnik je bio neizravan odgovor zahtjevima građana nakon što je Gradsko poglavarstvo odlučilo sve javne kuće u gradu premjestiti iz donjeg dijela Kožarske ulice na jednu lokaciju u gornji dio te ulice, pišu autorice Lucija Bobek i Ines Sabotič s Hrvatskog katoličkog sveučilišta u članku koji je nastao u okviru istraživačkog projekta "Obitelj kroz povijest".
Na njemu je 1869. izgrađena tvornica kože koja je, zajedno s drugom industrijom, pokraj 19. stoljeća ekološki degradirala potok, pa se rješenje vidjelo u njegovu nadsvođivanju. S tim su nestali stari mlinovi, kupališta i manufakture. Trebalo je, također, za šest bludilišta, koja su se nalazila u donjem dijela Kožarske, pronaći nova mjesta.
Vlast ih je namjeravala preseliti u staru Petrovu kupelj, koja je stajala na mjestu današnjih brojeva 15 i 17 u Medvedgradskoj ulici, a nekoć Kožarska 69 čiji se vrt prostirao po brijegu sve do Mlinarske ceste 2, ističe se. Tvornica kože, današnja Medvedgradska 2, nalazila se u samoj blizini Petrove kupelji, a danas je ondje Gliptoteka HAZU.
Nadsvođivanjem potoka Medveščaka otvarao se novi prostor, kako se mislilo, dovoljno blizu i daleko od grada za bludilišne poslove, kažu autorice i dodaju da je to dovelo do napetih odnosa između građana, vlasnika javnih kuća te gradskih vlasti.
Vlasnica bludilišta Roza Aranjoš došla je u sukob sa susjedom obrtnikom Božidarom Jeanom, udaljenim pet kuća od bludilišta, koji, po vlasnici, "neprestano speculira" na njezine djevojke da onemogući njihov posao, "jerbo danomice denuncira stražarima, premda lažno, da se djevojke pokazuju na hodniku…”
Rješenje u reglementaciji
Zagrebačko poglavarstvo dalo je prednost javnim kućama, svojevrsnoj gospodarskoj aktivnosti dopuštenoj zakonom. Reglementacijskim sustavom javne kuće bile su dio grada i trebale su dobiti svoje mjesto makar na periferiji.
Naime, u 19. stoljeću u Austro-Ugarskoj vlasti nisu zabranjivale prostituciju, nego su ju nastojale kontrolirati kroz tzv. reglementaciju, što je značilo da prostituciju nadzire mjesno redarstvo (policija). Postojala su još tri oblika pravne regulacije: abolicija, prohibicionizam i legalizacija (toleriranje).
Zagrebački Bludilišni pravilnik sastojao se od 31 članka i opisivao način poslovanja bludilišta te prava i obveze i vlasnica i bludnica. Pravilnik su imali i drugi gradovi Trojedne Kraljevine, poput Osijeka, Slavonskog Broda, Bjelovara i Križevaca, ali nisu nastali u isto vrijeme.
Pravilnici su donekle uvažali pritiske javnosti, pa će tako u "izdanju" iz 1911. stajati da javne kuće ne smiju biti blizu crkvi, škola i javnih zavoda. Uostalom, napominju autorice, blizu tih mjesta nisu smjele biti otvorene ni krčme.
No, zahtjevi građana, čini se, uvaženi su tek 1934., kada se promijenio zakon te je, ističu autorice, prostitucija zabranjena, odnosno iz reglementacijskoga sustava prešlo se u prohibicionizam.
Nadsvođivanje potoka i prostor za bludilišta
Zagreb, kao glavni grad Trojedne Kraljevine, sve se više razvijao i bio u punom kulturnom i gospodarskom razvoju, pa su i rasle potrebe građana. Godine 1900. imao je 61.002 stanovnika, od kojih je bilo 3312 vojnika, ističe se.
Potok Medveščak, koji je tekao Ksaverskom dolinom, današnjom Medvedgradskom i Tkalčićevom, dugi niz stoljeća bio je granica Kaptola i Gradeca i trebao je zbog tog razvoja biti nadsvođen.


