| < | travanj, 2022 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | ||||
| 4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 |
| 11 | 12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 |
| 18 | 19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 |
| 25 | 26 | 27 | 28 | 29 | 30 | |
|
VRANAC GARAVI Moj otata je im'o konje. Moj je otata im'o konje. Kobile dv'je i ždrebad nji'ovu Im'o je moj otata. Nikada, do li jednom Im'o je vranca, garava. Volio je on tog vranca Volio ga i psov'o, često. Niti danas ne mogu reći Tko je komu gazda bio? Moj djed, seljak Tek sa razreda četiri, a ipak Znao je on sve o konjima, Znao je i tog vranca Od njegova prvog daha, A ipak k'o da ga poznav'o nije. Kad bi mu pri'šo govoreći: „ Đe si diko moja“ Vranac bi protres'o glavom Zanjištao glasno k'o da sluša. U dvorište bi, otata, njega pustio Da se protrči, govorio bi: „ Nek se izđipa pa ć'mo onda u polje“. Al tek onda muke po vrancu krenu. Omili se njemu jurnjava dvorištem Pa ne sluša otatu kad ga zove. I glasno tada psuje on, otata moj, jer Što mu bi da ga ostavi, A ne proda Talijanu k'o i drugu ždrebad. Nije ga im'o srca prodat, govorio je često. Ni sam nije znao zašto, mislim i danas, A bio je to jedan jedini Vranac garavi moga otate. (moja pjesma u zborniku Slavonija u krilu Zagreba u izdanju KLD Rešetari 2022. g.) |
|
Već neko vrijeme razmišljam o tome kako, mi ljudi, uživamo ili ako ne uživamo svakako pratimo kao ritual, što se drugima događa. Prečesto je ne samo znatiželja već i osobno mišljenje koje volimo izraziti bilo u razgovoru, bilo pisanom riječju. Možda nisam u pravu, ali mislim da naš narod (a to se tako jasno može čitati i ovdje na blogu) najviše voli voditi tuđe brige. Znam da se ipak ne može reći generalno kako smo baš svi jednaki jer niti ne možemo biti, ali volimo pratiti što se dešava, a posebno „poznatim osobama“ u njihovom životu. U tom tzv praćenju prečesto smo tužitelji-porota-suci-vršitelji pravde. Naravno sve je to uglavnom benigno dok ne izazove uništavanje života pojedinca ili čak i obitelji. Sve se to dešava više-manje stalno i ne samo ovdje na blogu i ne samo u lijepoj našoj već u čitavoj ljudskoj zajednici. Zašto smo takvi? Čitam već godinama kako suprugu predsjednika Macrona prečesto nazivaju „pedofilkom“. Zašto? Opravdanje za prozivanje su njene godine ili je razlog što se on kao školarac zaljubio u profesoricu, a koja je zbog toga morala napustiti svoj posao. Bliska prošlost je pokazala da za tango treba dvoje. I ne razumijem zašto neki misle da je mladi Macron bio zaveden i budala. Znao je točno što želi i to je ostvario. A ona toliko starija od njega uspjela je preživjeti sve napade zlobne harange i ne samo muškog (iako u većini) već i ženskog svijeta. Zanimljivo je da se nitko ne osvrće na činjenicu da on nije odustajao od svoje ljubavi. Zanimljivo je da oni koji osuđuju, koji sebe vide kao suce, samo oni bacaju blato na tu ženu. E pa ta je žena čovjeka koji ju voli već drugi put dovela do predsjednika jedne velike zemlje. Drugo što me jako, baš jako ljuti je nama nepoznate prozivati pogrdnim nadimcima, a imamo u našoj blizini onih čije su supruge i četrdeset godina mlađe od muževa. Imamo poznatog baletnog stručnjaka, pjevače, političare i sasvim je normalno da su partnerice trideset i više godina mlađe. Za njih nitko nikada neće reći da su pedofili. Imamo pedofile koji stalno vrebaju dječicu ispred dječjih vrtića i igrališta, osuđivane, puštene da rade s djecom, ali njihovih imena nema objavljenih, ali zato imamo suprugu predsjednika Macrona koju se može nazivati „pedofilka“ jer je žena. Žene se može nazivati svim pogrdnim imenima, može ih se vrijeđati, zlostavljati, ubijati, a sve to rade divni krasni, mužjaci koji vole mladice u svojim krevetima. Mužjaci koji kupuju djevojčice za svoje užitke, a koje nikada neće zvati pedofilima. Ne znam jesam li više ljuta ili tužna, pa po ne znam koji put opet slušam: |
