život je kako kada

Opis bloga
za uživanje


Život je čudo nemjerljivo i zato se ponekad usudim zapisati sjećanja, misli, nadanja, želje, a sve to podariti svima koji su začarani čudima kao i ja. Uz poeziju često pišem priče koje su isključivo mašta tek sa malim detaljima stvarnog života. Fotografije koje stavljam na blog su moji uradci ako nije drukčije navedeno. Voljela bih da me najprije pitate ako želite što preuzeti.

A. Ž. K.

Ne
Uglavom ne komentiram komentar koji je ostavljen na moj post, niti se vraćam vidjeti da li je ostavljen komentar na moj kod drugih blogera. Zato, ako mi nešto želite reći ostaviti komentar na mom blogu, ako ne želite nije nikakav problem niti ako ne svratite.

Ako želiš nešto reći
demetra02@gmail.com

Početak
Blog je ponovo registriran 15.01.2013.

ljubav

27.12.2021., ponedjeljak

Danas

Mojoj najmlađoj


Dragi blogo-prijatelji hvala vam svima za svaku čestitku, svaki komentar i podršku koju ste mi ostavili komentirajući moje zapise.
Trenutačno sam malo izvan forme i potreban mi je mir i odmor za moju vuricu, zato vam želim svako dobro u Novoj koja dolazi. Budimo si dobri jedni drugima jer samo tako ćemo širiti radost.

DRUKČIJE

Odmor do.....(zatvoreni komentari)
- 09:22 - Komentari (0) - Isprintaj - #

24.12.2021., petak

Još jedan Badnjak

Na Badnje jutro pogled prema istoku, s mog balkona




U mojem smo djetinjstvu na polnočki pjevali i ove dvije starinjske pjesme, prva je prijevod kojeg malo tko zna:

TIHA NOĆ

Tiha noć sveta noć
Spava sve svoje sne
Samo s neba anđeoski zbor
Pjeva da se ori gor i dol
Došao je On
Mesija vasion

Ti si Bog srca mog
Njegov plam pali sam
Jer si meni uvijek sve
Samo ti o moj Isuse
Rajski resi te mir
Rajski resi te mir

Druga je za više glasova i zbor, meni osobno jedna od najdražih

TKO SE TO RODIO

Tko se to rodio
Kaži nam
Mesija se rodio
Ovaj svijet pohodio
Tko je on
Višnji Bog
Gdje je sad
U Betlemu
Ajmo dakle tam
Gdje se skaza nam
Svijeta spasitelj i otkupitelj

Ziblje ga Marija i Josip
Anđeli mu pjevaju
A pastiri sviraju
Ponizno se klanjaju
Bog čast davaju
Ajmo dakle tam
Gdje se skaza nam
Svijeta spasitelj i otkupitelj

A danas u mojoj župi Remete najljepša je:

Oj djetešce ti moje drago


- 08:13 - Komentari (28) - Isprintaj - #

23.12.2021., četvrtak

MOLIM bez petardi

Za sve ove naše koji nas neizmjerno vole, a silno se petardi plaše ja dižem svoj glas iako nisam pas!!!!!

OBIČAN PAS


Zašto me progoni vaš glas
Ja nisam opak, ja običan sam pas.
Ja sam malo klupko sitnoga glasa
Vi čudni ste ljudi bez kućnih pasa.

Ja mašem repom kada vas vidim
Da, volim vas i nikad se ne stidim
Pa čak ni tada kad kaputić nosim
Za malo ljubavi ja pokorno prosim.

Voljeti me nije uopće teško, kažem
Vjerujte odgojen jesam nikada ne lažem.
Prijatelj ostajem zauvijek vaš
Pa čak i kad ne volite me baš.

Zašto me onda progoni vaš glas
Ja nisam opak, ja običan sam pas.

- 08:54 - Komentari (17) - Isprintaj - #

22.12.2021., srijeda

Srijeda najbolji dan za poeziju

BLOGOZAJEDNICI

Hvala što me virtualno pratite,
Hvala što ponekad ili češće svratite,
Hvala svima za riječ svaku
Što otvara mog srca kvaku,
Hvala kada darujete vaše snove
Bilo stare, bilo nove
Pa i meni virtualno dane,
Hvala što jutro mi uz vas
U veselju ponovo svane,
Hvala što tugu moju
Loših dana sa mnom dijelite,
Hvala što me šalama
Baš uvijek razveselite,
Hvala što i kada ja nisam
Vi ste uvijek tu
Jer na kraju dana sretno
Predajem se snu,
Hvala vam dragi blogeraši
Eto mislim iako je čudno
Ali ipak svi smo si naši.


