30.09.2007., nedjelja
Koliko si moja?
Želim pucnuti prstima, zamahnuti rukom, kimnuti glavom
I kule u zraku uzbibati, zatresti gromom, natjerat ih da padnu
Darujuć ti tako ono o čemu sanjaš
O čemu mi govoriš, snena...daleka!
Gledajuć me sa sjajem u dva blistava ugarka
U kojima svemir počiva
Izgubljen u bespućima tvojih očiju
zamišljenost već sad pretvaram u radost
Jer ljubav moja, gladna tebe, želi se dokazati, i hraniti se
srećom tvojom, osmjesima...dodirima
Tako malo fali, besramno malo, da ispružim ruku
Da skinem kule s neba i položim ih pod tvoja stopala...ali...
Prije no što to učinim pitat ću te:
Koliko si moja?!
Jer...život pored mene leti poput vagona u rudniku,
U koje uskačem sve rijeđe
A kad uskočim želim da se isplati...
Ljubavi.
|
28.09.2007., petak
Superhik :DD
Završio sam s klopom i poželio sam poslati SMS.
Mobitel mi je na stolu, ali prije no što ću ga uzeti spazim mrvicu kruha tik pored moba. Mrvica je bila opasno blizu rubu stola i ja lagano puhnem da ju otpuhnem prema sredini stola...
I mobitel crkne!
A nisam pio, majke mi :DDDD
Jednostavno se ugasio, crko je ekran, i ništa! Crko ko crkotina :))
Nekoliko paljenja i gašenja nisu pomogli, ali je ipak na kraju proradio - tek nakon što sam ga zvjerski lupio u ekran 
Možda bih trebao zubaru :)))
Vaš Ddadd....
|
27.09.2007., četvrtak
Srce u tagovima
Preksionoć sam opet otišao spavati nakon što sam bio 40 sati budan. Posao je bio funkcionalno posve gotov ali naručitelji tog posla su velika međunarodna institucija i imaju vrlo rigorozne zahtjeve glede kontrole kvalitete i trebalo je dovršiti dokumentaciju i usklađivanje čitavog koda sa hrpom standarda. Nekako nisam očekivao da će toliko trajati, ali golemi posao rezultirao je golemim kodom, i detaljni pregled svega toga uzeo mi je 35 sati u komadu! Za dva dana odradio sam nečiji čitav radni tjedan! Ne samo ja...kraj mene je, al pari, sve stoički izdržao još jedan kolega, divni momak kojeg ću očito još puno puta u životu uposliti. Kad je sve bilo gotovo nije mi se odmah dalo spavati pa sam otišao na par kava, na bilijar i tek onda kući. San me oborio samo tako :)
Sanjao sam XHTML 1.0 validatore. Izmedju dva taga stajalo je priklješteno moje srce. Ovako:
< d i v >moje-srce< / d i v >
Stravično je boljelo!
To znači dvije stvari:
1)
Najvjerojatnije me je u snu zaista jako boljelo srce.
2)
Pretjerao sam s poslom.
Isto tako, mogu iz toga izvući nekoliko pouka:
1)
Trebam vježbati, više se kretati, manje jesti...smršaviti.
2)
Trebam u pemziju što prije!
Jedan sam već počeo i zadovoljan sam...dva će doć na razmatranje tek kroz nekoliko mjeseci :)
Uživajte!
Ddadd :)
|
24.09.2007., ponedjeljak
Može li i bez srca?
Postoji ovih dana nešto divlje u meni. Osjećao sam dugo, godinama, kako u meni gasne jedan snažni neobuzdani Ddadd i kako ga civilizacija i kolotečina polako ali sigurno gutaju u prosječnost. Reagirao sam u zadnji mogući trenutak i doveo k sebi tu već posve zaboravljenu divljinu iz najmračnije pripizdine svog uma. Dopustio sam joj da mi zaokupi misli, da mi, unatoč tome što onaj dosadni civilizirani Ddadd zna da će mu se nagomilati posla, naredi da odem na kampiranje, i da me kad stignemo tamo obuzme posve, i tako uđe u dodir sa onim što ja zaista svakom svojom stanicom jesam - stvorenjem proizišlom iz prirode i kao takvim dijelom prirode!
Posve namjerno dopustio sam svom podsvijesnom umu da mi tada pokaže koliko su moje rezerve snage neiscrpne, a on je tu priliku sa užitkom jako dobro iskoristio i u najboljem je svjetlu mojem svijesnome 'ja' prezentirao svu tu sirovu unutarnju snagu što je neiskorištena čučala u meni!
Pomoglo je. Otkad sam se vratio s mora, moj svijesni 'ja' svoje granice bola, sna, emocija, napora, strpljivosti i kaosa uopće više ne ferma - sve je moguće, ide se samo ravno naprijed, nema zaustavljanja!
Osjećaj te moje nove stare blistave moći bio je predivan, furiozan i prožimajući u potpunosti - svaki moj udah bio je razlog za povećanje snage, svaki moj korak bio je korak prema uspjehu, a svako buđenje početak novih pobjeda.
