život je kako kada

< kolovoz, 2021 >
P U S Č P S N
            1
2 3 4 5 6 7 8
9 10 11 12 13 14 15
16 17 18 19 20 21 22
23 24 25 26 27 28 29
30 31          

Opis bloga
za uživanje



Život je čudo nemjerljivo i zato se ponekad usudim zapisati sjećanja, misli, nadanja, želje, a sve to podariti svima koji su začarani čudima kao i ja. Uz poeziju često pišem priče koje su isključivo mašta tek sa malim detaljima stvarnog života. Fotografije koje stavljam na blog su moji uradci ako nije drukčije navedeno. Voljela bih da me najprije pitate ako želite što preuzeti.

A. Ž. K.

Ne
Uglavom ne komentiram komentar koji je ostavljen na moj post, niti se vraćam vidjeti da li je ostavljen komentar na moj kod drugih blogera. Zato, ako mi nešto želite reći ostaviti komentar na mom blogu, ako ne želite nije nikakav problem niti ako ne svratite.

Ako želiš nešto reći
demetra02@gmail.com

Početak
Blog je registriran 16.01.2013.

Jou rais me up

22.08.2021., nedjelja

!
- 16:58 - Komentari (12) - Isprintaj - #

21.08.2021., subota

FB me pita


Malo otvaram FB, ali vidi čuda! Hoću se pohvaliti FB-prijateljima novom zbirkom (malo ih je jer nemam volje obilaziti dnevno i lupati lajkove tek tako), kad eto ga pita me FB što mi je na umu.
Kad me već FB pita što mi je na umu, prvo pomislim; prekini ljenčariti. Onda odmah čujem neki mi glas kaže:" Ma što to govoriš, baš je fino ništa ne raditi". I svidi mi se. Malo skrulam po stranici i gle svi jako zaposleni; kupanje, fotkanje, te najbolji otok, uživancija, more isto. E pa i nije kada se fekalije izliju u more, a gdje će nego u more pa kuće su prvi red do mora. Onda opet malo, samo malo korone tek toliko da se ne zaborave prijetnje za jesen. Konačno i turista dovoljno za popuniti tanke rezerve od prošle godine. Neki su ipak primijetili cijene koje dosižu visoki C. Domaće turiste ništa ne brine oni se opskrbe u trgovačkim centrima. Naučen je naš svijet preživjeti u svim situacijama, a da ne bi i nekoliko dana na Jadranu. Nekako mi na um pada slika Čeha kada su u Zagreb dolazili puni posteljine koju su brzo prodali i nastavili do mora. Na povratku opet u Zagreb prodati ljetnu opremu. Šatori su stvarno bili dobri. Ovi koji sada dolaze samo projure u svojim skupim autima mimo grada. Ništa od pamučne posteljine, a vjerojatno neće ništa biti ni kada se budu vraćali kući. O da neki sasvim drugi turisti.
I ti turisti, kako li su čudni. Dolaze iz tamo nekih uređenih država, ali čim prijeđu granicu odmah se prilagode domaćoj čeljadi pa čangrizavi, pa zahtjevni gore nego domaći. Dobro ima i onih finih, dragih koji nemaju potrebu dokazivati da su iz bogate Europe. Gledam ja sve to i čitam i nekako si mislim meni je baš dobro ovako ljenčariti pa ću još neko vrijeme jednako. Što čovjeku i preostaje jer nitko nikoga više ne poziva, onako prijateljski: „ Dođi, eto moji otišli pa je sve prazno, da odahneš od asfalta koji dan na moru“, a ne. Čuda se novaca utuklo u zidove pa eto zlata su vrijedni. Može bit da će im pasti vrijednost ako bi, ne daj Bože tko bez desetke eura spavao dva tri dana. U grad, zovem, nudim, ali neće ne, boje se da bi trebali jednako, ma ne treba, ljudi, ne, vičem jer najteže je čovjeku biti sam. Za sve je krivo globalno zagrijavanje pa se i pamet pregrijala. Eto tako kad me već FB pita što mi je na umu. A što je vama na umu?

(čista poezija)

- 08:19 - Komentari (12) - Isprintaj - #

18.08.2021., srijeda



Potrajalo je duže jer nikako nisam bila zadovoljna izborom priča, pa koricama i tako promijeni ovo pa ono, pa izbaci, pa dodaj i eto je konačno. Zadovoljna sam jer je još jedno malo djelo stiglo danas u moj dom. Sada stvarno uzimam bar neko vrijeme odmak od novih investicija.
- 17:36 - Komentari (23) - Isprintaj - #