|
Naslov posta nema nikakve sličnosti sa invazijom na Ukrajinu. Danas, opraštajući se od mojih Talijana (kako kćerku i njenu obitelj skraćeno zovem, da ne nabrajam) zet mi uz osmjeh kaže: „Eto i ova invazija je završila“. Sada se pitam misli li on da ja njih doživljavam kao invaziju ili i sam doživljava svoju bučnu obitelj mogućom invazijom gdje god dođu. Meni sigurno nisu jer moja su djeca, moji unuci koje sve rjeđe viđam u živo. Kažu da su Talijani glasni, mogu potvrditi, ali trebalo mi je živjeti s njima da bih njihov glasni razgovor prihvatila kao normalno jer kada se razumije o čemu razgovaraju sve je jasnije. Dokazati da su u pravu, nevažan je razlog, moji unuci uglavnom koriste nadglasavanje onog drugog. Često se uz tipične pokrete prstima glasom postiže invazija nad ostalima. Osim kada baka (autoritet još uvijek) presječe galamu opomenom da nisu sami u kući. Stišat će se, ali i nastaviti jer nema toga tko će ih natjerati da prihvate poraz. Meni je nebitno koliko dugo će prepirke trajati jer mi previše nedostaje vidjeti ih više od dva-tri puta godišnje, pogotovo ove zadnje dvije godine kada nisu mogli niti jednom doći, a niti ja nisam mogla k njima. Ovaj je Uskrs unio puno veselja u moj život. Kuća je oživjela glasnim uvjeravanjima u točnost izrečenog. Ako pokušate zamisliti sliku u kojoj sam postala pažljivi slušatelj i promatrač, onda shvaćate kako nisam imala vremena za obilazak vas sve koji ste mi čestitali Uskrs. Zahvalna sam vam od srca na vašem pogledu i čestitanju našeg najvećeg kršćanskog blagdana. |
|
873 CRVENE SANDALE Uskrs čvrsto utisnut U moje sjećanje. Tišina je po cijeloj kući, Miris kolača Što već danima prije Pečeni bjehu, za ovaj dan Za ovo Uskršnje jutro, A ja, u cik zore Dok još mračak Svijetlost dana polako probija Budna, uzburkanih misli, Čekam da svane. I onda bosonoga, Od kreveta još topla, U dvorište izletjeh, A tamo uz ogradu, U zelenom gnijezdu, Tek procvalim maslačcima Okićenom, Jutarnjim suncem obasjane, Moje prve CRVENE SANDALE. Bože i danas ti zahvaljujem Što si tako jednostavno ušao Na to Uskršnje jutro U moj život, Iako tada još tako mala Značenje tvog Uskrsnuća Nisam znala. 28.03.06. Ovogodišnji aranžman: Svima vama koji ste vjernici i slavite Uskrs želim blagoslovljen i sretan! Svima koji jeste i koji niste želim dobar tek ako ste uspjeli štogod pripremiti s obzirom na ove cijene. |
|
Mislim do duboko u noć, jer san me neće ili ja njega neću. Dosta mi je tih noćnih lutanja po nepoznatom, uz još manje poznate ljude ili čak spodobe. I mislim kako je taj život, ovog časa, noćnog, moj život, nekako izvan moje kontrole i to od kada se svog početka mogu sjetiti. Voljela sam s dečkima iz ulice haklati, raditi gotovo sve što i oni osim, znate kada bi se malo sakrili iza nekog drveta, a ja bih zbog toga morala trčati doma na zahod. Možda me zato ženski rod tada malo izbjegavao, ali nije me smetalo jer imala sam fakinsko društvo. Često sam bila brža od tih budućih muškaraca, što žene i trebaju biti, a da bi kasnije uspjele u jurećem vlaku braka. Mislim onima koje su izbjegle brak nije trebalo juriti, one su uvijek imale vremena. I onda odrastaš, polako bez da išta želiš mijenjaš se. Nekako se mijenjaš i iznutra i izvana, a fakini to vide, osjete jer i oni se mijenjaju pa ti neugodnjak ako te, kao slučajno, očešu po prsima ili ti se prislone uz leđa. Polako, ali sigurno se mijenjaju igre. Više ne haklaš, ne pentraš se po drveću jer majmuni silaze, a neš ti ostat. Ono žensko društvo koje te izbjegavalo jer nisu te zanimale krpice i bebe