Život je čudo nemjerljivo i zato se ponekad usudim zapisati sjećanja, misli, nadanja, želje, a sve to podariti svima koji su začarani čudima kao i ja. Uz poeziju često pišem priče koje su isključivo mašta tek sa malim detaljima stvarnog života. Fotografije koje stavljam na blog su moji uradci ako nije drukčije navedeno. Voljela bih da me najprije pitate ako želite što preuzeti.
A. Ž. K.
Ne
Uglavom ne komentiram komentar koji je ostavljen na moj post, niti se vraćam vidjeti da li je ostavljen komentar na moj kod drugih blogera. Zato, ako mi nešto želite reći ostaviti komentar na mom blogu, ako ne želite nije nikakav problem niti ako ne svratite.
Jesen stiže dunjo moja, ne miriše više cviće, zumbul, lale, jorgovani…dozrijevaju dunje žute kao nekad u bašči moje bakice. Stajale su na visokom ormaru u sobi i miris svoj širile, ali kada se grožđe pobralo puno je dunja, moja baka, zajedno s jabukama i grožđem u pekmez staviti. I kao da ju gledam; u ljetnoj kuhinji malenog prozora, na zidanom šporetu iz najveće se rajngle dizala para dok je bakica moja neumorno, najvećom kuhačom dugo, jako dugo, miješala da ne zagori. Nama djeci bilo je zabranjeno ulaziti jer, znali su kazat:“ Što ak prsne iz rajngle pa te opeče“? Ona, moja bakica, imala je duge rukave na bluzi i duge suknje koje je oduvijek nosila i još bi kuhinjsku krpu omotala oko ruke, za svaki slučaj. Nosila je ona svoje duge suknje svakoga dana i po kući i na njivi, a uvijek su bile u tamnoj boji uglavnom crnoj sa nekim sitnim uzorcima listića ili grančica, samo podsuknje su bile kao snijeg bijele i bluze bez rukava ispod košulje bile su bijele štikane oko vrata. No samo smo mi djeca vidjeli njenu rubinu kada bi zavirili u šubladle gdje se rubina čuvala. U toj škrinji sa četiri šubladla bilo je sve njeno blago. Rubina koju bi oblačila za nedjeljnu misu. Najbolja podsuknja pa suknja od somota, zelena, tamno zelena. Mađarice su nosile zelene suknje pa tako i ona, mala bakica moja, Mađarica. Onda te posebne bluze, bijele, štikane bez rukava i na nju fina pamučna tamna bluza dugih rukava pa na to reklica tj. kaputić koji je bio strukiran i tek malo prekrivao struk. Ako je bilo hladno na sve to zagrnila bi se krasnom zelenom „berlinskom maramom“. To je bila velika četvrtasta vunena marama koju bi presavila u trokut i nju ogrnula preko reklice, ponekad i preko glave ako je bilo posebno hladno. Moja bakica je uvijek i maramu na glavi nosila. Bile su to razne pamučne marame, tamne, sasvim obične osim one koja je bila za ići u crkvu. Ta je bila fina i lijepa zagasito zelena. Nedjeljom je moja baka bila najljepša i uvijek mi je bilo žao kada bi odmah nakon mise svu tu krasnu rubinu spremala u najgornji šubladl škrinje u sobi. Jesen stiže dunjo moja, ne miriše više cviće, zumbul, lale, ljubičice, a ja kao da gledam moju bakicu kako pekmez miješa od gržđa, jabuka i dunja i vidim rubinu i šubladl i ormar s kojeg dunje mirišu.
Jesen stiže dunjo moja
Ne miriše više cviće
Zumbul, lale, jorgovani.
Jesen stiže dunjo moja
Ne miriše više cviće
Zumbul, lale, ljubičice.
A i ti me iznevjeri
Dunjo moja, otišla si
Slavuj šuti, lišće žuti.
Jesen stiže, dunjo moja
Ne miriše više cviće
Zumbul lale jorgovani.
Muzika... solo
S cvjetnih grana, lišće pade
S njime ode moja ljubav
Moja mladost, moje nade.
S cvjetnih grana, lišće pade
S njime ode moja ljubav
Moja mladost, moje nade.
A i ti me iznevjeri
Dunjo moja, otišla si
Slavuj šuti, lišće žuti.
Sad Ti ne znaš kol ko patim
Kad se sitim jorgovana, ljubičica i jasmina
Kad se sitim jorgovana, zumbul lala i jasmina.