- 13:17 - Komentari (25) - Isprintaj - #

24.09.2021., petak

Spomen na

Prekrasan glas. Moja draga prijateljica ima kuću na Bolu čije dvorište je do dvorišta kuće Vice Vukova. Jednoga sam ga ljeta vidjela kada je pospremao po dvorištu i pomislila kako bi bilo sjajno da zapjeva, ali nije. kod njih je bilo tako tiho da se činilo kao da ih i nema, a bili su on i supruga bez djece. Eto trinaest godina kako ga već nema, a kao da nije toliko. Ima jedan štiklec iz njegovog školskog života. U ono vrijeme trebalo je paziti što se kaže ili ne daj Bože napiše. A ni danas nije baš zgodno ako ne paziš.

VUKOV


- 09:08 - Komentari (17) - Isprintaj - #

23.09.2021., četvrtak

Mansarda mali stan

Jeste se kada zapitali kako nastaju neke riječi koje izgledaju kao da su oduvijek takve u upotrebi. No mnoge su zapravo preživjele zahvaljujući imenima ljudi koji su napravili nešto što je ostalo u upotrebi svakidašnji govor. Mene je zainteresirala riječ mansarda. Uglavnom svi znamo da su mansarde stanovi u potkrovljima iako se u nekim zemljama samo potkrovlje zove mansarda. No mansarda je krovni pokrov koji ima kosine na svim stranama zgrade. Najraniji primjer mansardnog krova pripisuje se Pierre Lescotu na dijelu Louvrea sagrađenom oko 1550. Godine. Takav dizajn krova populariziran je početkom 17. Stoljeća. Popularizirao ga je izvrstan arhitekt francuskog baroka , Fransois Mansart te se od tada koristi naziv mansarda ili francuski krov. Mansarda može biti pojam i za stil krova, a i za životni prostor ili potkrovlje. Uređenjem mansarde nije se morao plaćati porez na prozore u vrijeme Mansartova života, ali sto godina kasnije i to se promijenilo. Zanimljivo je da se visina zgrade mjerila bez mansarde koja je mogla imati dva i tri kata što je 1902 dozvoljeno zakonom. U 20. stoljeću moderniziraju se mansardni krovovi i
oni mijenjaju tipični oblik mansardnog krova.


- 18:31 - Komentari (10) - Isprintaj - #

22.09.2021., srijeda

Prozorčić

Završena



(mojoj najmlađoj kćerki za njen stan)

Slika naziva Prozorčić govori da uvijek postoji mogućnost, makar mala kao prozorčić kroz koji ako pogledamo vidjet ćemo neograničene nove izazove, nova otvaranja u koja možemo uroniti.
S obzirom da nemam dara za slikarstvo, a volim stvarati koristim razne druge tehnike u kojima uživam. Tako nastaju moje papirnate kreacije. Ova je dosta velika (100x80 cm) i trebalo mi je nekoliko mjeseci rada iako će se nekome činiti vrlo jednostavno. Sada mogu zadovoljno na nove projekte.
- 07:40 - Komentari (16) - Isprintaj - #

15.09.2021., srijeda

Kao leptir

Odjedrit ću kao leptir
Zadnji leptir u jesen kasnu
Uz mraz jutarnji
Uz pahulje bijele nestat ću
A nitko neće znati