- 08:23 - Komentari (22) - Isprintaj - #

21.12.2021., utorak

PRVI DAN ZIME

Prije dvije godine napisah, ali kako je korona krenula mislim da se moje pismo izgubilo i nikakav odgovor ne dobih pa sada ponavljam u nadi da je tamo na sjeveru bolje stanje i da će stići na odredište.

PISMO DJEDU MRAZU

Dragi djede Mraz, vidiš ti si meni ostao Djed Mraz, a nikako Božićnjak. Božić je mali Bog mali Isusek, bar u obitelji u kojoj sam odrasla, a tako je i danas u mojoj. No ne želim ti pisati o tome kako su te preimenovali, kao cijeli svijet ima Djeda Božićnjaka pa valjda po tome i mi trebamo, nego kako ti evo prvi put u ovom mom dugom životu pišem pismo. Nisam ti nikada pisala jer u mojoj pošti maloj, u mom malom slavonskom selu nitko nije znao kamo bi to pismo poslali pa smo mi samo sanjarili kako ćemo jednog dana znati tvoju adresu, a onda će se sve naše male dječje želje ispuniti. Prošlo je vrijeme i neke su se želje čudom ispunjavale, a neke se vjerojatno neće nikada jer kako bi ti stigao baš sve ispuniti. Vjerujem da se sjećaš kako sam ti znala u zimskim noćima šaptati o nesreći koja se dogodila sa mojom prekrasnom lutkom koju sam samo na koji časak ostavila u dvorištu ispod šljive dok sam u kuhinji čekala kruh onako fino premazan sa masti. Ne znam tko je pustio tu krmaču iz svinjca, ali znam da se sjurila pod šljivu i moju sirotu lutku samljela onim svojim velikim zubima. Znam da se sjećaš svih suza i tuge i beskrajne nesreće, a i sreće kada sam dobila za Božić drugu sa krasnom blond kosom i očima koje su se sklapale kada bih je stavila spavati. Sjećaš li se što se s njom dogodilo? Je, je ošišala ju je moja mlađa sestra, skroz na ćelavo. Tko je bio nesretniji, moja lutka ili ja ili naša mama jer prestala sam jesti, govoriti i ako bi me nešto pitali samo sam vrištala. Bila su to teška vremena, a nisi mi donio novu i nikada više nisam imala tako lijepu sa blond kosom. Sve su bile jako male i ćelave od plastike koje bi mama donosila sa hodočašća u Mariju Bistricu. Njima bi sestra strgala ruke i noge, a mama popravljala sa nekom gumicom. Odavno je prošlo to vrijeme, a onda sam odrasla i u moj su život ušle prave bebe, tople, prekrasne, cmizdravice. Jedan je došla odmah iza Božića i ponekad mi se čini kako su sve moje žalosti, male curice, nemjerljivo nagrađene mojim kćerkama. Dragi djede znamo i ti i ja da tu nije bilo tvog utjecaja, ali sjetim te se zbog onih naranača, smokava, bombona, čokolade u najobičnijem papirnatom škarniclu kojeg si nam dijelio u osnovnoj školi i nije važno što smo znali koji učitelj je imao tvoju opravu, bilo je važno dobiti taj poklon u vrijeme kada iza rata nije bilo tako finih stvari u mom malom selu slavonskom. Voljela bih da ti vrate tvoje ime pa da djeca imaju malog Isuseka i Djeda Mraza, jer dva poklona su ipak dva, zar ne? S mojim željama te ne bih opterećivala, sada ih mogu i sama ostvariti, a i nema ih više kao nekad, zato samo pozdravi puno Baku Mrazicu, vilenjake i čuvaj svoje posebne sobove. Veliki pozdrav tebi.
Baka Demetra


I gdje je ta Zima? Zar je i ona oboljela od Covid-19 virusa?
- 08:38 - Komentari (18) - Isprintaj - #

20.12.2021., ponedjeljak

PRIČA

Uh Blog&Blog, ovaj tjedan je prilično nezgodan za biti blog tjedna jer po dobrom slavonskom običaju treba koješta pripremiti za badnjak i Božić, a nas obično bude 12-15 za stolom. Veselje je to veliko. Kako god, hvala tebi i svima koji su u ovoj godini svratili u moj kutak riječi. Malo me previše hvale, pa mi je i nekako neugodno. Najviše me veseli ako ljudi stvarno pročitaju pa ih neke riječi dotaknu, onako iznutra. Nastojat ću do badnjaka ostaviti nešto iz arhive jer ima se toga još ne objavljenoga. Hvala vam svima od srca!