sada već škica i zaljubljuje se ili misli da se zaljubljuje jer sve je to još na vrbi svirala sve dok ona dva gumba što su počela bubriti ne postanu neugodno izdignuta pa da ih sakriješ počinješ nositi široke košulje, najbolje one od brata i tate, ako ti dozvole. Malo pogrbiš leđa i u svijest se useli sram. Sram jer eto uskoro ćeš postati jedna od pred-određenih rodilja. Ne znam, ali možda ima, koliko je tih djevojčica uopće i jednom poželjela sve što joj je život sa tijelom napravio. Ja nisam, i danas mislim da bi mi bilo lakše kao muškarcu, ali eto nije me dopalo. I nekako se pomiriš da si ista u mnoštvu jednakih bar po vanjštini, a ono iznutra još dugo vrije i kuha nezamislivo. Preokrenu se želje ili je sve to samo neka biokemija koja te natjera biti majka pa bez da propitkuješ želiš dijete, više djece i to ti svemir omogući, a život kao da je sretan što noćima ne spavaš, što si luda od brige kada mali smotuljak cvili, a ti bi taj usrani život dala da mu pomogneš. Ono dijete što je haklalo bezbrižno jureći neku staru loptu sada je u istoj jurnjavi, dan – noć –dan – noć nikako zadati konačni udarac jer kao da svaki udarac završi u golštangi. I taj dio života projuri kao brzi vlak iako ti se činilo da nikada neće biti kraj svim mukama, ali projuri pa se nađeš jednog jutra sam kao da su te svi napustili. Ti sve njih zapravo i ne trebaš, ali živci se neće opustiti još bi jurili, još bi se pentrali, nikako ne mogu shvatiti da si ti netko drugi, ne ono dijete, ne ona žena, majka, a život ti se ponovo smije sretan jer eto odradio je zadatak koji je dobio tvojim rođenjem. Jutro je dobro, svježe, pokušavam se sjetiti imena onih što su bili u mom prvom razredu osnovne škole. Jesam za njih pola, a ostali su samo lica čudne djece iz vremena kada još život nije imao utjecaj ili možda je, ali mi to tada nismo znali. ( |
|
LANTERNA NA GRIČU ŽIVI Još uvijek u Zagrebu Na Gornjem gradu, Griču, Ponosno zasvijetle lanterene Plinske, starinske. One o kojima je davno Majer Stihove svoje slagao u zimske noći. Pratile su one, lanterne plinske, Mnoge što svoj su život Pod njihovim svjetlom prolazili Kao Matoš negda s kaputom Po kojem su pahulje sipile nježno, A vjetar ih s ranglana meo Majer priča - O lanterni plinskoj, starinskoj. I danas jednako kao nekad Dok je jutrom sunce izlazilo Gasile su se lanterne i gradu još jednom Najavile novi dan u stih novi upisan, A Matoš na kamenoj klupi Ispod lanterne u grad zagledan. Šetači će u večernje sate Sjediti uz njegov kip Na klupi kamenoj i čekati Da se lanterne ponovo upale, Da Majerove ožive riječi. Jednog je dana ponovo došao rat. Zvona su zvonila i sirene zavijale gradom. U strahu mnogi su iza vrata čekali, Mnogi se nadali da neće opet, Ali sve su molitve uzalud bile. Na grad su padale rakete Rušile toranj televizije na Sljemenu. Što bi Majer rekao tada? Zar nas ništa ne nauči jad Što dva nas puta snađe? Mnogih više pod lanternom nema, A sram, uđe li među ljude Ona se, lanterna, uzalud pita. I prošlo je zlo, a dobro se desilo njima, A ne svima. Po Gornjem Gradu crna je limuzina Simbol vlasti što znala je krasti I malo tko zna da u ulici do, jedna je Lanterna plinska, starinska Što čeka svoj tužni kraj da svane Kada će je zamijeniti žicom Neke vjetroelektrane. Spomen na Vjekoslava Majera i njegovu pjesme Plinska lanterna na Griču. |
|