- 08:26 - Komentari (0) - Isprintaj - #

13.09.2021., ponedjeljak

Jedna za novu zbirku

NE BUDI ME MATI

Ništa neobično, ništa što već nije negdje pisalo, a opet da li se uopće dogodilo? Tako razmišlja prilično izgubljena tragajući za početkom svega. Nakon gotovo svakog ručka, a od kada je u mirovini, prilegne jer treba tijelu dati mir kako bi polako odradilo sve procese prepoznavanja čime ga se hrani, od čega će mu biti dobro, a što treba hitno baciti u otpad. Tako je i tada. Pitanje je može li se sjetiti kako je utonula u san jer često samo u polu-budna provede pola sata? Ne neće ni pokušati tražiti kako, ali bilo je više nego stvarno, iako je možda i bilo stvarno.
Lagana kao da ne postoji sila teže zajedno sa ostalim tako dragim ljudima, koji su se smješkali i pozdravljali sretni što se vide, hodala je ulicom popločenom ciglama. Na spojevima svake cigle raslo je sitno cvijeće svih boja. Tako sitno da nikome nije smetalo u hodu, a i činilo se da ga baš nitko nije gazio. Kako je to moguće nije razmišljala jer je i sama hodala jednako kao ostali. Ljudi bi je u prolazu pozdravljali osmjehom, kimnuli glavom gotovo sretni što je vide, a i sama je jednako pozdravljala ostale i sve ih je poznala jer su na neki način bili dio nje, a to joj je davalo sigurnost. Kamo su svi skupa išli, od kuda su se neki vraćali nije razmišljala jer takav osjećaj ljepote ugode još nikada nije imala, a bilo je kao nešto sasvim obično, svakodnevno. Ulica je pratila neku kružnu građevinu sa bezbroj prozora prepunih cvijeća posebnih boja koje bi u trenutku kada bi svratila pogled bile sjanije, a cvjetovi su se otvarali u pregrštima. To ju je činilo još sretnijom pa je pokušala pratiti prozore hodajući u smjeru u kojem je ulica pratila kružnu zgradu. Vrata nije bilo pa je u jednom času pomislila kako se ulazi i poželjela ući. Zaustavila se uz jedan prozor i zavirila. Ljudi plešu pred njenim pogledom bila je misao ili ipak, morala je provjeriti. Ponovno je zavirila i stvarno unutra zgrade ljudi su plesali lagano, polukružno uza zid, a sredine kao da nije bilo. Kako je moguće da prostor nema sredinu, a ona vidi suprotni zid od prozora s kojeg zaviruje. Svakako želi ući u tu zgradu, samo kako. Uporna je uvijek i pronalazi način pa će i taj put, tako je mislila. Nastavila je hodati očekujući na drugom kraju naći ulaz, ali hodanje se nastavilo i nastavilo, cvijeće je bilo posvuda, ljudi sretni, ali ona je polako gubila strpljenje. Konačno je ugledala jednog čovjeka kako stoji i osjetila da baš njega treba pitati gdje je ulaz u zgradu kojoj kao da nije bilo kraja. Prišla mu je i upitala. Odgovor je bio šok i nevjerica. Iako s osmjehom objasnio joj je da se hitno treba probuditi jer ako se ne probudi ostat će kao i on stajati tu na istom mjestu zauvijek. Sve je što vidi varka, ljudi, cvijeće, zgrada. Ništa od svega toga pa ni on zapravo ne postoje. Ona je zalutala u svijet mašte i zato je najbolje za nju da se hitno probudi. Kako da se probudi kada nema osjećaj da spava kao inače? Treba pjevati, savjetovao joj je, samo brzo, treba pjevati i zapjevala je... ne budi me mati….
Još zatvorenog oka sva u čudu pjeva.