Bilo je to savšeno...ali svemu jednom dođe kraj!
Kako to obično biva, kad si na pravom putu, u trenutku kad se najbolje zalaufaš dolaze iskušenja! Nemogući rokovi, četrdesetsatno nespavanje i isto toliko satni neprekidni rad, bolest, kašalj što pluća razara ko turpija, tuge beskrajne mojih prijatelja, selidba, pogiblje i teške bolesti mojih najdražih, njihove patnje koje osjećam svakim svojim neuronom. I oko mene, kao da me želi testirati, zavlada Kaos! Kaos za koji sam znao da ga ne mogu baš nikako prevladati ili promijeniti njegovu bit jer on je sam život kao takav - nekad mir a nekad oluja! U tom razdoblju vidio sam ga kao oluju, kao tornado što silovito bjesni mojim dvorištem i uvlači u sebe sve ono što mi je drago! Ja sam u svojoj viziji bio iznad svega toga, nekaotičan ali posve nemoćan da na bilo koji način smanjem razmjere tog tornada - jedino što sam mogao bilo je da se držim kako ne bih i sam upao u njega, i da, dok se tako držim, činim sve što znam najbolje što znam kako bih pomogao!
A u središtu sveg tog kaosa, u oku oluje, tamo gdje je mir najveći pojavilo se jedno biće. Biće milo, drago i dobro, prepuno topline i razumijevanja - biće čija me podrška održavala na površini, držala me da i sam ne uronim u kaos već da ga i dalje nastavim promatrati sa strane, popravljati ono što se popraviti da, pomoći onome kome se pomoći može i čekati neka bolja vremena.
Oluja je utihnula. Biće se, baš kao i svaki glasnik Bogova iz blo kojeg mita povuklo u svoju verziju Olimpa jer ne može pripadati samo meni...
A ja sam nakon što 40 sati nisam spavao već sam samo buljio u monitor otišao na bilijar. Stigao mi je SMS od tog bića, nisam vidio pročitati ta slova, bila su mi i mutna i blještava u isti mah! Na jedevite jade sam, slovo po slovo, riječ po riječ dešifrirao taj SMS. Prsti desne ruke su mi nakon sedam dana prvi put dodirnuli čoju, lijeva ruka stegla se oko štapa i neka animalna snaga u tom momnetu je ušla u mene! Iako takoreći ništa nisam vidio, te večeri nisam promašio ništa! Igrao sam svoju najbolju igru ikad.
Znači, najdraži moji, ne trebaju mi oči da bih igrao.
A treba li mi srce da bih živio?
Voli vas vaš Ddadd
|
23.09.2007., nedjelja
Može li bolje?
Najdraži moji!
Završio sam golemi posao. Zbog golemosti i totalno premalo vremena nisam želio to raditi i tražio sam duplo više novaca od cijene za koju bih inače to napravio, a klijenti su mi na to ponudili još duplo toliko. Pa sam prihvatio. I zgotovio to!
Jučer sam bio na predivnom izletu s jednom jako dragom ženom. Bilo je predobro, život se vratio u moj krvotok!
Ovih dana sam prilično jako kašljao ali sad sam skoro pa zdrav.
Po načinu kako sam se proteklih dana glatko izvukao iz svih kaktastrofičnih događaja (i privatno i poslovno i zdravstveno - sve u isti mah!), spoznao sam da i dalje u sebi imam snage za dvanaestoricu. Na trenutak sam čak i sumnjau u sebe, bio sam na dnu ali sam se digao iz pepela! Osjećam se moćno ko Ddadd!
Može li bolje?
Može dakako! Birajte!
A
Djevojka mojih snova i ja skupa u mojoj kući, veselje, radost, zajedništvo, snaga, ljubav.
B
Ja na Kubi, s djevojkom mojih snova, skupljam snagu za ono što spremam, valovi oceana zapljuskuju zlatnu obalu, vruće je a mozak mi prazan ko list bijelog papira :)
C
Bacio se ko nekoć Nikola Tesla u novo tek načeto područje znanosti, ali kod mene je to područje informatike a ne elektrotehnike - područje koje me već dugo zaokuplja i u kojem sam 100% siguran da imam što reći :)
D
Ja vidio dokle mogu stići u bilijaru.
Ako sam 500-ti u svijetu - super!
Ako sam 2000-ti i ako je to moj limit, isto super!
Ako sam prvi...no..za tako nešto bih vrlo vjerojatno morao zanemariti A B i C :D ...ali opet, zašto ne uskladiti? Ako vidim priliku, zgrabit ću je ne bio ja Ddadd!