Ova je priča našla svoje mjesto u zborniku književne fantastike (SF) iako mislim nije tipična za tu vrstu.

CRNA KRALJICA

„Ako uđeš kroz ta vrata nisam siguran da ćeš se moći vratiti“. Glas koji šapuće iako nigdje nikoga iza mene, niti u blizini mene, a osim toga niti ikakva vrata. Malo protresem glavom jer očito se nešto dešava. Možda tlak, možda su se misli neke probudile, što god samo da budem sigurna kako ja jesam, tu, sada na putu do moje najdraže knjižnice. Čeka me rezervirana knjiga i veselim se. Dobro je, svijet se vratio u normalu. Ulazim u knjižnicu, preuzimam knjigu i krenem van. Van, bar mislim da je to van. Ponovo čujem šapat koji ponavlja da mi je spomenuo vrata i sada je siguran da neću moći van. Vrata su tu ispred mene, nema kvake, nema nikakvog gumba, pa kako se onda otvaraju. Pokušavam ih samo gurnuti, ne ništa se ne dešava. Okrenem se prema pultu gdje sam preuzela knjigu, ali nema ga. Umjesto pulta vidim velike korice knjige koju sam upravo preuzela, u mojim je rukama. Trebala bih sjesti, gdje bih, ogledam se, a knjiga, ona velikih korica polako se otvara. Ne vjerujem što vidim, trljam oči, zažmirim, pogledam i da knjiga se polako lista. Skamenjeno stojim, misli su se zamrzle, možda više ne živim. Ako je tako, onda gdje sam i zašto nikoga nema u blizini da mi pomogne? Na idućoj stranici knjige velika vrata, lagano odškrinuta. Kao da me pozivaju, stranica se lagano njiše pa izgleda kao da se vrata otvaraju, zatvaraju, ali se niti ne otvore niti zatvore do kraja. Prilazim i jedva prstom pipnem po stranici, a vrata se otvore i prepoznam sljemensku stazu po kojoj sam nebrojeno puta prolazila. Naša gora Sljeme. Osjetih kako me povjetarac dotakne i zakoračih na stazu. Odahnem. Sljeme, tu mi je sve znano, sve staze, skoro sve drveće i žičara. Vidim je u daljini kako gondole klize jedna za drugom prema vrhu, prema tornju. Ne vidim toranj. Zar ga nema? Pa da nema ga jer još novi nisu počeli graditi, a žičara? Nije moguće, žičara ne radi već za malo petnaest godina, a nova još nije u funkciji. Ipak gondole prolaze gore-dolje, gore-dolje. Sada me već pomalo hvata uz paniku i strah. Pokušavam smiriti lupanje srca tražeći poznatu stazu za povratak u grad. Teško je jer posvuda su putovi pravi šumski, nigdje ni milimetra asfalta, a jedina asfaltirana cesta vodi ravno u grad. Zar je moguće izgubiti se u poznatom kraju, to mozak stalno ispituje? Izgleda da je. Sjedoh na jedno srušeno deblo, očito mi neko ludilo misli zablokiralo razumno razmišljanje, a sve je započelo odlaskom po knjigu. Knjiga, pa da koja je to knjiga? Naslov Medvedgrad i Crna kraljica. Dio povijesti moga grada. Crna kraljica, Barbara Celjska imala je svoj posjed tu u blizini i kulu Medvedgrad. Govorili su ljudi da još uvijek jaše kroz šumu na vrancu, sva u crnini s gavranom na ramenu. Tko god joj se na putu nađe nastrada jer gavran mu oči iskljuje, a slijep se čovjek nikada više ne zna doma vratiti. Eto to je, knjiga je razlog zašto sam sada tu na njenom posjedu. Knjiga me je odvukla po njezinoj zapovjedi, sigurno. Premalo je služinčadi unesrećila pa joj knjiga stalno dovodi nove. Sablasna je tišina, samo se povremeno čuje šušanj i hladni mi trnci prođu tijelom. Postajem svjesna kako će doći jer zna da sam tu u njezinoj šumi. Govore ljudi kako osjeti i nepoznatu pticu kada sleti u šumi, a kamoli neće čovjeka. Ovaj put mene. I bi tako. Čuh najprije njištanje konja. Drveće kao da se odjednom probudilo, kao da je sjeverac krenuo s vrha gore i sada leti, razmiče grane, stvara prolaz Crnoj kraljici. Instinktivno znam da se moram sakriti, ali gdje jer oko mene su vitka stabla. Zavlačim se iza jednog grma i virim kroz grane očekujući najgoru noćnu moru. Samo ovo nije noćna mora, ovo je Sljeme, a ona dolazi. Prekrasan vranac se zaustavio ispred grma. Ona sva u crnom, s crnim gavranom na ramenu gleda me, a kao da me ne vidi. Ponadah se. Uzalud. Blago mi reče:“ Nemoj se bojati. Kreni polako ispred mene. Idemo u Medvedgrad“ i krenusmo. Put prema Medvedgradu mi je znan, ali opet nema asfalta i začudno ne smeta mi. Strah je dovoljno velik da mi je paralizirao mogućnost razmišljanja. Nekoliko sam se puta okliznula po mokroj stazi. Rukama sam ublažavala pad. Blatne su, kako će izgledati knjiga koju stalno pokušavam čuvati da ne završi na mokroj stazi. Što ću reći knjižničarki kada ju budem vratila i hoću li se uopće vratiti? Čudno mi je bilo što ne čujem dahtanje konja, ni udarac kopita po putu, a nisam se usudila okrenuti i provjeriti jesu li iza mene. Bila sam sigurna da jesu. Konačno Medvedgrad. Vrata dvorca širom su otvorena jer čekaju Crnu kraljicu, naravno. Prolazim kroz vrata i ne vjerujem što se dešava. Moja draga knjižničarka stoji kraj mene i pita jesam li dobro. Kaže da sam zastala ispred vrata pa se pobojala. Odgovaram osmijehom:“ Jesam, jesam, baš ti hvala, ne brini, vidimo se uskoro“. To uskoro će biti nakon što pročitam sve o Medvedgradu i Crnoj kraljici, Barbari Celjskoj.

