život je kako kada

Opis bloga
za uživanje


Život je čudo nemjerljivo i zato se ponekad usudim zapisati sjećanja, misli, nadanja, želje, a sve to podariti svima koji su začarani čudima kao i ja. Uz poeziju često pišem priče koje su isključivo mašta tek sa malim detaljima stvarnog života. Fotografije koje stavljam na blog su moji uradci ako nije drukčije navedeno. Voljela bih da me najprije pitate ako želite što preuzeti.

A. Ž. K.

Ne
Uglavom ne komentiram komentar koji je ostavljen na moj post, niti se vraćam vidjeti da li je ostavljen komentar na moj kod drugih blogera. Zato, ako mi nešto želite reći ostaviti komentar na mom blogu, ako ne želite nije nikakav problem niti ako ne svratite.

Ako želiš nešto reći
demetra02@gmail.com

Početak
Blog je ponovo registriran 15.01.2013.

ljubav

21.01.2022., petak

Nakon dužeg bračnog stanja

TVOJA MORA BITI ZADNJA


On: Kasniš.
Ona: Ne kasnim.
On: Kasniš.
Ona: Misliš?
On: Znam.
Ona: Kako znaš?
On: Vidim koliko je na satu.
Ona: Aha, ovom bakinom. Pa na njemu je uvijek bilo bar deset minuta unaprijed da ne zakasni na misu.
On: Ne, ne, već ga mjesecima porihtavam na točno vrijeme. Kasniš i nema izmotavanja.
Ona: Dobro, nemam se namjeru prepirati.
On: Tko se prepire?
Ona: Pa ti, cjepidlaka.
On: O nije dosta što kasniš, nego ćeš me i vrijeđati!
Ona: Ne vrijeđam, prvi si počeo.
On: Vrijeđaš ja tebi nisam govorio da si ovakva-onakva, a imalo bi se što reći.
Ona: Oprosti, priznajem da sam koju minutu zakasnila, hoćeš li se smiriti? Osim toga sjeti se kada si mi rekao da imam dosta sličnosti sa onom zlom vilom iz Trnoružice.
On: Apsolutno sam miran. Samo sam konstatirao da kasniš, a ti paljbu iz sve snage.
Ona: Dobro, kasnim. ( šapat … ne kužim koji ti je?)
On: Čujem te. Moraš li baš nastaviti?
Ona: Što čuješ? Samo sam mrmljala.
On: Ne, nisi. Uvijek nastaviš isto: „ Ne kužim, što ti to treba, čudak itd, itd“.
Ona: Slušaj ja ću sada šutjeti, a ti izrecitiraj sve što želiš pa da mogu pripremiti večeru.
On: Ja recitiram, ma molim te kada sam ja držao govor? Ni onda kada si kasnila cijeli sat. Ti kao da namjerno kasniš samo da bi meni digla živac.
Ona: Kao da je problem tebi dići živac.
On: Rekla si da šutiš.
Ona: Šutim.
On: Što je za večeru?
Ona: Još nisam sigurna… joj zaboravih ... šutim, vidjet ćeš.
On: Ma ti ne bi mogla šutjeti ni da ti život o tome ovisi.
Stvarno što je za večeru?
Gospođa se uvrijedila?
Dobro je ovako, bar mogu u miru gledati dnevnik.
Jel' gotovo?
Ona: Halo pizzerija može dostava … jedna slavonska ljuta, sa malo više feferona? Da, suprug voli ljuto pogotovo kada je raspoložen kao sada.
On: Lako je tako spremiti večeru. Zašto mene spominješ?
Hajde ne ljuti se, znam da ćeš i dalje kasniti. Već sam se pomirio da si takva, ali mi živac nekad proradi.
Ona: Kakva, hajde zini kakva?
On: Najbolja ženica, eto.
Ona: Idem u krpe. Plati pizzu.
On: Zar je to večera?
Ona: Drugo nisi zaslužio ( mrmlja)
On: Čujem te.
Ona: Šutim, ništa ne čuješ.
On: Naravno tvoja mora biti zadnja, zar ne ženice?
Tišina.

17.01.2022.

