Život je čudo nemjerljivo i zato se ponekad usudim zapisati sjećanja, misli, nadanja, želje, a sve to podariti svima koji su začarani čudima kao i ja. Uz poeziju često pišem priče koje su isključivo mašta tek sa malim detaljima stvarnog života. Fotografije koje stavljam na blog su moji uradci ako nije drukčije navedeno. Voljela bih da me najprije pitate ako želite što preuzeti.
A. Ž. K.
Ne
Uglavom ne komentiram komentar koji je ostavljen na moj post, niti se vraćam vidjeti da li je ostavljen komentar na moj kod drugih blogera. Zato, ako mi nešto želite reći ostaviti komentar na mom blogu, ako ne želite nije nikakav problem niti ako ne svratite.
Ništa neobično, ništa što već nije negdje pisalo, a opet da li se uopće dogodilo? Tako razmišlja prilično izgubljena tragajući za početkom svega. Nakon gotovo svakog ručka, a od kada je u mirovini, prilegne jer treba tijelu dati mir kako bi polako odradilo sve procese prepoznavanja čime ga se hrani, od čega će mu biti dobro, a što treba hitno baciti u otpad. Tako je i tada. Pitanje je može li se sjetiti kako je utonula u san jer često samo u polu-budna provede pola sata? Ne neće ni pokušati tražiti kako, ali bilo je više nego stvarno, iako je možda i bilo stvarno.
Lagana kao da ne postoji sila teže zajedno sa ostalim tako dragim ljudima, koji su se smješkali i pozdravljali sretni što se vide, hodala je ulicom popločenom ciglama. Na spojevima svake cigle raslo je sitno cvijeće svih boja. Tako sitno da nikome nije smetalo u hodu, a i činilo se da ga baš nitko nije gazio. Kako je to moguće nije razmišljala jer je i sama hodala jednako kao ostali. Ljudi bi je u prolazu pozdravljali osmjehom, kimnuli glavom gotovo sretni što je vide, a i sama je jednako pozdravljala ostale i sve ih je poznala jer su na neki način bili dio nje, a to joj je davalo sigurnost. Kamo su svi skupa išli, od kuda su se neki vraćali nije razmišljala jer takav osjećaj ljepote ugode još nikada nije imala, a bilo je kao nešto sasvim obično, svakodnevno. Ulica je pratila neku kružnu građevinu sa bezbroj prozora prepunih cvijeća posebnih boja koje bi u trenutku kada bi svratila pogled bile sjanije, a cvjetovi su se otvarali u pregrštima. To ju je činilo još sretnijom pa je pokušala pratiti prozore hodajući u smjeru u kojem je ulica pratila kružnu zgradu. Vrata nije bilo pa je u jednom času pomislila kako se ulazi i poželjela ući. Zaustavila se uz jedan prozor i zavirila. Ljudi plešu pred njenim pogledom bila je misao ili ipak, morala je provjeriti. Ponovno je zavirila i stvarno unutra zgrade ljudi su plesali lagano, polukružno uza zid, a sredine kao da nije bilo. Kako je moguće da prostor nema sredinu, a ona vidi suprotni zid od prozora s kojeg zaviruje. Svakako želi ući u tu zgradu, samo kako. Uporna je uvijek i pronalazi način pa će i taj put, tako je mislila. Nastavila je hodati očekujući na drugom kraju naći ulaz, ali hodanje se nastavilo i nastavilo, cvijeće je bilo posvuda, ljudi sretni, ali ona je polako gubila strpljenje. Konačno je ugledala jednog čovjeka kako stoji i osjetila da baš njega treba pitati gdje je ulaz u zgradu kojoj kao da nije bilo kraja. Prišla mu je i upitala. Odgovor je bio šok i nevjerica. Iako s osmjehom objasnio joj je da se hitno treba probuditi jer ako se ne probudi ostat će kao i on stajati tu na istom mjestu zauvijek. Sve je što vidi varka, ljudi, cvijeće, zgrada. Ništa od svega toga pa ni on zapravo ne postoje. Ona je zalutala u svijet mašte i zato je najbolje za nju da se hitno probudi. Kako da se probudi kada nema osjećaj da spava kao inače? Treba pjevati, savjetovao joj je, samo brzo, treba pjevati i zapjevala je... ne budi me mati….
Još zatvorenog oka sva u čudu pjeva.