Imate li vi takav popis želja kakav imam ja? Radite li išta po tom pitanju ili možda samo maštate? Ja sa svojim A B C popisom možda čak i fantaziram, ali svi vi dobro znate da sam lud i da sam zaista odlučio te fantazije pretvoriti u stvarnost. Već sam krenuo sa A i C, a B će doć samo po sebi. Ili čak ne mora doć! Bar ne točno u tom obliku. Za D ću zasad pustiti nek ostane samo želja...i vježbati! :)
Ono što vi možda ne znate, ali ja znam - riječi imaju moć! Popis i plan u glavi nisu isto što i popis i plan izrečen nekome, ili čak napisan na papiru/blogu i objavljen svima!
Iz tog razloga, ja Ddadd, (ćelavom) glavom i (trodnevnom) bradom, dana 23. rujna ljeta gospodnjeg 2007. dajem čitavom svijetu svoje planove na uvid i svečano prisežem da ću učiniti sve što je u mojoj moći da te planove i ostvarim!
Eto prisege, a sad još samo, zanima li vas kako to mislim ostvariti?
Za početak bio sam jučer u Smiljanu, u rodnoj kući Nikole Tesle. Otišao sam tamo da vidim što sve trebam za opciju c)
Imamo taj tip, Nikola, i ja podosta toga zajedničkog, npr:
-visoko čelo 
-neku malo opićenu karizmu da kad to želimo znamo zaplijeniti pozornost svih u prostoriji
-istraživalački duh
-fasciniranost prirodom. On tu prirodu koristi u elektrotenici, ja u programiranju.
-realnost u ocjeni situacija
-veliku želju da svojim znanjem pomognemo ljudima
-kao mladi smo igrali bilijar i kockali
-i čitali knjige s istoka o meditaciji i jogi te isprakticirali isto, i to prilično uspješno
-vrlo malo spavamo
-imamo dobru naobrazbu i znanje o onome što želimo postići
-veliku većinu posla imamo do kraja definiranu u glavi prije no što uopće krenemo raditi
.
.
.
Ono što nam nikako nije zajedničko (ali ni za to nazalost još nije prekasno...čudni su putovi Ddaddinji) jest da je on u potpunosti bio posvećen znanosti. Ništa užici, ništa ljubav...samo on i njegov rad...
Ja to ne želim. Ja želim obitelj. Želim sprovesti svoje naume u djelo radeći samo onoliko koliko neće biti na smetnju privatnom životu. Želim na poslu vješt tim koji će moći manje komplicirane djelove izvesti bez da me se stalno vuče za rukav...
I vidite, ako moram birati između A ili C, vi koji me znate vjerojatno već pogađate što ću izabrati!?
Oboje! Uvijek oboje!
Jer ne priznam 'ne može' ili 'mora' :)
Prvo A a onda C!
B će naravno ići kao intermezzo. Za godinu dana planiram u mirovinu. Ta mirovina ne znači da ću prestati raditi već da neću prihvaćati poslove samo zato što mi netko nudi za posao četiri puta veće cifre od već ionako skupe cifre! Ta mirovina znači prvo dobar odmor koji mi je potreban da bi se u meni probudila ona za mene tako karakteristična želja da uvijek idem dalje! A onda me, najdraži moji, ništa osim smrti neće zaustaviti!
Vjerujete li mi?
:-)
Vaš Ddadd... :)
|
17.09.2007., ponedjeljak
Krov svijeta!
Prošao je ovaj dan. Bio je gori od jučerašnjeg, koji je većim dijelom bio gori od najgoreg dana kojeg se mogu sjetiti. Moji najdraži razboljevaju se, završavaju na službi hitne pomoći, pate, životi ima vise o niti. A ja sve to empatično gledam i upijam.
Onda dođe večer. Pozitiva! Sutra je novi dan! Radim! Moćan sam. U jutro je početak sjajan - svi moji su dobro. Počinju pripreme za posipanje pepelom ako sam nekog pacio u bed postom o tugi...
I umre mi ujak. Srušio se na pod na svom poslu i umro! Samo tako. Najmlađi od sve svoje braće i sestara!
Kaos ovlada mojom sredinom. Kako sredinom mog bića, tako i sredinom u kojoj je moje moje tijelo. Majčina tuga me satire pet puta više no moja vlastita, telefoni neprestano zvone, nariče se na slušalicu sa svakim dizanjem iste...svi nešto govore, različito ali isto...besmisleno ali s razlogom. Po tko zna koji put pomislim kako da bujica sućuti i ta tlaka oko organizacije pogreba, karmina, osmrtnica u biti ne služi ničemu nego da zaokupi pozornost onih koji su ostali. Da ne bi ostali sami sa svojim mislima. I gledam majku kako je na telefon jaka, a čim spušta slušalicu plače kao kiša.
I onda shvatim da je taj prizor koji gledam lijep! Da je životan. Da živi žive, a mrtvi uživaju! Barem mi se to tako sad čini! I sjetim se jednog dragog predragog bića koje mi je prije neki dan govorilo kako joj se njen otac obraćao u snu sve dok ga je trebala! I meni moj djed! I mojoj prijateljici njen tragično preminuli dragi! Nebitno je pritom jesu li to naše projekcije onog što bi mi željeli da nam mrtvi govore! Ono što je bitno jest da smo mi živi! I da nam je smrt potrebna kao odnos života prema nečemu!
