NA UŽARENOM ASFALTU
Hodala je polako, gotovo vukući noge po sivom užarenom asfaltu. Znala je da bi morala potražiti hlad, ali ne. Odlučila je da će se predati vrućim zrakama sunca jer možda samo tako može spržiti sve što joj se po glavi mota. Ulica je bila nekako sablasno prazna, tek tu i tamo neko uporno stvorenje prohitalo je mimo nje. Osim sjena koje su promicale nije imala želje gledati tko su ti usamljenici. Ona je bila jedina, samotna, usamljena, osamljena, potpuno izgubljena u cijeloj galaksiji. Zar je vrijedno bilo svih muka i sveg truda, premetala je po glavi stalno istu misao. Na kraju nije izdržala, otišla je, otišla zauvijek. Sada si vraća slike sebe i svoje muke, svog jada, svojeg bijesa. Željela je sve uništiti, porazbijati, ne ostaviti baš ništa što bi čuvalo i jednu uspomenu. No shvativši s koliko je ljubavi skupljala pojedine predmete, kako bi njihov dom bio lijep, nije imala snage bilo što učiniti. Osvrtala se po prekrasno uređenom stanu, velikom, prevelikom za njih dvoje. Željela je obitelj, djecu, unučad, ciku i galamu koju obitelj stvara. Ona je željela, ali tu želju nisu dijelili. Prihvatila je da će tako ostati jer voljela je i davala svu ljubav za njih, njemu. Darivala je djecu prijatelja, svime onim za što je mislila da će svoju i veselila se njihovoj radosti za svaki i najmanji poklon. Ona je znala što izabrati i nikada nije gledala cijenu poklona jer u srcu je već kupujući osjetila radost darivanja. Njemu nikada nije bilo jasno zašto to čini i kako se može toliko veseliti poklanjajući. Jednom je pokušala objasniti, ali njemu je sve to bilo nepojmljivo i samo je odmahnuo rukom. Tako je dao do znanja da ga uopće ne zanima. Poslije više nikada nije niti pokušala. Uostalom nije trošila njegove novce. Imala je nešto veća primanja od njega i možda je to bio razlog njegovih sve učestalijih nervoznih dana. Bar je tako mislila sve do tog jutra. Buđenje bez pozdrava, kava bez razgovora više nije bila nikakva novost, za nju nije bila. Kada je završila s kavom, pomaknuvši stolac da će ustati, on je odjednom progovorio. Samo je rekao da želi rastavu. Čudno ga je pogledala i ostala sjediti. Što da ga pita?
Šutjela je, a on je dodao kako već duže vrijeme ima ženu koju voli i koja čeka njegovo dijete.
Kao da je život stao. Bez i jedne riječi uzela je olovku i na listu papira napisala - do kraja dana iseli sve svoje stvari, ostavi ključeve - i izašla. Stan je bio njen, on se uselio nakon njihovog vjenčanja što je bilo sasvim normalno. Nije želio djecu, nije želio, tako je stalno govorio, a ona ga je toliko iskreno voljela da je sve prihvatila.
Sada hoda praznom ulicom, ispunjena tugom tražeći opravdanje za izgubljene godine u zvuku potpetica po užarenom asfaltu.
|