- 08:47 - Komentari (16) - Isprintaj - #

10.09.2021., petak

O pekmezu i rubini

Jesen stiže dunjo moja, ne miriše više cviće, zumbul, lale, jorgovani…dozrijevaju dunje žute kao nekad u bašči moje bakice. Stajale su na visokom ormaru u sobi i miris svoj širile, ali kada se grožđe pobralo puno je dunja, moja baka, zajedno s jabukama i grožđem u pekmez staviti. I kao da ju gledam; u ljetnoj kuhinji malenog prozora, na zidanom šporetu iz najveće se rajngle dizala para dok je bakica moja neumorno, najvećom kuhačom dugo, jako dugo, miješala da ne zagori. Nama djeci bilo je zabranjeno ulaziti jer, znali su kazat:“ Što ak prsne iz rajngle pa te opeče“? Ona, moja bakica, imala je duge rukave na bluzi i duge suknje koje je oduvijek nosila i još bi kuhinjsku krpu omotala oko ruke, za svaki slučaj. Nosila je ona svoje duge suknje svakoga dana i po kući i na njivi, a uvijek su bile u tamnoj boji uglavnom crnoj sa nekim sitnim uzorcima listića ili grančica, samo podsuknje su bile kao snijeg bijele i bluze bez rukava ispod košulje bile su bijele štikane oko vrata. No samo smo mi djeca vidjeli njenu rubinu kada bi zavirili u šubladle gdje se rubina čuvala. U toj škrinji sa četiri šubladla bilo je sve njeno blago. Rubina koju bi oblačila za nedjeljnu misu. Najbolja podsuknja pa suknja od somota, zelena, tamno zelena. Mađarice su nosile zelene suknje pa tako i ona, mala bakica moja, Mađarica. Onda te posebne bluze, bijele, štikane bez rukava i na nju fina pamučna tamna bluza dugih rukava pa na to reklica tj. kaputić koji je bio strukiran i tek malo prekrivao struk. Ako je bilo hladno na sve to zagrnila bi se krasnom zelenom „berlinskom maramom“. To je bila velika četvrtasta vunena marama koju bi presavila u trokut i nju ogrnula preko reklice, ponekad i preko glave ako je bilo posebno hladno. Moja bakica je uvijek i maramu na glavi nosila. Bile su to razne pamučne marame, tamne, sasvim obične osim one koja je bila za ići u crkvu. Ta je bila fina i lijepa zagasito zelena. Nedjeljom je moja baka bila najljepša i uvijek mi je bilo žao kada bi odmah nakon mise svu tu krasnu rubinu spremala u najgornji šubladl škrinje u sobi. Jesen stiže dunjo moja, ne miriše više cviće, zumbul, lale, ljubičice, a ja kao da gledam moju bakicu kako pekmez miješa od gržđa, jabuka i dunja i vidim rubinu i šubladl i ormar s kojeg dunje mirišu.



Jesen stiže dunjo moja
Ne miriše više cviće
Zumbul, lale, jorgovani.
Jesen stiže dunjo moja
Ne miriše više cviće
Zumbul, lale, ljubičice.
A i ti me iznevjeri
Dunjo moja, otišla si
Slavuj šuti, lišće žuti.
Jesen stiže, dunjo moja
Ne miriše više cviće
Zumbul lale jorgovani.
Muzika... solo
S cvjetnih grana, lišće pade
S njime ode moja ljubav
Moja mladost, moje nade.
S cvjetnih grana, lišće pade
S njime ode moja ljubav
Moja mladost, moje nade.
A i ti me iznevjeri
Dunjo moja, otišla si
Slavuj šuti, lišće žuti.
Sad Ti ne znaš kol ko patim
Kad se sitim jorgovana, ljubičica i jasmina
Kad se sitim jorgovana, zumbul lala i jasmina.

10.09.2021.

- 10:17 - Komentari (19) - Isprintaj - #

09.09.2021., četvrtak

Povratak poeziji



(haiga, fotografije koje koristim za ovau vrstu poezije su moje, ako nije drukčije naznačeno)
- 08:48 - Komentari (12) - Isprintaj - #

05.09.2021., nedjelja

trebalo mi je






La Malagueńa

Miguel Aceves Mejía


Qué bonitos ojos tienes
Debajo de esas dos cejas
Debajo de esas dos cejas
Qué bonitos ojos tienes
Ellos me quieren mirar
Pero si tú no los dejas
Pero si tú no los dejas,
Ni siquiera parpadear
Malagueńa salerosa
Besar tus labios quisiera
Besar tus labios quisiera
Malagueńa salerosa
Y decirte nińa hermosa
Eres linda y hechicera
Eres linda y hechicera
Como el candor de una rosa
Con tus ojos me anunciabas
Que me amabas tiernamente
Que me amabas tiernamente
Con tus ojos me anunciabas
Ingrata, me traicionabas
Cuando de ti estaba ausente
Cuando de ti estaba ausente
De mi pasión te burlabas
Malagueńa salerosa
Besar tus labios quisiera
Besar tus labios quisiera
Malagueńa salerosa
Y decirte nińa hermosa
Eres linda y hechicera
Eres linda y hechicera
Como el candor de una rosa
Como el candor de una rosa
- 18:13 - Komentari (9) - Isprintaj - #