Nedavno sam pročitao priču u besmrtnim svemircima koji su došli na Zemlju i tu se susreli sa smrću. Prvi put su na našoj planeti vidjeli smrt! Dok sam čitao tu priču nikako se nisam mogao oteti dojmu da žalim ta bića koja ne znaju cijeniti život, odnosno, morala su preći pola svemira da bi ga naučila cijeniti...
Sve to odjednom ni je bljesnulo u glavi i sad sjedim i osjećam se nekako uzvišeno, živo, na krovu svijeta! U glavi mi je isti osjećaj kao onaj što sam ga imao ono par puta kad sam u idealnom raspoloženju gledao najbolji mogući vatromet!
I živim najdraži moji. Punim plućima! :)
Nemojte zamjeriti ako je zbrkano, ovaj post napisao sam u jednom dahu i neću ga ni pročitati prije no što ga objavim! Ni većeras ga neću pročitatu uopće! Želim se sutra iznenaditi :)
Voli vas Ddadd :)
|
15.09.2007., subota
Možda je tuga...
Tuga mi nadimlje grudi..nepodnošljivo!
I pitam se jel' ona možda zrak što ga udišem
I jel' možda smijeh samo izdisaj
Da bih mogao ponovo udahnuti?
Ddadd
|
11.09.2007., utorak
Birokracija II..iliti...povratak ratnika :D
Najdraži moji, ako vam se da, a niste, molim da prvo pročitate ovaj postić o birokraciji: Birokracija opet...iliti...., a tek onda krenete čitat dalje :) Hvala!
****
Znate li osjećaj kad ušećete u gruntovnicu oderđenog dana i sata i prvo probate na ulazu vidjeti jesu li vam napokon napravili dokument koji trebate, a tamo vam kažu da je vaš zahtjev odbijen! Dakle, u petak kažu dođite u ponedjeljak, ulovite šeficu i riješit ćemo sve, a u ponedjeljak vam je zahtjev odbijen! I nekoliko će ljudi izgubiti puno novaca zato, ali ko da je birokraciju to briga..
Ipak ostajete hladni, idete na šalter za žalbe, a tamo vam žena veli da je predmet riješen! Ne odbijen već gotov, riješen! I pošalje vas u red 'd'.
Dolazite na red u redu 'd'. Vaš zahtjev je u postupku! Tri šaltera, tri statusa! Informatičar ste i smijete im se u brk. Oni vam vele da sjednete i da će se to riješiti, Sjedite stotinjak minuta, stiže pet debelih ofucanih knjiga. U dvadeset i prvom stoljeću četiri žene počinju mahnito kopati po raskupusanim knjigama. "To smo vratili iz uveza samo zbog Vas!" - reče vam jedna od njih.
Pola sata kasnije iz računala izlijeće papir koji je ovih dana bio predmet svih vaših želja snova i nadanja. Ne osjećate ništa posebno.
Izlazite iz gruntovnice. PTSP će doć tek puno naknadno...
Vaš Ddadd :)
|
10.09.2007., ponedjeljak
Bunar želja :)
Najdraži moji, prisjetio sam se jedne slatke pričice koju mi je davno pričala jedna veoma draga djevojka.
Bila je jako mala i tatina mezimica. Tata ju je obožavao i sve je činio da usreći svoju ljubimicu. Vodio ju je na kojekakve izlete, kupovao joj svašta, pazio je mazio...skoro da nije bilo ničeg što bi joj mogao više i bolje pružiti a onda se nečeg dosjetio!
Jednog lijepog dana došao je s posla, primio curicu za ruku i odveo ju u samoposlugu. Tamo joj je dao košaricu i rekao joj nek samo hoda samoposlugom i nek si izabere bilo što, što god želi i koliko god želi - nek samo hoda i bira što joj se sviđa, a sve što izabere tata će kupiti!
Možete misliti kakav je to doživljaj bio za malenu kad mi ga je ona s tolikim žarom prepričavala skoro 30 godina kasnije! Malena je usta razjapljenih od čuda hodala policama i birala što god bi poželjela!
Bila je još stvarno mala i nije imala osjećaj za vrijednost stvari te su njen izbor uglavnom bile šarene žvake, lizalice, gumeni bomboni, PEZ bomboni...sve skupa valjda nije koštalo 100 kuna, ali je to curici bio predobar osjećaj :)
Godinu dana kasnije curica je porasla i lupila se po čelu kad je shvatila što je sve mogla izabrati a nije! Oprezno je prišla tati i pitala:
"Tata, hoćemo li opet onako u samoposlugu da si mogu birati štogod želim?!"
A tata joj se samo lukavo nasmiješio i rekao:
"A-a...nisam lud!" :D
Ddadd :D
|
08.09.2007., subota
Birokracija opet...iliti znate li ovaj osjećaj? :)
Znate li osjećaj kad trebate neke papire u gruntovnici, i to brzo.
