život je kako kada

Opis bloga
za uživanje


Život je čudo nemjerljivo i zato se ponekad usudim zapisati sjećanja, misli, nadanja, želje, a sve to podariti svima koji su začarani čudima kao i ja. Uz poeziju često pišem priče koje su isključivo mašta tek sa malim detaljima stvarnog života. Fotografije koje stavljam na blog su moji uradci ako nije drukčije navedeno. Voljela bih da me najprije pitate ako želite što preuzeti.

A. Ž. K.

Ne
Uglavom ne komentiram komentar koji je ostavljen na moj post, niti se vraćam vidjeti da li je ostavljen komentar na moj kod drugih blogera. Zato, ako mi nešto želite reći ostaviti komentar na mom blogu, ako ne želite nije nikakav problem niti ako ne svratite.

Ako želiš nešto reći
demetra02@gmail.com

Početak
Blog je ponovo registriran 15.01.2013.

ljubav

04.01.2022., utorak

Samo jedno vam želim

Da se makar samo jednom u svakom danu nasmijete ili bar osmjehnete!

Moji susjedi uvijek imaju razne zalihe pa mi koji nismo oduševljeni njihovim veseljem ispaljivanja svega i svačega koristimo skrivanje, Ove sam odlučila uhvatiti nešto od vatrometa iako sam nekoliko puta zbrisala u nutra jer mi se nekoliko tih raketa rasprsnulo ispred balkona. O onim "bombama" da ne govorim iako su zabranjene, nađe se, nađe pa kada zazvone prozori ne znaš jel potres ili veselje susjedsko.

Nekoliko fotkica koje nisu nešto posebno jer nemam ni znanje ni dodatke za fotić da bi bilo dobro, ali eto pokušah. Nemojte biti prestrogi kritičari.









I prva od dvije priče koje su ušle u zbornik priča književne fantastike: IZA UMA ( o zborniku je sve napisala Shadow of Soul pa da ne ponavljam)