16.08.2021., ponedjeljak

Samo virusi imaju budućnost

Televizija, prozor u svijet. Sve češće mislim da bih trebala krenuti živjeti bez te škatulje. Gledam uglavnom dokumentarce, makar su po ne znam koji put reprize, pogledat ću opet. I tako gledam putopis o Sredozemnom moru. Odlična reportaža o gradovima, o nepoznatom (meni posebno zanimljivom) iz davne povijesti. Ne želim pisati o svemu u dokumentarcu već samo o detalju koji me je stvarno zaprepastio. Uz prekrasan španjolski grad Almeria Almeriapostoje „plastična polja“ plastična polja plastenici koji proizvedu više povrća nego cijela HR. jeftino povrće Zapošljavaju, kako piše, pedeset tisuća ljudi, čija proizvodnja hrani sto tisuća. I sve bi to bilo lijepo i dobra vijest da nema ogromne štete o kojoj se ne piše, o kojoj tek mali broj entuzijasta, u očuvanju prirode, vode računa. Na zaprepaštenje moje, a vjerujem i drugih koji su to vidjeli pomislim na svu djecu koja se tek trebaju roditi.
Radi se o plastici. Puno puta se na blogu razglabalo o korisnosti i štetnosti, ali ovo što sam vidjela i čula ima sasvim drugo značenje. Dakle, vlasnici tih plastenika ponašaju se potpuno neodgovorno u zbrinjavanju plastičnih dijelova koji se više ne mogu koristiti i jednostavno ih bacaju u korito rijeke koja u sušnom razdoblju ostaje bez vode. Urušavanje zemlje prekriva sloj po sloj plastike i sabija u zid korita rijeke gdje se s vremenom ta plastika mrvi u sitne čestice. U vrijeme oborina voda nosi sve u more. Ribe se hraneći unose te čestice u svoj organizam, a mi jedemo ribu i tako svatko od nas može biti siguran da ima u svom organizmu dio plastike iz Sredozemlja. O robovima koje na neljudski način izrabljuju vlasnici tih i mnogih drugih plantaža neću ovaj put jer mi je bilo mučno gledati gdje i kako žive i koliko te nedostojne uvjete smještaja vlasniku plaćaju. Netko će možda reći da su sami izabrali i da jesu, ali sigurno nisu niti pomislili da je tako kako je. Izgleda da samo virusi imaju budućnost. Nema veze sa Covid-19.

- 08:54 - Komentari (22) - Isprintaj - #

13.08.2021., petak

Petak 13.

Kako kome, kako kada, ja ću ipak biti na oprezu.

Jedna o moru:

More.
Beskrajno,duboko.
Ziba, valja, udara.
Uvijek o vjetru ovise.
Valovi.

(vrsta pjesme, činkvina)




- 08:29 - Komentari (28) - Isprintaj - #

11.08.2021., srijeda

Jedna od

NA UŽARENOM ASFALTU


Hodala je polako, gotovo vukući noge po sivom užarenom asfaltu. Znala je da bi morala potražiti hlad, ali ne. Odlučila je da će se predati vrućim zrakama sunca jer možda samo tako može spržiti sve što joj se po glavi mota. Ulica je bila nekako sablasno prazna, tek tu i tamo neko uporno stvorenje prohitalo je mimo nje. Osim sjena koje su promicale nije imala želje gledati tko su ti usamljenici. Ona je bila jedina, samotna, usamljena, osamljena, potpuno izgubljena u cijeloj galaksiji. Zar je vrijedno bilo svih muka i sveg truda, premetala je po glavi stalno istu misao. Na kraju nije izdržala, otišla je, otišla zauvijek. Sada si vraća slike sebe i svoje muke, svog jada, svojeg bijesa. Željela je sve uništiti, porazbijati, ne ostaviti baš ništa što bi čuvalo i jednu uspomenu. No shvativši s koliko je ljubavi skupljala pojedine predmete, kako bi njihov dom bio lijep, nije imala snage bilo što učiniti. Osvrtala se po prekrasno uređenom stanu, velikom, prevelikom za njih dvoje. Željela je obitelj, djecu, unučad, ciku i galamu koju obitelj stvara. Ona je željela, ali tu želju nisu dijelili. Prihvatila je da će tako ostati jer voljela je i davala svu ljubav za njih, njemu. Darivala je djecu prijatelja, svime onim za što je mislila da će svoju i veselila se njihovoj radosti za svaki i najmanji poklon. Ona je znala što izabrati i nikada nije gledala cijenu poklona jer u srcu je već kupujući osjetila radost darivanja. Njemu nikada nije bilo jasno zašto to čini i kako se može toliko veseliti poklanjajući. Jednom je pokušala objasniti, ali njemu je sve to bilo nepojmljivo i samo je odmahnuo rukom. Tako je dao do znanja da ga uopće ne zanima. Poslije više nikada nije niti pokušala. Uostalom nije trošila njegove novce. Imala je nešto veća primanja od njega i možda je to bio razlog njegovih sve učestalijih nervoznih dana. Bar je tako mislila sve do tog jutra. Buđenje bez pozdrava, kava bez razgovora više nije bila nikakva novost, za nju nije bila. Kada je završila s kavom, pomaknuvši stolac da će ustati, on je odjednom progovorio. Samo je rekao da želi rastavu. Čudno ga je pogledala i ostala sjediti. Što da ga pita?
Šutjela je, a on je dodao kako već duže vrijeme ima ženu koju voli i koja čeka njegovo dijete.
Kao da je život stao. Bez i jedne riječi uzela je olovku i na listu papira napisala - do kraja dana iseli sve svoje stvari, ostavi ključeve - i izašla. Stan je bio njen, on se uselio nakon njihovog vjenčanja što je bilo sasvim normalno. Nije želio djecu, nije želio, tako je stalno govorio, a ona ga je toliko iskreno voljela da je sve prihvatila.
Sada hoda praznom ulicom, ispunjena tugom tražeći opravdanje za izgubljene godine u zvuku potpetica po užarenom asfaltu.

- 08:47 - Komentari (20) - Isprintaj - #

06.08.2021., petak

Nikada lijeno

Ljeto:

TIKVA

NAJPRIJE CVIJET
ONDA I POSEBAN PLOD
PA MOJE RUKE
(haiku pjesma o tikvi)











I dalje nastavljam ljeto.....

- 19:51 - Komentari (31) - Isprintaj - #