U gruntovnici vam kažu ovako: To traje sedam dana, a maksimalno deset dana. Tada ponove: deset dana je maksimum maksimuma! Zato što su vam to 'gruntovčani' teko rekli vi se ohrabrite i ukaparite nešto drugo jer ćete u roku od 20 dana 100% sigurno dobiti novac neki novac ako ti dokumenti budu pribavljeni u roku od deset dana.
Čekate četiri dana.
Zovete gruntovnicu (svoju referenticu) peti dan - netko se javi tek nakon 150 poziva. Nije gotovo - u postupku je, bit će sutra!
Zovete gruntovnicu šesti dan - referentica se javi tek nakon 250 poziva. Nije gotovo - u postupku je, bit će sutra!
Zovete gruntovnicu sedmi dan - nitko se ne javi ni nakon 350 poziva!
Neki vrag vam ne da mira i idete tamo. Kažu vam da nije gotovo. Vi pitate zašto. Ne znamo zašto - referentica je na gablecu! Kažete da ćete je pričekati, svi vas odgovaraju od toga ali ipak pričekate. Stiže referentica. Prvo neće ništa reći, čak ni magija šarmiranja blesavih zadrtih referentica ne pomaže - tad vam ne preostaje ništa drugo nego da povisite glas, prosikćete joj nešto i ona se uplaši i ko iz topa veli da je zemljišna knjiga morala na uvez i da ona ne može raditi jer je knjiga na uvezu. Pitate je koliko će knjiga biti tamo a ona veli najviše mjesec dana!
Za mjesec dana ode vaša kapara i nekretnina, ženi od koje kupujete također ode kapara i stan koji kupuje!
Ipak ostajete pribrani.
Tada izjebete ježa da biste seznali kome se treba obratiti. Skoro zavedete žemu na odjelu za žalbe i tek tad dobijete naputke što vam je činiti kod šefa. Skoro zavedete šefa i dobijete naputke što vam je činiti kod njegove šefice, ali, da biste to kod nje učinili morate se točno određenog dana nacrtati točno u toliko i toliko sati...
Onda odlazite kući s velikim gnjevnim upitnikom iznad glave :)
Vaš Ddadd...
PS:
Za svaki slučaj, ovo je pod osobno i molim da ovo nitko ne stavi na naslovnicu još barem nekoliko dana...ne želim riskirati. Hvala! :)
|
07.09.2007., petak
Stručak :D
Eh najdraži moji, sklapaju se novi poslovi, morat ću počet nositi odjela, pa sam jučer bio kod krojača da mi sašije odjelo po mjeri. Tip mi je uzimao mjere struka i dao mi je da pridržim jedan kraj građevinskog metra.
Rekao ja da si metar pritisnem uz pupak i držim tako, a onda me on počeo optrčavati. Dvadesetak sekundi kasnije pojavio se opet ispred mene, sav zadihan :D
Vaš Ddadd :)
|
06.09.2007., četvrtak
Ddadd treba pomoć :)
Noćas sam malo gledao svoje kockice na trbuhu. Nisu bile loše, učinilo mi se jedino da bih mogao još mrvicu bolje izdefinirati najdonji red mišića. Lijeno sam se protegnuo i u taj čas u moju sobu ušla je vitka crnka, prelijepih blistavih očiju...
A onda sam se probudio i otkotrljao škembu na WC :D
Osim tog nemilog kotrljanja, nakon buđenja, cmoljio sam po krevetu. Sivilo kišnog jutra nije me ni najmanje privlačilo, zahladilo je, a sat vremena je još trebalo proći dok na posao ne dođu ljudi koji mi mogu dati neke informacije vezane uz ono što moram odraditi danas. Oprezno sam uzeo jednu SF priču i počeo čitati, ali onda mi se opet počelo drijemati. To si pak nisam želio priuštiti i počeo sam razmišljati. O smislu života, naravno! Ne znam jel bi Ddadd o ičem drugom mogao u jutro razmišljati osim o hrani ili o smislu života!
Sjetio sam se kad su me dvije mlade dame na onoj našoj špancirfestovskoj večeri pitale:
"Ddadd, misliš li se ženiti?! Imati djecu?"
Sjetio sam se i kako sam se slatko nasmijao na to. Rekao sam im kako to zasad nemam ni u peti. Pokušao sam im objasniti da imam neke planove u kojima ne smije biti djece. Možda, ovo je samo jedan primjer, uskoro odem u orahovoj ljusci, jednoj vrlo maloj jedrilici, preko oceana put Kube! Ako se odlučim za to, to bi bio podvig na kojem imam i prilično realne šanse da odapnem. Da imam djece na tako nešto ne bih ni pomišljao.
