VRANAC GARAVI
Moj otata je im'o konje.
Moj je otata im'o konje.
Kobile dv'je i ždrebad nji'ovu
Im'o je moj otata.
Nikada, do li jednom
Im'o je vranca, garava.
Volio je on tog vranca
Volio ga i psov'o, često.
Niti danas ne mogu reći
Tko je komu gazda bio?
Moj djed, seljak
Tek sa razreda četiri, a ipak
Znao je on sve o konjima,
Znao je i tog vranca
Od njegova prvog daha,
A ipak k'o da ga poznav'o nije.
Kad bi mu pri'šo govoreći:
„ Đe si diko moja“
Vranac bi protres'o glavom
Zanjištao glasno k'o da sluša.
U dvorište bi, otata, njega pustio
Da se protrči, govorio bi:
„ Nek se izđipa pa ć'mo onda u polje“.
Al tek onda muke po vrancu krenu.
Omili se njemu jurnjava dvorištem
Pa ne sluša otatu kad ga zove.
I glasno tada psuje on, otata moj, jer
Što mu bi da ga ostavi,
A ne proda Talijanu k'o i drugu ždrebad.
Nije ga im'o srca prodat, govorio je često.
Ni sam nije znao zašto, mislim i danas,
A bio je to jedan jedini
Vranac garavi moga otate.
(moja pjesma u zborniku Slavonija u krilu Zagreba u izdanju KLD Rešetari 2022. g.)
Post je objavljen 27.04.2022. u 09:46 sati.