1: Halo stara, jel' ti gužva? 2: Nije, upravo pijem drugu kavu i razmišljam što bi kuhala danas za ručak. 1: Odlično, gle moram ti nešto jako važno reći. 2: Joj, pa kod tebe je uvijek sve važno. Kaj je sad na tapeti? Zezancija ili …? 1: Ne zezam se, stvarno je važno, a uz to me baš zanima kaj bi ti napravila u ovoj situaciji? 2: Dobro, pričaj. Vidim da si sva nabrušena. 1: Kak' vidiš? Nema veze - ti znaš onu moju negdar susjedu, onu kaj je bila podstanarka kod Šiclovih? 2: Znam, ali samo iz tvojih izvještaja, kak izgleda, kaj oblači, kad izlazi, kad se vraća i to je sve, mislim. 1: E da baš na nju mislim. Jučer me zove Ljerka…. 2: Koja Ljerka? Nju još nisi spominjala. 1: Ma nju sam upoznala na pilatesu prošle godine. Bile smo u istoj grupi, a silno se patila. 2: Zakaj je išla na pilates ak se patila? 1: Ma ne zbog pilatesa, nego kaj je imala koju kilicu zviška, a onaj njen joj stalno prigovaral. 2: Tjerale ste liniju, aha. Tebi stvarno ne treba. Vidiš ja bi mogla, a nekako mi sve to bez veze. 1: Kako, zakaj? 2: Volim fino popapati, a to i linija nikak nemre skup. 1: Pusti sad liniju, da ti ispripovedam kaj je bilo. 2: S kim? 1: Pa s Ljerkom. Ti mene uopće ne slušaš – kaj za prav delaš? 2: Ni ti mene. Rekla sam ti da pijem drugu kavu i kopam po mozgu – kaj danas kuhati. 1: Buš već zmislila, neg slušaj; kaže meni Ljerka, rano jutros – sva u suzama, da je onaj njezin otišel od zdoma. 2: Kam je otišel? 1: Ne upadaj mi u riječ. Baš svaki put me prekineš na pol rečenice. 2: Dobro nebum – šutim kak riba. 1: Dakle, taj njen, ja ga ne poznam i ne znam kak izgleda, ali Ljerka kaže da je još feš muškarac i da ga koke gledaju. 2: Koke, kaj na selu žive? 1: Bože blagi – pa ti si stvarno truba, konzerva, baš si staromodna. 2: Čuj si me zvala vrijeđati? Ak je tak, odoh ja polako na youtube tražiti recepte, a mi se čujemo drugi put? 1: Ni na kraj pameti mi nije da te vrijeđam, al' kak ne znaš da su mlađe ženske koje vabe starije muškarce „koke“. Njezin je znal - tak ona kaže - govoriti kak je neka u firmi zgodna koka. 2: Dobro, daj malo brže. Već 20 min se nisi maknula od početka. 1: Pa kad me ti furt prekidaš. Ovak – taj njezin je negdje, a ona ne zna gdje, upoznal tu moju bivšu susjedu, kaj je bila podstanarka kod Šiclovih. Kužiš sad? 2: Ne. 1: Kak ne kužiš? Čim sam vidjela fotku, odmah sam znala tko je ona. 2: Fotku, čiju, kakvu? 1: Bože blagi, pa ti si stvarno – ne znam kaj bi rekla. Pa te moje bivše susjede kaj je bila podstanarka kod Šiclovih. Ljerka mi ju je pokazala. 2: O. K. a kakve veze ima fotka s tobom i s tom tvojom Ljerkom? 1: Kakve veze? Taj njen - konj – tak ona veli - je otišel toj podstanarki. Ostavil je ženu i sad ona lomi prste, čupa kosu, rida do bola i ne zna kaj da napravi. Zato me je zvala. I još mi je rekla da se svaki put kad je otiše za kratko i vratil doma. Ovaj put je čak rekel da se nigdar ne bu vratil. I kaj ti misliš o tom? Sirota, ja stvarno ne znam kaj bi joj rekla. 2: Eee – ne bi se ja tu petljala da sam na tvome mjestu. 1: Zakaj? 2: Tu nekaj generalno ne štima. Taj njen, kako kažeš konj… 1: Ne kažem ja, nego je ona rekla da je običan konj. 2: No dobro, njen običan konj, koji jaše kojekuda pa se onda vrati u svoju staju odmarati, jel' tak? Na tu staju treba staviti novu bravu, čak i dvije. Draga moja, ako ta tvoja Ljerka to nije napravila nakon što je odjahal prvi put, sada se nema zašto plakati. Konj zapravo voli svoju staju i uvijek se vrati, ako su vrata otvorena. Eto to ti je moje mišljenje. 1: Sve to stoji, ali kaj da joj rečem? 2: Odite na pilates, svratite u slastičarnu ili kam drugam, a dok vas dve skakućete konj bu se vrnul. Idem sada, stvarno trebam vidjeti kaj ću kuhati. Čujemo se, bokić! 1: Je čujemo se, ne izlazi puno da virus ne pobereš. 2: Ako tebe ne dohvati – kaj si furt negdje – mene nebu. 1: Pa moram bar malo zraka udahnuti – javim se – bok! |
|
Ni jedno moje mirovanje nije neiskorišteno. Ovo izgleda ovako: a ovo je arhiva zadnjih desetak godina: Koristila sam više tehnika rada na pravim jajima; guske, patke, ukrasnih kokica. Jaja ispuhana, sušena. Još razmišljam kako složiti aranžman za Uskrs ove godine. |