Ne čini li vam se najdraži moji kako je činjenica da o nekim stvarima ne bi ni razmišljali da imamo djecu zapravo jako razočaravajuća?! Ja sam vam nekako 'slobodnog uma', meni je sve, ama baš sve moguće, i nekako mi je jako teško prihvatiti bilo kakva ograničenja. Upravo zbog tog svog stava i imam sve ovo što danas imam - slobodu upravljanja vlastitim vremenom, financijsku neovisnost, ležernost u poslovima koje preuzimam, vedru i neograničavajuću komunikaciju s ljudima, mogućnost lakog prihvaćanja ideja (jer iste nikome ne moram opravdavati)...i još puno toga!
A onda dođu mamurna hladna kišna grloboljna jutra u kojima je prvi poziv bio od klinca s posla koji želi nešto raditi na računalu u mom uredu i pita hoću li se uskoro na to računalo spajati od doma. Jeste da volim tog klinca, fakat dobro radi i drag je dečko, ali ti bokca, nemre on zamijeniti vitku crnku prelijepih blistavih očiju zbog koje bi ovo jutro bilo toplije :D
I onda se Ddadd zapita: Što je smisao? Može li se ikako uskladiti sve ono što bi on u životu htio? I zaključi da bi vjerojatno nekako moglo, ali da on ne zna kako!
I da treba pomoć :)
Vaš Ddadd...
|
05.09.2007., srijeda
Uh...brodolom!
Noćas sam sanjao da sam doživio brodolom. Ležao sam potrbuške na splavi što se neugodno ljuljala na uskiptjelom moru i grčevito se držao za splav, da ne skliznem u more.
A onda sam se probudio i shvatio da zbilja ležim potrbuške, ali u svom krevetu, i da se opako ljuljam na svojoj škembi što se talasa
Ddadd, 2007
:D
|
04.09.2007., utorak
Škemba :-)
Dobro jutro radni narode :)
Jedna me veoma draga dama zafrkava za škembu, a i ima je bogmeč nešto malo ili malo više od malo...ima je tak tak, kužite :D
Ništa što par mjeseci veslanja ili jedna dobra liposukcija ne bi mogli riješiti
A onda sam najednom izmislio novu misaonu disciplinu: škembopretjerivanje!
Jedno pretjerivanje dnevno je zasad čist dosta, bavim se tim sportom tek dva dana i mislim da mi prilično dobro ide.
Jučer:
Ej, jutros sam se probudio i nisam od škembe vidio prozor pa nisam znao jel dan ili noć :D
Jutros:
Uh...jutro je tak sivo da sam, kad sam se probudio prije jedan sat, samo objema rukama prebacio škembu na drugu stranu kreveta i okrenuo se za njom te nastavio spavati :)
Već znam što ću sutra...ali ima li tko ideja za prekosutra? :)
Vaš Ddadd
:D
|
03.09.2007., ponedjeljak
Prolupali Ddadd klošar biznismenira...24 sata života jednog ddadda :D
Najdraži moji, evo da najprije ponovim oglas. Trebam ljude, a možda netko od vas treba novac, pa mi nemojte zamjeriti, vi najbolje znate da ne želim zarađivati niti svojim pričama niti svojim blogom, i da iz tog razloga još nisam popustio pod nikakvim reklamama. zamjenama bannera, googleom, aglocom ili...
Meni je ovaj blog ono što ja jesam, a ja u osnovi nisam biznismen, iako mi, kad to radim, uopće ne ide loše :)
Dakle, prije ostatka posta ponavljam oglas za posao, oni kojima ne treba posao nek to slobodno preskoče i krenu čitai post, a ja se nadam da će ovaj oglas pomoći, kako meni, tako i nekome tko možda traži posao...
Ako netko od vas, bez obzira na naobrazbu dob i spol, želi zaraditi sigurne ustrajne i neloše novce (ispada zajamčeno preko 30 kn po satu neto) za lagan posao telefonskog anketara u call centru, i ako je odgovoran i komunikativan nek mi se javi na mail desno.
Trebam više operatera koji bi radili u ugodnom (klimatiziranom) ambijentu call centra do kojeg je lako doć tramvajem ili osobnim automobilom. Posao je stalan, radi se na ugovor od ponedjeljka do subote, i to ne svih osam sati, s tim da se može dogovoriti i npr. rad samo tri puta tjedno. Idealno za one koji si žele malo podebljati mjesečne prihode ili si zaraditi za džeparac :)
Jedino što tražim jest odgovornost. Kad kažete da ćete doći, tada morate doći :)
Upozorenje: ovo vam je jednih ne baš krajnje čudnih 24 sata života jednog Ddadda. Post je dugačak, a ja vam neću u njemu ispričati ni trećinu svega što bih vam htio ispričati. Ovo je moj web log i ja sad pišem nešto što će mi za godinu dana proizvesti puno topline oko srca, i to je primarni razlog zašto pišem ovaj post. Ako se netko zabavi čitajuć ovo, ako netko poželi vidjeti kako ja provodim slobodno vrijeme, ako nekog zanima Ddadd - nitko sretniji od mene! Ako ne, ja imam ovaj svoj post i tisuću predivnih uspomena zgusnutih u samo jedan dan života! Voli Vas Ddadd :)
24 sata života jednog Ddadda :)
Ukebala me frendica kad sam bio u bolnici, ona zdrava frendica, Lily.
