Život je čudo nemjerljivo i zato se ponekad usudim zapisati sjećanja, misli, nadanja, želje, a sve to podariti svima koji su začarani čudima kao i ja. Uz poeziju često pišem priče koje su isključivo mašta tek sa malim detaljima stvarnog života. Fotografije koje stavljam na blog su moji uradci ako nije drukčije navedeno. Voljela bih da me najprije pitate ako želite što preuzeti.
A. Ž. K.
Ne
Uglavom ne komentiram komentar koji je ostavljen na moj post, niti se vraćam vidjeti da li je ostavljen komentar na moj kod drugih blogera. Zato, ako mi nešto želite reći ostaviti komentar na mom blogu, ako ne želite nije nikakav problem niti ako ne svratite.
Izgleda da kako nam idu godine tako se s veseljem, ali ponekad i tugom prisjećamo godina kada smo vjerovali kako je sve moguće. Nisam sigurna da je, iako će netko reći da je ako si bogat kao krez. Eto ti tako bogati krenuli na izlete izvan ove plave lopte, mogu. No meni to nije potrebno jer mislima i sanjarenjem može se posvuda iako nismo prebogato bogati. Ipak što iz straha od visina kao i rođenjem u siromašnoj i lijepoj obitelji ja putujem ponekad povratnim vlakom u djetinjstvo. Nadam se da se neću izgubiti kao oni što se ne mogu sjetiti čak ni tko su. Jutros mi sjećanje krenulo na kocke šećera, zbog šalice. Kao naša Luki ja volim šalice i gotovo svaki dan pijem čaj (ne kavu) iz druge šalice. Jutros je to šalica koju mi je kćerka donijela iz Šangaja.
Iako pijem čajeve bez šećera jutros (jer bi danas da je živa moja majka imala 90 g.) sjećanje na nju, njene šalice za kavu, posebno jedna koju je dobila ne znam od koga iz koje je uvijek pila kavu. To su u ono vrijeme bili rituali. Uglavnom je kupovala neprženu kavu i doma u tavici staroj sama pržila stalno miješajući. Zatim bi hladnu kavu mljela u bakrenom mlincu koji je imao tako simpatičnu malu ručicu koju smo nekada koristili i kao igračku kada mama nije znala. U emajlironoj džezvi uzavrela bi vodu i kuhala kavu. Tri se puta, obavezno, pjena morala dići. Onda bi kroz prozor od špajze zazvala susjedu koja bi došla za kakvih par minuta. Kavu bi polako utočila u te male šalice, a u dozi za šećer su bile kocke šećera. Sjećam se da su svaka u svoju kavu stavile jednu kocku, polako žličicama (koje su bile limene) miješale i krenule u razmjenu onoga što se prošlog dana dešavalo uvjeravajući jedna drugu kako baš i ne vjeruju što su čule. Tako bi polako srkale šluk po šluk kave sve dok ne bi ispraznile džezvu. To bi trajalo oko sat vremena, a onda se krenulo u novi dan. Moji roditelji su bili šnajderi pa nije bilo preše odmah sjesti za mašinu jer ostatak dana se uglavnom nije odvajalo od šivaće mašine, škara, igala, pegle. Taj dio mi baš i nije drag, ali eto sjetih se mame, kave i kocke šećera na dan njenog rođenja.
