Nekada, tako obično sve priče i sjećanja počinju. Ne mogu ni ja drukčije, dakle nekada u mojoj mladosti odrastalo se bez telefona, a ipak su se priče o ovom ili onom vrlo brzo širile selom. I ne vjerujem da je itko ostao zakinut za najnoviji događaj bio istinit ili izmišljen, da ne kažem laž. Zanimljivo je ista situacija i danas, osim kada je u pitanju prostorno širenje? Svi sve znaju, odmah jer imamo bezglasno širenje i dobrog i lošeg.
Meni, osobi iz prošlog stoljeća, život je pripremio toliko turbulencija da onda, u vrijeme mladosti, niti u najluđim zamislima nisam mogla zamisliti. U našoj obitelji tada, nije bilo televizora, telefona tek najprije mali radio, pa onda nakon godinu dvije veći. Radio je ocu bio važan zbog vijesti, emisije za pomorce ponedjeljkom i poljoprivredne nedjeljom u jutro. U ostale sate je bio važan meni zbog Top 20 i mjuze općenito i pokušaja svladavanja engleskog. No događaji u selu se nisu širili putem radija nego osobnim kontaktom bilo u trgovini kod Joke ili u samoposluzi, kod frizerke, doktora, u apoteci kod apotekara kojega su svi zvali Susjed. Niti danas ne znam kako mu je bilo pravo ime. U ono moje vrijeme mladosti, znali su jedni drugima prije dugog razgovora reći kako se žure kući, a onda bi taj razgovor potrajao bar pola sata ako ne i duže. U tom razgovoru pretreslo se baš sve što se saznalo za ovoga i onoga. Pa kada bi se razišli, obično u tzv žurbi, nosili bi uz kupljenu robu i novosti koje jučer nisu imali. Naravno ako bi putem opet nekoga sreli, zastali bi toliko da sve to prenesu dalje u slučaju da taj još ne zna.
Što zapravo želim reći? Ljudi su se viđali, razgovarali, razmijenili i dobre i loše vijesti i događaje iako nisu imali pametne mobitele, tablete, Internet. Razgovarali su o malim svakodnevnim stvarima, o pogrebima, o pripremama za Božić i druge tada nama važne događaje. Gledali su jedni druge kako se mijenjaju, stare, djecu kako odrastaju, starce i bolesne kako umiru i sve je to bio pravi, običan iako ispunjen život.
Danas smo život preselili u pametni telefon još puno prije pandemije. Vrijeme mjerimo satima provedenim na internetu. Pandemija je, bar meni, pokazala kako je sve krhkije i od stakla ili najtanjeg porculana (razbih ovih dana jednu rozental šalicu staru preko 100 g) kada poleti prema podu. Danas se nevoljko družimo, gledamo da je dovoljan razmak kako nas nitko ne bi dodirnuo. Doživljavam to u mojoj ulici. Bilo je nešto bolesnih, ali uglavnom mlađi, no nitko iz ulice nije umro, a ipak se ljudi uglavnom odmaknu kada se sretnemo. Rastuži me to jako iako im ne zamjeram jer ljudi se već i samog straha boje. Voljela bih još samo jednu rečenicu dodati. Bez obzira jesmo li vjernici bilo koje konfesije poštujmo i volimo jedni druge. Svi smo jednaki, svatko sa svojim strahovima, no razum bi trebao ipak biti taj koji zna da su nekada ljudi već sa 30 godina bili stari, a danas ni sa 90 ne misle da jesu. Te duboke godine starosti zahvaljujemo medicini i cjepivima protiv raznih boleština.
U šali (iako u svakoj ima pola istine) kažu da Hrvatska ima 4 milijuna (nema nas više toliko) nogometnih izbornika i jednako toliko doktora medicine iz kliničke mikrobiologije, virologa.
Pametan smo mi narod, što god tko rekao.
07.12.2021.
Post je objavljen 07.12.2021. u 09:57 sati.