Veli Lily: "Ajde da se nađemo u nedjelju na kavi, u devet sati. Poslije ima jedan jako zanimljiv seminar u deset, i voljela bih da i ti dođeš da vidiš i da daš svoj sud...
Tko sam ja da išta odbijam frendicama i rekoh joj da može. Onda se sjetih da u subotu idem na špancirfest u Varaždin, da su mi dvije ljupke dame nagovjestile da poslije redovnog programa imaju i afteri na nekoliko mjesta, i da ću ići na after.
"Uh...idem večer prije na špancir..." promumljam ja i u tom trenu ugledam kako se frendičina faca počinje slagati prema dolje, kako joj se najednom stvaraju sitne borice na čelu....treba preduhitriti to pa brzo nastavim rečenicu: "...ali devedesetdevet posto je sigurno da ću doći!"
Osmijeh i gotova priča. Sad počinje priča o 24 sata...
Krenuo sam onda u subotu popodne u Varaždin. Krenuo bih i sat vremena ranije da si Okeco nije morao pohati patliđane. Jer i on je išao samnom, a nisam mu namjeravao dopustiti da poha patliđane u mom autu pa sam ga rađe pričekao...
Onda smo stigli. Procunjali smo špancirom - stvarno je to doživljaj samo takav, uslikali masu dobrih fotki, uhvatitli vibru grada, pogledali čudesa i brzo se bližio trenutak kad će Okeco morati dalje, a ja ću napokon upoznati dvije mlade dame, djevojke koje čitaju moj blog i s kojim sam se već neko vrijeme dopisivao i koje me žele upoznati. Zapravo, da budem pecizniji, s jednom od njih sam se dopisivao a za drugu do nekoliko sati prije nisam ni znao da postoji!
Bit će vam sve jasnije kad voajerski pročitate kako je to bilo na gtalku :))
12:11 PM ddadd: procitala si SMS :)
uglavnom, kad zavrsiom posao odi, krenuli bi za Vz
ona: ovak, popodne prepustam tebi jer stvarno nemrem, starci mi se vracaju s mora a kuca je... well, untidy
12:11 PM ddadd: dobro...a vecer? :)
popodne ionako zelim za sebe :)
ona: a vecer se mozemo dogovoriti, samo mi reci kaj si imal u mislima
ddadd: imal sam u mislima veceru
negdje gdje ti znas da je OK
12:12 PM pa onda ti isplaniraj :)
castim vecerom, dakako :)
ona: veceru?? omg :) okej, it's a deal
ddadd: i ne mora biti u uzem krugu, moze biti, i autom...
12:13 PM uglavnom, isplaniraj nam spancir na vecer...ipak je Vz tvoj grad :)
ona: oke... wow :)
znas, probudila me vibra mobitela kad si zval al sam prekasno zreagirala, i kad si poslal poruku, al sam natrag zacorila... i sanjala sam da si dosel i da smo bili na veceri :P
12:14 PM ddadd: hahahahahahahahaa :P
baš si ma nasmijala sad :D
ona: e pa bas mi je drago :)
ddadd: :)
12:15 PM oke, idem ja raditi da sto prije krenem...nazovem te...oko 18 h?
ona: ne... cekaj
jos sekundica
ddadd: reci :)
12:16 PM nema problema, nije hića :)
12:17 PM ona: imam pitanje jedno, i molim te nemoj se ljutiti na mene, ako je odgovor ne, opce nema beda... al sam obecala da bum pitala pa eto.... moja najbolja frendica je tvoj fan :) da se tak izrazim... kaj nebu krivo ispalo, voli te citati i misli da imas fantastican smisao za humor
ddadd: :)
ona: i rekla sam joj da dolazis i zamolila me ak bi mogla i ona ic s nama kam god bi isli... pa ovaj, eto, to je moje pitanje.. i fakat nije bed ak velis ne, nem se oljutila nit nist ;)
ddadd: hoćeš da nju povedemo na večeru? :)
ona: da :)
ddadd: častim :)
ona: i kak te onda covjek nebu volel :) :) :)
12:18 PM hvala ti dadicu, mislim da bude joj to uljepsalo tjedan :)
ddadd: ma pusti, to ja iz sebičnih razloga...volim ljude :)
ček ček...morti se razočarate.. :)
ona: mda.... tesko :)
I tako je to bilo...upoznao sam dvije posebne, predivne i zabavne mlade dame koje se bolje sjećaju nekih mojih postova negoli ja. Bilo je to genijalan doživljaj, odmah smo krenuli u vedrom tonu, večera je bila genijalna (podsjetite me da vam ispričam priču o pičićićma - to vam je, znate, jelo :DD), djevojke su bile još slađe od tangerine koju sam pio, one su si pak uzele svaka po kriglu pive. Ja nisam htio nikakav alkohol (a i inače izuzetno rijetko pijem), jer, tako sam u tom trenu mislio, uskoro moram voziti za Zagreb.