- 12:34 - Komentari (8) - Isprintaj - #

19.12.2021., nedjelja

Krasan poklon za Božić




I tako završavam ovu godinu zadovoljna. Znam da ima vas blogera koji ne volite pjesnike, ali kada se, kao meni dogodi veliko veselje, pa moja pjesma dobije svoje mjesto u svjetskoj antologiji, (4 pjesnika iz Hrvatske) zanemari se tko pjesnike voli, a tko ne.

moja pjesma u antologiji



I kada pomislite što je to posebno, pokušajte zapisati trenutak viđenog bez uljepšavanja, a da sadržaj ostane zanimljiv, privlačan i poticaj u razmišljanju o životu oko nas.





- 17:53 - Komentari (20) - Isprintaj - #

16.12.2021., četvrtak

KAO POKLON

ČESTITKE

Od kada smo opskrbljeni pametnim telefonima i informatičkim dostignućima prestali smo pisati čestitke za posebne prigode. Kao dijete sam se veselila božićnim čestitkama koje su dolazile iz Mađarske od familije. Ne toliko zbog čestitke nego zbog marke. Neko sam vrijeme bila opsjednuta markama. Skupljala sam sve i svašta bez znanja kako se to radi. U selu smo imali apotekara koji je bio filatelist (tu sam riječ od njega naučila) i ponekad mi je znao dati desetak maraka što je u meni stvaralo ponos skupljača. Taj album imam i danas. Naravno marke svih vrsta iz raznih dijelova svijeta. Mislim da nema neku vrijednost, osim emotivnu na to vrijeme. Danas se obitelj moje sestre ozbiljno bavi filatelijom i albumi koje oni imaju vrijede velike novce, pogotovo oni koji su bili na svjetskim izložbama. O nekoj marki koja vrijedi kao cijeli album da i ne govorim. Ja sam davno prestala iako svašta skupljam dok me veseli, a kasnije podijelim. Trenutno skupljam minijaturne vrčeke. Gdje god sam putovala ponijela sam doma maleni vrč. Sada je zidna polica puna, a i zadnje tri godine nisam putovala pa nema novih. No da se vratim na čestitke. Ove sam godine poželjela malo veselja unijeti u dom meni znanih, a i virtualnih prijatelja, tako i ponekog sa bloga. Jako sam se veselila pripremajući i odabirući čestitke, a kod slanja me dočekao apsurdistan o kojem sam pisala. Nadam se, čak vjerujem, da jedna prava čestitka veseli više od poruke u messenger ili ikone osjećaja. Ipak svako čestitanje iz srca je važno jer nas povezuje, ali neka to ne bude samo za Božić ili Novu Godinu. Veselimo se svakom danu koji smo dobili za proživjeti najbolje što znamo, jer uza sve prepreke koje nam stoje dnevno, to je uspjeh za čestitati.

