| < | travanj, 2022 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | ||||
| 4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 |
| 11 | 12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 |
| 18 | 19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 |
| 25 | 26 | 27 | 28 | 29 | 30 | |
|
Naslov posta nema nikakve sličnosti sa invazijom na Ukrajinu. Danas, opraštajući se od mojih Talijana (kako kćerku i njenu obitelj skraćeno zovem, da ne nabrajam) zet mi uz osmjeh kaže: „Eto i ova invazija je završila“. Sada se pitam misli li on da ja njih doživljavam kao invaziju ili i sam doživljava svoju bučnu obitelj mogućom invazijom gdje god dođu. Meni sigurno nisu jer moja su djeca, moji unuci koje sve rjeđe viđam u živo. Kažu da su Talijani glasni, mogu potvrditi, ali trebalo mi je živjeti s njima da bih njihov glasni razgovor prihvatila kao normalno jer kada se razumije o čemu razgovaraju sve je jasnije. Dokazati da su u pravu, nevažan je razlog, moji unuci uglavnom koriste nadglasavanje onog drugog. Često se uz tipične pokrete prstima glasom postiže invazija nad ostalima. Osim kada baka (autoritet još uvijek) presječe galamu opomenom da nisu sami u kući. Stišat će se, ali i nastaviti jer nema toga tko će ih natjerati da prihvate poraz. Meni je nebitno koliko dugo će prepirke trajati jer mi previše nedostaje vidjeti ih više od dva-tri puta godišnje, pogotovo ove zadnje dvije godine kada nisu mogli niti jednom doći, a niti ja nisam mogla k njima. Ovaj je Uskrs unio puno veselja u moj život. Kuća je oživjela glasnim uvjeravanjima u točnost izrečenog. Ako pokušate zamisliti sliku u kojoj sam postala pažljivi slušatelj i promatrač, onda shvaćate kako nisam imala vremena za obilazak vas sve koji ste mi čestitali Uskrs. Zahvalna sam vam od srca na vašem pogledu i čestitanju našeg najvećeg kršćanskog blagdana. |