NE BUDI ME MATI
Ništa neobično, ništa što već nije negdje pisalo, a opet da li se uopće dogodilo? Tako razmišlja prilično izgubljena tragajući za početkom svega. Nakon gotovo svakog ručka, a od kada je u mirovini, prilegne jer treba tijelu dati mir kako bi polako odradilo sve procese prepoznavanja čime ga se hrani, od čega će mu biti dobro, a što treba hitno baciti u otpad. Tako je i tada. Pitanje je može li se sjetiti kako je utonula u san jer često samo u polu-budna provede pola sata? Ne neće ni pokušati tražiti kako, ali bilo je više nego stvarno, iako je možda i bilo stvarno.
Lagana kao da ne postoji sila teže zajedno sa ostalim tako dragim ljudima, koji su se smješkali i pozdravljali sretni što se vide, hodala je ulicom popločenom ciglama. Na spojevima svake cigle raslo je sitno cvijeće svih boja. Tako sitno da nikome nije smetalo u hodu, a i činilo se da ga baš nitko nije gazio. Kako je to moguće nije razmišljala jer je i sama hodala jednako kao ostali. Ljudi bi je u prolazu pozdravljali osmjehom, kimnuli glavom gotovo sretni što je vide, a i sama je jednako pozdravljala ostale i sve ih je poznala jer su na neki način bili dio nje, a to joj je davalo sigurnost. Kamo su svi skupa išli, od kuda su se neki vraćali nije razmišljala jer takav osjećaj ljepote ugode još nikada nije imala, a bilo je kao nešto sasvim obično, svakodnevno. Ulica je pratila neku kružnu građevinu sa bezbroj prozora prepunih cvijeća posebnih boja koje bi u trenutku kada bi svratila pogled bile sjanije, a cvjetovi su se otvarali u pregrštima. To ju je činilo još sretnijom pa je pokušala pratiti prozore hodajući u smjeru u kojem je ulica pratila kružnu zgradu. Vrata nije bilo pa je u jednom času pomislila kako se ulazi i poželjela ući. Zaustavila se uz jedan prozor i zavirila. Ljudi plešu pred njenim pogledom bila je misao ili ipak, morala je provjeriti. Ponovno je zavirila i stvarno unutra zgrade ljudi su plesali lagano, polukružno uza zid, a sredine kao da nije bilo. Kako je moguće da prostor nema sredinu, a ona vidi suprotni zid od prozora s kojeg zaviruje. Svakako želi ući u tu zgradu, samo kako. Uporna je uvijek i pronalazi način pa će i taj put, tako je mislila. Nastavila je hodati očekujući na drugom kraju naći ulaz, ali hodanje se nastavilo i nastavilo, cvijeće je bilo posvuda, ljudi sretni, ali ona je polako gubila strpljenje. Konačno je ugledala jednog čovjeka kako stoji i osjetila da baš njega treba pitati gdje je ulaz u zgradu kojoj kao da nije bilo kraja. Prišla mu je i upitala. Odgovor je bio šok i nevjerica. Iako s osmjehom objasnio joj je da se hitno treba probuditi jer ako se ne probudi ostat će kao i on stajati tu na istom mjestu zauvijek. Sve je što vidi varka, ljudi, cvijeće, zgrada. Ništa od svega toga pa ni on zapravo ne postoje. Ona je zalutala u svijet mašte i zato je najbolje za nju da se hitno probudi. Kako da se probudi kada nema osjećaj da spava kao inače? Treba pjevati, savjetovao joj je, samo brzo, treba pjevati i zapjevala je... ne budi me mati….
Još zatvorenog oka sva u čudu pjeva.
Post je objavljen 13.09.2021. u 08:47 sati.