Kao svake već devet godina (prošlu je ukrao virus) u Kulturnom centru Dubrava održana je manifestacija: "Krikom protiv nasilja nad ženama". Bilo je to pjesničko-glazbeni susret. Na žalost ograničen brojem prisutnih zbog svega, da ne nabrajam. Moje mlo sudjelovanje je bilo ovom pjesmom:
KONAČNO
Pakiram polako, tiho u polumraku sobe.
Spavaš dubokim teškim snom
I to je moj spas, konačno.
Ne znaš da me više vidjeti nećeš.
Ne znaš da imam strašne misli
I da bih te mogla u vječnost poslati
Za sve one sate, dane i godine
Dok si cipelama moja prebirao rebra.
Mogla bih, ali ne ja nisam ti.
Otišla su djeca,
Prestao je razlog, ostati
Ostati, strahom vrata gledati
Jer čuvati je djecu trebalo
I svojim tijelom braniti njihove živote.
Više nema vjerovanja da će sutra
Ili za koji dan biti dobro i tiho.
Predugo je trajalo, govore mi
Misleći kako ja to ne znam,
A znala sam od prvog dizanja ruke,
Znala sam od prve suze i odgovora
„Udarih se u vrata“,
Onima koji su me žalili pogledima.
Pakiram polako, tiho i odlazim
Zauvijek.
Nikada te više vidjeti neću
Nadam se.
Obavezne govore ne nabrajam jer nisu značajni za post. Završetak je zaokružila Ana Rucner sjajnim sviranjem, a i kao iznenađenje pjevanjem romske glazbe.
ANA
Post je objavljen 26.11.2021. u 12:08 sati.