Ja neću o kuhanju iako bih imala kaj reći. Odrasla u švapsko-mađarsko-moravskoj obitelji ponešto sam i naučila kao prava Slavonka. No neću o kuhanju, možda jednom, ali zato ću o zavisti. Odmah će se naći veliki broj onih koji će u startu tvrditi kako nisu i nikada nisu bili i nikada neće biti. Lažu. Bezočno lažu jer i sveci su u nekim trenucima bili zavidni. Jednostavno je u naravi čovjeka da zavidi onima koji su sposobniji od njih. No postoji razlika u zavisti. Ima onih koji nikada ništa nisu poduzeli kako bi naučili, savladali neke vještine, ne obavezno vještine svih oko sebe jer ni to nije moguće, ali zavidni su drugima. Ako se usredotočimo na ono što nam najbolje ide i upremo svim snagama sigurno će rezultati biti zadivljujući, ali lakše je tvrditi da to nama ne ide i niti ne pokušati. Konačno zavist prema drugima ne mora biti samo uz vještine, a ne. Pogledajmo društvene mreže. Na FB je takva utrka tko će više lajkova pokupiti, tko će ispuniti kvotu dnevnog objavljivanja svega i svačega očekujući da je baš njegova objava najbolja, jedinstvena. Kao da se time dobije kruna i pijedestal sposobnosti. Koliko li je lažnih lajkova, smajlića, pljeska publike koja sve to radi iz zavisti jer njima se manje plješće, a njihove su objave bolje, pametnije i potrebni su potvrde za to, a dobit će je samo kao uzvrat svojem pljeskanju. Instagram, twiter, tik-tok… ima ih još, a možemo dodati i blog naš svagdašnji. Pljesak do pljeska bez mogućnosti ostaviti svoje mišljenje koje ne mora biti jednako mišljenju svih ostalih jer, ruku na srce, zar smo svi istog uma, istih mogućnosti, istog razumijevanja? Zato što nas zavist tjera biti iznad nekih koji po osobnom mišljenju nisu nama ni do koljena, iako su objektivno bolji, nećemo im ostaviti ništa osim lajk kao znak da smo bili, vidjeli ili ipak ništa. O toj vrsti zavisti nitko ne razmišlja jer što te briga za te i takve, glavno da je još jedan lajk upisan. Blog je pak mjesto gdje će te oni koji se osjećaju ugroženi od tvojih sposobnosti zaobilaziti u širokom luku jer, opet kao i na ostalim društvenim mrežama, kako može biti netko bolji od nas?
Trebalo mi je dohvatiti ove godine kako bih shvatila koliko mi zavist drugima nije dozvolila razvijati osobne sposobnosti. Nije to bila zločesta zavist prema njima, već gotovo bolna spoznaja da ne mogu, recimo; slikati, a želim, da ne mogu napraviti savršenu fotografiju ( razlog tremor ruku nakon inzulta), da ne mogu, da ne mogu… i tako beskonačno ne mogu. Onda se dogodio obrat. Danas jako puno mogu sa svim sposobnostima na koje nisam, a sve zbog zavisti, obraćala pažnju. Danas mogu, ali tako malo je vremena još ostalo. Biti zavidan bilo kome je ogromna životna pogreška.
Odmarah misli i srce u izradi ovih šarenih papirnatih perla, nanizanih u vesele ogrlice
|
