Televizija, prozor u svijet. Sve češće mislim da bih trebala krenuti živjeti bez te škatulje. Gledam uglavnom dokumentarce, makar su po ne znam koji put reprize, pogledat ću opet. I tako gledam putopis o Sredozemnom moru. Odlična reportaža o gradovima, o nepoznatom (meni posebno zanimljivom) iz davne povijesti. Ne želim pisati o svemu u dokumentarcu već samo o detalju koji me je stvarno zaprepastio. Uz prekrasan španjolski grad Almeria Almeriapostoje „plastična polja“ plastična polja plastenici koji proizvedu više povrća nego cijela HR. jeftino povrće Zapošljavaju, kako piše, pedeset tisuća ljudi, čija proizvodnja hrani sto tisuća. I sve bi to bilo lijepo i dobra vijest da nema ogromne štete o kojoj se ne piše, o kojoj tek mali broj entuzijasta, u očuvanju prirode, vode računa. Na zaprepaštenje moje, a vjerujem i drugih koji su to vidjeli pomislim na svu djecu koja se tek trebaju roditi.
Radi se o plastici. Puno puta se na blogu razglabalo o korisnosti i štetnosti, ali ovo što sam vidjela i čula ima sasvim drugo značenje. Dakle, vlasnici tih plastenika ponašaju se potpuno neodgovorno u zbrinjavanju plastičnih dijelova koji se više ne mogu koristiti i jednostavno ih bacaju u korito rijeke koja u sušnom razdoblju ostaje bez vode. Urušavanje zemlje prekriva sloj po sloj plastike i sabija u zid korita rijeke gdje se s vremenom ta plastika mrvi u sitne čestice. U vrijeme oborina voda nosi sve u more. Ribe se hraneći unose te čestice u svoj organizam, a mi jedemo ribu i tako svatko od nas može biti siguran da ima u svom organizmu dio plastike iz Sredozemlja. O robovima koje na neljudski način izrabljuju vlasnici tih i mnogih drugih plantaža neću ovaj put jer mi je bilo mučno gledati gdje i kako žive i koliko te nedostojne uvjete smještaja vlasniku plaćaju. Netko će možda reći da su sami izabrali i da jesu, ali sigurno nisu niti pomislili da je tako kako je. Izgleda da samo virusi imaju budućnost. Nema veze sa Covid-19.
|