CRNA KRALJICA

„Ako uđeš kroz ta vrata nisam siguran da ćeš se moći vratiti“. Glas koji šapuće iako nigdje nikoga iza mene, niti u blizini mene, a osim toga niti ikakva vrata. Malo protresem glavom jer očito se nešto dešava. Možda tlak, možda su se misli neke probudile, što god samo da budem sigurna kako ja jesam, tu, sada na putu do moje najdraže knjižnice. Čeka me rezervirana knjiga i veselim se. Dobro je, svijet se vratio u normalu. Ulazim u knjižnicu, preuzimam knjigu i krenem van. Van, bar mislim da je to van. Ponovo čujem šapat koji ponavlja da mi je spomenuo vrata i sada je siguran da neću moći van. Vrata su tu ispred mene, nema kvake, nema nikakvog gumba, pa kako se onda otvaraju. Pokušavam ih samo gurnuti, ne ništa se ne dešava. Okrenem se prema pultu gdje sam preuzela knjigu, ali nema ga. Umjesto pulta vidim velike korice knjige koju sam upravo preuzela, u mojim je rukama. Trebala bih sjesti, gdje bih, ogledam se, a knjiga, ona velikih korica polako se otvara. Ne vjerujem što vidim, trljam oči, zažmirim, pogledam i da knjiga se polako lista. Skamenjeno stojim, misli su se zamrzle, možda više ne živim. Ako je tako, onda gdje sam i zašto nikoga nema u blizini da mi pomogne? Na idućoj stranici knjige velika vrata, lagano odškrinuta. Kao da me pozivaju, stranica se lagano njiše pa izgleda kao da se vrata otvaraju, zatvaraju, ali se niti ne otvore niti zatvore do kraja. Prilazim i jedva prstom pipnem po stranici, a vrata se otvore i prepoznam sljemensku stazu po kojoj sam nebrojeno puta prolazila. Naša gora Sljeme. Osjetih kako me povjetarac dotakne i zakoračih na stazu. Odahnem. Sljeme, tu mi je sve znano, sve staze, skoro sve drveće i žičara. Vidim je u daljini kako gondole klize jedna za drugom prema vrhu, prema tornju. Ne vidim toranj. Zar ga nema? Pa da nema ga jer još novi nisu počeli graditi, a žičara? Nije moguće, žičara ne radi već za malo petnaest godina, a nova još nije u funkciji. Ipak gondole prolaze gore-dolje, gore-dolje. Sada me već pomalo hvata uz paniku i strah. Pokušavam smiriti lupanje srca tražeći poznatu stazu za povratak u grad. Teško je jer posvuda su putovi pravi šumski, nigdje ni milimetra asfalta, a jedina asfaltirana cesta vodi ravno u grad. Zar je moguće izgubiti se u poznatom kraju, to mozak stalno ispituje? Izgleda da je. Sjedoh na jedno srušeno deblo, očito mi neko ludilo misli zablokiralo razumno razmišljanje, a sve je započelo odlaskom po knjigu. Knjiga, pa da koja je to knjiga? Naslov Medvedgrad i Crna kraljica. Dio povijesti moga grada. Crna kraljica, Barbara Celjska imala je svoj posjed tu u blizini i kulu Medvedgrad. Govorili su ljudi da još uvijek jaše kroz šumu na vrancu, sva u crnini s gavranom na ramenu. Tko god joj se na putu nađe nastrada jer gavran mu oči iskljuje, a slijep se čovjek nikada više ne zna doma vratiti. Eto to je, knjiga je razlog zašto sam sada tu na njenom posjedu. Knjiga me je odvukla po njezinoj zapovjedi, sigurno. Premalo je služinčadi unesrećila pa joj knjiga stalno dovodi nove. Sablasna je tišina, samo se povremeno čuje šušanj i hladni mi trnci prođu tijelom. Postajem svjesna kako će doći jer zna da sam tu u njezinoj šumi. Govore ljudi kako osjeti i nepoznatu pticu kada sleti u šumi, a kamoli neće čovjeka. Ovaj put mene. I bi tako. Čuh najprije njištanje konja. Drveće kao da se odjednom probudilo, kao da je sjeverac krenuo s vrha gore i sada leti, razmiče grane, stvara prolaz Crnoj kraljici. Instinktivno znam da se moram sakriti, ali gdje jer oko mene su vitka stabla. Zavlačim se iza jednog grma i virim kroz grane očekujući najgoru noćnu moru. Samo ovo nije noćna mora, ovo je Sljeme, a ona dolazi. Prekrasan vranac se zaustavio ispred grma. Ona sva u crnom, s crnim gavranom na ramenu gleda me, a kao da me ne vidi. Ponadah se. Uzalud. Blago mi reče:“ Nemoj se bojati. Kreni polako ispred mene. Idemo u Medvedgrad“ i krenusmo. Put prema Medvedgradu mi je znam, ali opet nema asfalta i začudno ne smeta mi. Strah je dovoljno velik da mi je paralizirao mogućnost razmišljanja. Nekoliko sam se puta okliznula po mokroj stazi. Rukama sam ublažavala pad. Blatne su, kako će izgledati knjiga koju stalno pokušavam čuvati da ne završi na mokroj stazi. Što ću reći knjižničarki kada ju budem vratila i hoću li se uopće vratiti? Čudno mi je bilo što ne čujem dahtanje konja, ni udarac kopita po putu, a nisam se usudila okrenuti i provjeriti jesu li iza mene. Bila sam sigurna da jesu. Konačno Medvedgrad. Vrata dvorca širom su otvorena jer čekaju Crnu kraljicu, naravno. Prolazim kroz vrata i ne vjerujem što se dešava. Moja draga knjižničarka stoji kraj mene i pita jesam li dobro. Kaže da sam zastala ispred vrata pa se pobojala. Odgovaram osmijehom:“ Jesam, jesam, baš ti hvala, ne brini, vidimo se uskoro“. To uskoro će biti nakon što pročitam sve o Medvedgradu i Crnoj kraljici, Barbari Celjskoj.

Pa za kraj posta kaj smo popevali na novogodišnje poslijepodne:

runda



- 12:53 - Komentari (26) - Isprintaj - #