život je kako kada

Opis bloga
za uživanje


Život je čudo nemjerljivo i zato se ponekad usudim zapisati sjećanja, misli, nadanja, želje, a sve to podariti svima koji su začarani čudima kao i ja. Uz poeziju često pišem priče koje su isključivo mašta tek sa malim detaljima stvarnog života. Fotografije koje stavljam na blog su moji uradci ako nije drukčije navedeno. Voljela bih da me najprije pitate ako želite što preuzeti.

A. Ž. K.

Ne
Uglavom ne komentiram komentar koji je ostavljen na moj post, niti se vraćam vidjeti da li je ostavljen komentar na moj kod drugih blogera. Zato, ako mi nešto želite reći ostaviti komentar na mom blogu, ako ne želite nije nikakav problem niti ako ne svratite.

Ako želiš nešto reći
demetra02@gmail.com

Početak
Blog je ponovo registriran 16.01.2013.

Jou rais me up

16.08.2021., ponedjeljak

Samo virusi imaju budućnost

Televizija, prozor u svijet. Sve češće mislim da bih trebala krenuti živjeti bez te škatulje. Gledam uglavnom dokumentarce, makar su po ne znam koji put reprize, pogledat ću opet. I tako gledam putopis o Sredozemnom moru. Odlična reportaža o gradovima, o nepoznatom (meni posebno zanimljivom) iz davne povijesti. Ne želim pisati o svemu u dokumentarcu već samo o detalju koji me je stvarno zaprepastio. Uz prekrasan španjolski grad Almeria Almeriapostoje „plastična polja“ plastična polja plastenici koji proizvedu više povrća nego cijela HR. jeftino povrće Zapošljavaju, kako piše, pedeset tisuća ljudi, čija proizvodnja hrani sto tisuća. I sve bi to bilo lijepo i dobra vijest da nema ogromne štete o kojoj se ne piše, o kojoj tek mali broj entuzijasta, u očuvanju prirode, vode računa. Na zaprepaštenje moje, a vjerujem i drugih koji su to vidjeli pomislim na svu djecu koja se tek trebaju roditi.
Radi se o plastici. Puno puta se na blogu razglabalo o korisnosti i štetnosti, ali ovo što sam vidjela i čula ima sasvim drugo značenje. Dakle, vlasnici tih plastenika ponašaju se potpuno neodgovorno u zbrinjavanju plastičnih dijelova koji se više ne mogu koristiti i jednostavno ih bacaju u korito rijeke koja u sušnom razdoblju ostaje bez vode. Urušavanje zemlje prekriva sloj po sloj plastike i sabija u zid korita rijeke gdje se s vremenom ta plastika mrvi u sitne čestice. U vrijeme oborina voda nosi sve u more. Ribe se hraneći unose te čestice u svoj organizam, a mi jedemo ribu i tako svatko od nas može biti siguran da ima u svom organizmu dio plastike iz Sredozemlja. O robovima koje na neljudski način izrabljuju vlasnici tih i mnogih drugih plantaža neću ovaj put jer mi je bilo mučno gledati gdje i kako žive i koliko te nedostojne uvjete smještaja vlasniku plaćaju. Netko će možda reći da su sami izabrali i da jesu, ali sigurno nisu niti pomislili da je tako kako je. Izgleda da samo virusi imaju budućnost. Nema veze sa Covid-19.

- 08:54 - Komentari (22) - Isprintaj - #