| < | travanj, 2022 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | ||||
| 4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 |
| 11 | 12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 |
| 18 | 19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 |
| 25 | 26 | 27 | 28 | 29 | 30 | |
|
VRANAC GARAVI Moj otata je im'o konje. Moj je otata im'o konje. Kobile dv'je i ždrebad nji'ovu Im'o je moj otata. Nikada, do li jednom Im'o je vranca, garava. Volio je on tog vranca Volio ga i psov'o, često. Niti danas ne mogu reći Tko je komu gazda bio? Moj djed, seljak Tek sa razreda četiri, a ipak Znao je on sve o konjima, Znao je i tog vranca Od njegova prvog daha, A ipak k'o da ga poznav'o nije. Kad bi mu pri'šo govoreći: „ Đe si diko moja“ Vranac bi protres'o glavom Zanjištao glasno k'o da sluša. U dvorište bi, otata, njega pustio Da se protrči, govorio bi: „ Nek se izđipa pa ć'mo onda u polje“. Al tek onda muke po vrancu krenu. Omili se njemu jurnjava dvorištem Pa ne sluša otatu kad ga zove. I glasno tada psuje on, otata moj, jer Što mu bi da ga ostavi, A ne proda Talijanu k'o i drugu ždrebad. Nije ga im'o srca prodat, govorio je često. Ni sam nije znao zašto, mislim i danas, A bio je to jedan jedini Vranac garavi moga otate. (moja pjesma u zborniku Slavonija u krilu Zagreba u izdanju KLD Rešetari 2022. g.) |