16.12.2021.

- 09:50 - Komentari (18) - Isprintaj - #

12.12.2021., nedjelja

Treća nedjelja došašća

Moj susjed iz obitelji glazbenika, umjetnika i pjesnika.


Zdravo budi

Božić nam je blizu, budimo si dobri i susjedi i prijatelji i znanci makar i samo virtualni.


- 10:11 - Komentari (8) - Isprintaj - #

10.12.2021., petak

APSURDISTAN

Sve više i sve češće se dešava da ostanem zapanjena apsurdima u ovoj nam tako maloj zemlji. Često samo odmahnem rukom jer već u idućih pet minuta bit će nešto drugo, a trenutno će nestati kao da i nije bilo. No ovo od jučer jednostavno nisam mogla odmahnuti. Priča ide ovako:
Šoping centar Supernova ili bivši Gardem Mall u Oporovečkoj ulici u Dubravi (Zagreb), sati 10,30. U prizemlju u foajeu kako to obično imaju ti veliki centri ima desetak raznih trgovina, većih i manjih, kafić, apoteka, bankomati i u malom boksu (tip kontejner) poslovnica pošte. Dvije službenice, vrlo ljubazne i najčešće koristi tu mogućnost jer u garaži uvijek ima mjesta. Dakle trebam nešto obaviti na pošti i u Sparu. Najprije pošta. Odlično nitko ne čeka i prilazim šalteru. U tom boksu od pošte dvije službenice. Između njih i nas koji smo izvan boksa, pleksiglas. Službenica ima masku, i ja isto. Ne želim da me redar opominje. Poslušna sam. Dajem pošiljku, no službenica me pristojno traži da joj pokažem covid potvrdu. Kažem zapanjeno, MOLIM (ne galamim, ta velika slova su zapanjenost). Odgovori mi kako je to pošta i da je takav propis. Ja odgovorim kako to nije pošta nego poštanski šalter i kako ja nisam u pošti nego u foajeu šoping centra. Ništa ona na žalost ne zna, jer takav je propis i ona mora od svake stranke tražiti potvrdu. Eto starija gospođa je baš otišla tu (cca 3 m dalje) u apoteku vaditi potvrdu kako bi mogla poslati pismo. Koliki je to apsurd uopće ne treba objašnjavati, ona to razumije, ali njezina je obaveza. Vadim mob i pokažem. No ona ne očitava kod jer to nije propis na pošti pa joj se može pokazati bilo koji QR kod. Previše sam uzrujana i u tišini završavam plaćanje. Stara žena polako prilazi šalteru sa upravo printanim papirom iz apoteke. Odlazim u Spar nitko me ništa ne pita, niti traži (još).
Vratim se doma, i tako uzrujana zovem poštanski broj za korisnike. Odmah se javi gospođa kojoj izrecitiram sve isto o čemu pišem. Da kaže istina je da to nije klasična pošta u koju se ulazi, ali propis vrijedi za sve pošte. Kako za sve pošte pa to nije pošta već samo šalter u koji nitko ne može ući. Jedva te dvije službenice stanu, odgovaram sada još ljuća iako nastojim da mi se ne čuje u glasu. Kažem joj za tu staru gospođu koja je 3 metra dalje u istom prostoru ušla u apoteku da joj printaju potvrdu s kojom se opet 3 metra vratila nazad pred šalter. Stvarno me do iznemoglosti ljute i stožer i propisi idiotskog karaktera. Pa zar u našoj zemlji nema ljudi koji bi promislili prije nego donesu ikakav propis?
Da li bi se trebalo smijati, plakati ili…….