- 09:55 - Komentari (33) - Isprintaj - #

19.01.2022., srijeda

Za bolje raspoloženje

ZVONO

Ona: Netko zvoni, možeš li molim te pogledati tko je?
On: Ne mogu u kuhinji sam.
Ona: Što radiš u kuhinji? Nemoj ju opet zasvinjiti kao jučer.
On: Zvoni uporno, kao da ne misli otići - daj ti pogledaj.
Ona: Kako ja, ovakva samo u gaćicama.
ON: Zašto si gola?
Ona: Kako ti brzo zaboraviš – prala sam kosu – rekla sam ti još u krevetu - imam raspravu na sudu. Danas je onaj davež od suca. Sve vidi kroz te svoje pepeljare od očala. Moram imati super frizuru zbog fokusa.
On: Kakav vražji fokus – kako li je ovaj na zvonu uporan – fokus kažeš sumnjivo je to.
Ona: Ne pretjeruj – pogledaj tko je – bolje da mi gleda frizuru negoooo – kužiš?
On: nego što da ti gleda, pojasni malo.
Ona: Ma ne pravi se blesav, pogledaj tko je tako uporan.
On: Mutim jaja. Još malo pa će biti – onako pjenasto – za veličanstveni omlet. Osim toga, tko nas treba može doći i kasnije, zar ne?
On: Jel ti mene slušaš?
Ona: Ne govori mi dok je fen uključen jer ništa ne čujem. Možda sam ipak trebala otići frizerki, ovo me ubija. Stalno držati ruku u zraku. Nemam ja više trideset.
On: Hahahah naravno da nemaš. Sada te se može mijenjati za jednu i pol novu.
Ona: Ma nemoj, mijenjao bi me, možda i za dvije nove?
On: Vidi, vidi to si čula. Zvono na vratima ne čuješ. Da mi je znati koja budaletina tako uporno zvoni?
Ona: Pa pogledaj.
On: Još sekundu i omlet je gotov. Ne smije se prekidati jer bi splasnuo.
Ona: Dobro je to znati.
On: Što to?
Ona: Zašto splasne jer stvarno nije dobro kada splasne.
On: Počeli smo se zezati, ha, kao ….
Ona: Što kao, uopće nisam ništa uspoređivala, samo sam rekla da je dobro znati.
On: Hoćeš li više s tom frizuro? Treba jesti prije nego se ohladi?
Ona: Samo još sekunda. Ako bude trebalo podgrijat ćemo. Podgrijavanje uvijek dobro prođe.
On: Baš si danas raspoložena. Siroti sudac, već ga unaprijed žalim.
Ona: I kako ti se čini frizura?
On: Ti si meni uvijek naj-naj, sa i bez.
Ona: Čiji mobitel zvoni?
On: Tvoj, sigurno već stoje pred sudnicom.
Ona: Tko stoji?
On: Novinari, naravno. Nisi mislila valjda da će i ljubavnik doći.
Ona: Joj, ne davi s tom glupošću. Nije moj, tvoj zvoni. Daj se javi da u miru jedemo.
On: Halo, tko smeta?
On: oprostite, nisam tako mislio. Ne, ma ne, kako bi vi ikada smetali? Kako vam mogu pomoći? Ne zezam vas, to je mantra u slučaju da bilo koje informacije trebate.
Doma smo, da oboje smo doma.
I ne, ne spavamo. Spremamo se za posao. Baš sam pripremio krasan omlet. Pojedemo pa krećemo.
Kako ste to mislila doći na kavu? K nama na kavu, sada u jutro?
Kuda je otišla?
Oboljela, ona, korona, pa vas ste dvije svako jutro zajedno. Onak kavica, klafeže i to.
Morate se odmah ići testirati, možda ste i vi?
Niste. Hvala nebesima, to je dobro čuti.
Nju, da, da nema problema.
Mogu vam je dati evo tu je, čekajte sekundu.
On: Slušaj, tvoja mama. Kaže da je susjeda bolesna pa je mislila doći k nama na kavu.
Ona: Ma kaj god, baš sad. Reci joj da se ne mogu javiti i bum ju zvala poslije posla.
On: Vaša kćer kaže – aha čuli ste- dobro vas služi sluh kada je nezgodno.
Oprostite najdraža punice netko nam zvoni na vrata već duže vrijeme, moram vidjeti tko je taj davež i skresati mu u lice kako je nepristojno ljudima u jutro visjeti na zvoncu.
Punice, otkud vi? Metla vas dobro služi? Zezam se malo. Prije minutu na mobu, sada ste već pred vratima.
Dragaaa tvoja majčica iščašila prst pritišćući zvonce. Kuhaj kavu.

