KRALJICA ZORE
Kao da mi se mladost ruga
vadeći sva sjećanja onih dana,
sve snove neostvarene
i želje tako pomno skrivane.
Ništa se više promijeniti ne može
jer odavno sam prestala brojiti godine.
Uostalom kako se teško prihvaćaju
sve godine iza leđa ostavljene saznat će svatko,
a ja sa sjetom stalno u mladost svraćam.
Prokletstvo od pamtivijeka sustiže me moćnim oružjem.
Nasrće u želji dokrajčiti sve nade, sva čekanja.
Sasjeći ostatke ostataka pupčane vrpce
koja još labavo veže za ono davno.
I čemu ta riječ, davno, kad još sam tu
i još brodim čvrstom rukom,
još uvijek ne tražim skrovište od nevera.
Tko to, u meni, a bez dozvole moje
rovari protiv svega što željom se zove?
Ogrćem jutros plašt od sunca ja kraljica zore.
Ruka mi kroz prozor hvata sjenke mladih grana.
Razmiještam ih po tijelu kao ukras godinama.
Ja znam svu ljepotu viđenu dok su godine jahale
neukrotivog vranca poljanama života.
Ja znam strast kada zemlja drhti od straha
dok venama ključa prolaznost svega.
Pospremljene sve su moje ladice i tajni pretinci
prepuni bježanja od istine.
Ja znam kako je prebrzo došla silazna putanja,
a tron ostaje maglovito sjećanje u prohladno jutro.
Kao da mi se mladost ruga, pomislim,
a tako sam ju voljela.
03.05.2014.
Post je objavljen 25.11.2021. u 08:39 sati.