10.12.2021.

2011.g

i

2021.g


glazba mi uvijek popravi dan.

- 09:55 - Komentari (25) - Isprintaj - #

07.12.2021., utorak

PAMETAN SMO MI NAROD

Nekada, tako obično sve priče i sjećanja počinju. Ne mogu ni ja drukčije, dakle nekada u mojoj mladosti odrastalo se bez telefona, a ipak su se priče o ovom ili onom vrlo brzo širile selom. I ne vjerujem da je itko ostao zakinut za najnoviji događaj bio istinit ili izmišljen, da ne kažem laž. Zanimljivo je ista situacija i danas, osim kada je u pitanju prostorno širenje? Svi sve znaju, odmah jer imamo bezglasno širenje i dobrog i lošeg.
Meni, osobi iz prošlog stoljeća, život je pripremio toliko turbulencija da onda, u vrijeme mladosti, niti u najluđim zamislima nisam mogla zamisliti. U našoj obitelji tada, nije bilo televizora, telefona tek najprije mali radio, pa onda nakon godinu dvije veći. Radio je ocu bio važan zbog vijesti, emisije za pomorce ponedjeljkom i poljoprivredne nedjeljom u jutro. U ostale sate je bio važan meni zbog Top 20 i mjuze općenito i pokušaja svladavanja engleskog. No događaji u selu se nisu širili putem radija nego osobnim kontaktom bilo u trgovini kod Joke ili u samoposluzi, kod frizerke, doktora, u apoteci kod apotekara kojega su svi zvali Susjed. Niti danas ne znam kako mu je bilo pravo ime. U ono moje vrijeme mladosti, znali su jedni drugima prije dugog razgovora reći kako se žure kući, a onda bi taj razgovor potrajao bar pola sata ako ne i duže. U tom razgovoru pretreslo se baš sve što se saznalo za ovoga i onoga. Pa kada bi se razišli, obično u tzv žurbi, nosili bi uz kupljenu robu i novosti koje jučer nisu imali. Naravno ako bi putem opet nekoga sreli, zastali bi toliko da sve to prenesu dalje u slučaju da taj još ne zna.
Što zapravo želim reći? Ljudi su se viđali, razgovarali, razmijenili i dobre i loše vijesti i događaje iako nisu imali pametne mobitele, tablete, Internet. Razgovarali su o malim svakodnevnim stvarima, o pogrebima, o pripremama za Božić i druge tada nama važne događaje. Gledali su jedni druge kako se mijenjaju, stare, djecu kako odrastaju, starce i bolesne kako umiru i sve je to bio pravi, običan iako ispunjen život.
Danas smo život preselili u pametni telefon još puno prije pandemije. Vrijeme mjerimo satima provedenim na internetu. Pandemija je, bar meni, pokazala kako je sve krhkije i od stakla ili najtanjeg porculana (razbih ovih dana jednu rozental šalicu staru preko 100 g) kada poleti prema podu. Danas se nevoljko družimo, gledamo da je dovoljan razmak kako nas nitko ne bi dodirnuo. Doživljavam to u mojoj ulici. Bilo je nešto bolesnih, ali uglavnom mlađi, no nitko iz ulice nije umro, a ipak se ljudi uglavnom odmaknu kada se sretnemo. Rastuži me to jako iako im ne zamjeram jer ljudi se već i samog straha boje. Voljela bih još samo jednu rečenicu dodati. Bez obzira jesmo li vjernici bilo koje konfesije poštujmo i volimo jedni druge. Svi smo jednaki, svatko sa svojim strahovima, no razum bi trebao ipak biti taj koji zna da su nekada ljudi već sa 30 godina bili stari, a danas ni sa 90 ne misle da jesu. Te duboke godine starosti zahvaljujemo medicini i cjepivima protiv raznih boleština.
U šali (iako u svakoj ima pola istine) kažu da Hrvatska ima 4 milijuna (nema nas više toliko) nogometnih izbornika i jednako toliko doktora medicine iz kliničke mikrobiologije, virologa.
Pametan smo mi narod, što god tko rekao.

07.12.2021.

- 09:57 - Komentari (16) - Isprintaj - #