19.01.2022.

- 14:04 - Komentari (28) - Isprintaj - #

15.01.2022., subota

STATISTIKA

Postovi

Datum i vrijeme prvog posta:15.01.2013. (18:43)
Zadnji post napisan:prije 11 dana
Ukupno postova:888
Broj postova u zadnjih 30 dana:9
Broj postova u tekućem mjesecu:1
Prosjek postova po tjednu:1.9
Prosjek postova po mjesecu:8.2
Mjesec s najviše objavljenih postova:siječanj, 2016. (28 postova)
Mjesec s najmanje objavljenih postova:siječanj, 2022. (1 postova)
Najveći broj neaktivnih dana između postova:66
Broj dana bez postova:2425
U koje doba dana najčešće pišete postove:tijekom jutra (7 - 11 sati)
Ukupno riječi u svim postovima:22911
Prosjek riječi po postu:26


Devet godina je lijep broj, ali kako li su samo prebrzo prošle. Večeras u desetu bez žurbe.

Angelina Jordan

Od djevojčice do djevojke danas prekrasnog glasa, uživam u svakoj njenoj izvedbi iako se često vratim na tu 2014. koja je meni bila sjajna godina.
- 09:44 - Komentari (15) - Isprintaj - #

04.01.2022., utorak

Samo jedno vam želim

Da se makar samo jednom u svakom danu nasmijete ili bar osmjehnete!

Moji susjedi uvijek imaju razne zalihe pa mi koji nismo oduševljeni njihovim veseljem ispaljivanja svega i svačega koristimo skrivanje, Ove sam odlučila uhvatiti nešto od vatrometa iako sam nekoliko puta zbrisala u nutra jer mi se nekoliko tih raketa rasprsnulo ispred balkona. O onim "bombama" da ne govorim iako su zabranjene, nađe se, nađe pa kada zazvone prozori ne znaš jel potres ili veselje susjedsko.

Nekoliko fotkica koje nisu nešto posebno jer nemam ni znanje ni dodatke za fotić da bi bilo dobro, ali eto pokušah. Nemojte biti prestrogi kritičari.









I prva od dvije priče koje su ušle u zbornik priča književne fantastike: IZA UMA ( o zborniku je sve napisala Shadow of Soul pa da ne ponavljam)