04.09.2021., subota

Svagdašnja tema

I u devetom broju časopisa Diskurs jedna od mojih priča

PRIČA

a i dosta drugih autora. Ovaj broj časopisa je posvećen stvaralaštvu Josipa Pupačića. Ako vam vrijeme i volja dozvoli prolistajte malo od
POČETKA
- 08:10 - Komentari (17) - Isprintaj - #

03.09.2021., petak

Životna pogreška ili o zavisti

Ja neću o kuhanju iako bih imala kaj reći. Odrasla u švapsko-mađarsko-moravskoj obitelji ponešto sam i naučila kao prava Slavonka. No neću o kuhanju, možda jednom, ali zato ću o zavisti. Odmah će se naći veliki broj onih koji će u startu tvrditi kako nisu i nikada nisu bili i nikada neće biti. Lažu. Bezočno lažu jer i sveci su u nekim trenucima bili zavidni. Jednostavno je u naravi čovjeka da zavidi onima koji su sposobniji od njih. No postoji razlika u zavisti. Ima onih koji nikada ništa nisu poduzeli kako bi naučili, savladali neke vještine, ne obavezno vještine svih oko sebe jer ni to nije moguće, ali zavidni su drugima. Ako se usredotočimo na ono što nam najbolje ide i upremo svim snagama sigurno će rezultati biti zadivljujući, ali lakše je tvrditi da to nama ne ide i niti ne pokušati. Konačno zavist prema drugima ne mora biti samo uz vještine, a ne. Pogledajmo društvene mreže. Na FB je takva utrka tko će više lajkova pokupiti, tko će ispuniti kvotu dnevnog objavljivanja svega i svačega očekujući da je baš njegova objava najbolja, jedinstvena. Kao da se time dobije kruna i pijedestal sposobnosti. Koliko li je lažnih lajkova, smajlića, pljeska publike koja sve to radi iz zavisti jer njima se manje plješće, a njihove su objave bolje, pametnije i potrebni su potvrde za to, a dobit će je samo kao uzvrat svojem pljeskanju. Instagram, twiter, tik-tok… ima ih još, a možemo dodati i blog naš svagdašnji. Pljesak do pljeska bez mogućnosti ostaviti svoje mišljenje koje ne mora biti jednako mišljenju svih ostalih jer, ruku na srce, zar smo svi istog uma, istih mogućnosti, istog razumijevanja? Zato što nas zavist tjera biti iznad nekih koji po osobnom mišljenju nisu nama ni do koljena, iako su objektivno bolji, nećemo im ostaviti ništa osim lajk kao znak da smo bili, vidjeli ili ipak ništa. O toj vrsti zavisti nitko ne razmišlja jer što te briga za te i takve, glavno da je još jedan lajk upisan. Blog je pak mjesto gdje će te oni koji se osjećaju ugroženi od tvojih sposobnosti zaobilaziti u širokom luku jer, opet kao i na ostalim društvenim mrežama, kako može biti netko bolji od nas?
Trebalo mi je dohvatiti ove godine kako bih shvatila koliko mi zavist drugima nije dozvolila razvijati osobne sposobnosti. Nije to bila zločesta zavist prema njima, već gotovo bolna spoznaja da ne mogu, recimo; slikati, a želim, da ne mogu napraviti savršenu fotografiju ( razlog tremor ruku nakon inzulta), da ne mogu, da ne mogu… i tako beskonačno ne mogu. Onda se dogodio obrat. Danas jako puno mogu sa svim sposobnostima na koje nisam, a sve zbog zavisti, obraćala pažnju. Danas mogu, ali tako malo je vremena još ostalo. Biti zavidan bilo kome je ogromna životna pogreška.

Odmarah misli i srce u izradi ovih šarenih papirnatih perla, nanizanih u vesele ogrlice


- 11:06 - Komentari (16) - Isprintaj - #