II dio
Nizali su se školski dana, ocjene, roditeljski sastanci, a bilo je i nekih ozbiljnijih razgovora nakon tih sastanaka. Uglavnom kod dječaka jer njih smiriti stvarno je bio problem. Nismo mi tada, u onom vremenu našeg odrastanja, znali niti za hormone, a niti za pubertet. To je očito došlo nakon što smo odrasli, tko bi znao. Dječaci bi se ponekad dosta grubo dograbili između sebe pa su kazne bile, recimo stajanje u kutu. Kut je bio sjajno mjesto za kreveljenje učiteljici ili učitelju dok nije gledao. Ruke su govorile više nego milijun riječi. Naravno da ostali u razredu nisu mogli ostati ozbiljni pa je ta mjera kazne uglavnom bila kratka. Ma nisu učitelji bili bedasti, znali su oni što se dešava, ali morali su bar malo autoriteta pokazati. Ipak kada bi tkogod pretjerao bilo je ozbiljnih posljedica. Sjećam se jednog vrlo živog dječaka koji bi iz čistog mira druge čvrgao u glavu, djevojčicama bi uzeo torbu i vitlao s njom po zraku. Kada se jednom u tom njegovom vitlanju torba otvorila, a sve stvari popadale u lokvu od kiše prethodnog dana, tišina je polegla na školsko dvorište. Svi smo znali neće biti dobro, i nije bilo. Njegovi su roditelji morali kupiti dvije knjige i koju teku, ne sjećam se koliko, a o tome da mu je bilo bolno sjediti nije se govorilo, znalo se. Taj je događaj puno toga promijenio. Najvažnija promjena su bila prva zaljubljivanja.
III dio
Ima li itko, a da se nije već od malena zaljubljivao? Sigurno nema. Kada smo konačno doživjeli sve fizičke promijene pokrenuli su se oni poznati leptirići u trbuhu. Nisam nikada razmišljala što nas zapravo potiče da nam je jedan dječak posebno drag, a drugi nije. On, taj jedan, bio je moja tiha patnja. Živio je u susjedstvu moga djeda i zali smo se od prvih koraka, onih prvih igara i jurcanja kroz dvorišta. Ipak nešto se dogodilo i doslovno sam svaki put pocrvenila kada bi me nešto pitao. Ja nisam bila njegov izbor pa mi je tim više bilo teško jer što to ja nemam, a ona druga ima, bilo mi je stalno u mislima. Ta je zaljubljenost trajala cijelu jednu školsku godinu i nisam uopće primijetila dječaka koji mi se uporno vrtio u blizini tražeći moju pažnju. No trebalo je sve to proživjeti i kao da smo u neko vrijeme zaboravili naše igre, događaje školskih dana. Nije više bilo čuvanja gusaka, ni odlaska na pašnjake, nije više bilo sanjkanja u dvorcu grofa Jankovića. Zaboravljene su bile prve ljubavi školske, a krenule su nove, sasvim drukčije, rekla bih ozbiljnije. Te su ljubavi bile nježne, trajnije iako su se mnoge vatrene i ugasile ipak bile su drukčije. Konačno i mi smo odrasli u mlade ljude, raspršili se posvuda po svijetu doslovno. I moja je generacija odlazila tamo gdje su vjerovali u bolji život. Ja sam ostala, ostala blizu moje ravnice, pustara napuštenih i šorova koji su izgubili svoju prašinu zlatnu. Ostala sam i bilježim sjećanja djeci mojoj, naraštaju koji dolazi. Njima će sve o čemu pišem biti tek priča, a meni je bio pravi život.
Ode vrijeme: već godina kako ga nema
13.11.2020.
i meni posebno drag, pjevali na mojoj svadbi
Svatovac
|