CRNA KRALJICA

„Ako uđeš kroz ta vrata nisam siguran da ćeš se moći vratiti“. Glas koji šapuće iako nigdje nikoga iza mene, niti u blizini mene, a osim toga niti ikakva vrata. Malo protresem glavom jer očito se nešto dešava. Možda tlak, možda su se misli neke probudile, što god samo da budem sigurna kako ja jesam, tu, sada na putu do moje najdraže knjižnice. Čeka me rezervirana knjiga i veselim se. Dobro je, svijet se vratio u normalu. Ulazim u knjižnicu, preuzimam knjigu i krenem van. Van, bar mislim da je to van. Ponovo čujem šapat koji ponavlja da mi je spomenuo vrata i sada je siguran da neću moći van. Vrata su tu ispred mene, nema kvake, nema nikakvog gumba, pa kako se onda otvaraju. Pokušavam ih samo gurnuti, ne ništa se ne dešava. Okrenem se prema pultu gdje sam preuzela knjigu, ali nema ga. Umjesto pulta vidim velike korice knjige koju sam upravo preuzela, u mojim je rukama. Trebala bih sjesti, gdje bih, ogledam se, a knjiga, ona velikih korica polako se otvara. Ne vjerujem što vidim, trljam oči, zažmirim, pogledam i da knjiga se polako lista. Skamenjeno stojim, misli su se zamrzle, možda više ne živim. Ako je tako, onda gdje sam i zašto nikoga nema u blizini da mi pomogne? Na idućoj stranici knjige velika vrata, lagano odškrinuta. Kao da me pozivaju, stranica se lagano njiše pa izgleda kao da se vrata otvaraju, zatvaraju, ali se niti ne otvore niti zatvore do kraja. Prilazim i jedva prstom pipnem po stranici, a vrata se otvore i prepoznam sljemensku stazu po kojoj sam nebrojeno puta prolazila. Naša gora Sljeme. Osjetih kako me povjetarac dotakne i zakoračih na stazu. Odahnem. Sljeme, tu mi je sve znano, sve staze, skoro sve drveće i žičara. Vidim je u daljini kako gondole klize jedna za drugom prema vrhu, prema tornju. Ne vidim toranj. Zar ga nema? Pa da nema ga jer još novi nisu počeli graditi, a žičara? Nije moguće, žičara ne radi već za malo petnaest godina, a nova još nije u funkciji. Ipak gondole prolaze gore-dolje, gore-dolje. Sada me već pomalo hvata uz paniku i strah. Pokušavam smiriti lupanje srca tražeći poznatu stazu za povratak u grad. Teško je jer posvuda su putovi pravi šumski, nigdje ni milimetra asfalta, a jedina asfaltirana cesta vodi ravno u grad. Zar je moguće izgubiti se u poznatom kraju, to mozak stalno ispituje? Izgleda da je. Sjedoh na jedno srušeno deblo, očito mi neko ludilo misli zablokiralo razumno razmišljanje, a sve je započelo odlaskom po knjigu. Knjiga, pa da koja je to knjiga? Naslov Medvedgrad i Crna kraljica. Dio povijesti moga grada. Crna kraljica, Barbara Celjska imala je svoj posjed tu u blizini i kulu Medvedgrad. Govorili su ljudi da još uvijek jaše kroz šumu na vrancu, sva u crnini s gavranom na ramenu. Tko god joj se na putu nađe nastrada jer gavran mu oči iskljuje, a slijep se čovjek nikada više ne zna doma vratiti. Eto to je, knjiga je razlog zašto sam sada tu na njenom posjedu. Knjiga me je odvukla po njezinoj zapovjedi, sigurno. Premalo je služinčadi unesrećila pa joj knjiga stalno dovodi nove. Sablasna je tišina, samo se povremeno čuje šušanj i hladni mi trnci prođu tijelom. Postajem svjesna kako će doći jer zna da sam tu u njezinoj šumi. Govore ljudi kako osjeti i nepoznatu pticu kada sleti u šumi, a kamoli neće čovjeka. Ovaj put mene. I bi tako. Čuh najprije njištanje konja. Drveće kao da se odjednom probudilo, kao da je sjeverac krenuo s vrha gore i sada leti, razmiče grane, stvara prolaz Crnoj kraljici. Instinktivno znam da se moram sakriti, ali gdje jer oko mene su vitka stabla. Zavlačim se iza jednog grma i virim kroz grane očekujući najgoru noćnu moru. Samo ovo nije noćna mora, ovo je Sljeme, a ona dolazi. Prekrasan vranac se zaustavio ispred grma. Ona sva u crnom, s crnim gavranom na ramenu gleda me, a kao da me ne vidi. Ponadah se. Uzalud. Blago mi reče:“ Nemoj se bojati. Kreni polako ispred mene. Idemo u Medvedgrad“ i krenusmo. Put prema Medvedgradu mi je znam, ali opet nema asfalta i začudno ne smeta mi. Strah je dovoljno velik da mi je paralizirao mogućnost razmišljanja. Nekoliko sam se puta okliznula po mokroj stazi. Rukama sam ublažavala pad. Blatne su, kako će izgledati knjiga koju stalno pokušavam čuvati da ne završi na mokroj stazi. Što ću reći knjižničarki kada ju budem vratila i hoću li se uopće vratiti? Čudno mi je bilo što ne čujem dahtanje konja, ni udarac kopita po putu, a nisam se usudila okrenuti i provjeriti jesu li iza mene. Bila sam sigurna da jesu. Konačno Medvedgrad. Vrata dvorca širom su otvorena jer čekaju Crnu kraljicu, naravno. Prolazim kroz vrata i ne vjerujem što se dešava. Moja draga knjižničarka stoji kraj mene i pita jesam li dobro. Kaže da sam zastala ispred vrata pa se pobojala. Odgovaram osmijehom:“ Jesam, jesam, baš ti hvala, ne brini, vidimo se uskoro“. To uskoro će biti nakon što pročitam sve o Medvedgradu i Crnoj kraljici, Barbari Celjskoj.

Pa za kraj posta kaj smo popevali na novogodišnje poslijepodne:

runda



- 12:53 - Komentari (26) - Isprintaj - #