U jednom trenutku krenula su nagovaranja s njihove strane: Op, ajde prenoći u Vž, tak da možeš s nama biti (čitaj: piti ;) ) na afteru!
Op, simpa je to, njihov šarm je neupitan, a moja volja slaba....
Op, ajde op...one će opet
Bio sam gotov...jasno...ne odbija se poziv za životom samo tako :D
"OK, idemo vidjeti ima li igdje slobodnih soba." - mislim da je te moje riječi popratio gromoglasan aplauz :D - i nakon fine večerice ušao sam u pratnji dvaju mladih komada na recepciju nekog prenočišta.
"Dobar dan, imate li slobodnu sobu!" upitam i u tom trenu skužim kako to izgleda ženi na recepciji. Ja naprijed, dvije ljupke dame otraga, i žena je, logično, problijedila te je zabezerknuto prešla pogledom najprije preko cura, a onda se posve razjapljenih usta zalurkala u mene ćelavog!
"Mislim, za mene samog sobu!" ubrzano ću ja...iako sam se kulirao nisam odolio da joj se ne nacerim :))
"Nigdje u Vž nema slobodne sobe!" ona će...nakon što je malo došla k sebi :))
Dakle, prespavati u Vž kao čovjek više nije dolazilo u obzir. Preostale su mi samo dvije mogućnosti: Prespavati u autu kao Ddadd ili krenuti za Zagreb negdje usred aftera (jer bih u jutro u pet bio preumoran da vozim), a na afteru ne popiti ništa.
Odluku sam ostavio do samog aftera, a putem je od cura bilo drukanja...op...op :)))
Praktički sam već tada znao da ću popustiti i da ću si uzeti butelju, dvije vina, i da ćemo si nas troje sve to lijepo bratski popiti. Tako je i bilo, i bilo je super! Djevojke poznaju čitav svijet i svako malo prilazili su nam zanimljivi ljudi, a kad nisu, razgovor s njima samima bio je još zanimljiviji!
Pred jutro smo svi bili baš onako taman veseli, kad li sam se sjetio Lily i sastanka u 9 u jutro "na koji ću 99%" doći! U tom trenutku izgledalo je nemoguće da se to i ostvari pa smo se samo mogli rugati meni i mojoj želji da budem svagdje istovremeno.
Došao je trenutak kad sam morao odpratiti dame kućama i krenuti prema autu. Prethodno su mi pokazali pekarnicu koja radi čitavu noć i na povratku prema autu odlučio sam nešto pojesti. Hodajući prema pekarnici pomislio sam si kako če to izgledati: prespavanac u autu, bez četkice za zube, bez vode, bez deke da me grije...i BEZ WC-a!!!!!
U taj čas me stislo! Bez WC-a..UH UH UH!
Imao sam tipično Ddaddovsku sreću i zalutao te sam prišao pekarnici s krive strane. Neki kombi bio je parkiran ispred ulaznih vrata i od njega nisam vidio golemi red prolupale mladeži varaždinske koja iza stakla čeka da im se neko pecivo proda...i tako sam ja ušao na kriva vrata, drito u pekaru, i iznenada se našao opkoljen kruhovima i ljudima u bijelim kutama koji su me zabezeknuto gledali ko stranca u noći! Uključio sam magiju šarmiranja zabezeknutih pekara u sitne sate i visoko sam podigao ruke, kao da su naoružani:
"Ups...čini se da sam se zeznuo, znate ja nisam odavde, ja sam vam iz Zagreba!"
"Nema veze!" njihov će šef samilosno i toplo mi se nasmiješi. "Što bi ste htjeli? Imamo bureka, pizze..."
"WC želim! Najprije WC a onda ćemo o poslu!" rekoh ko iz topa...
Salve smijeha ludih pekara nisu mi ni najmanje smetale dok sam bezbrižno kakio u pol pet ujutro jedne opićene Varaždinske nedjelje...nedjelje koja još nije ni počela kak spada!
Uzeo sam od pekara slanac i burek i nisam uzeo kusur. Izašao sam iz pekarnice i ostao zabezeknut redom koji sam preskočio...od tog trenutka nadjenuo sam si nadimak Lucky Ddadd :D
Putem od pekarnice prema autu sve vrijeme nailazio sam na bauljajuće prilike koje su ipak znale kamo idu. Ja pak nisam bio baš 100% siguran kamo idem i mojoj sreći nije bilo kraja kad sam vidio dvije lijepe dame koje, očito, također ne znaju kamo idu! Shvatio sam to po tome što su zbunjeno stajale u pet u jutro usred raskrižja i držale otvorenu kartu Varaždina (što ćete..kliker sam :D ). Prišao sam im i uskoro smo po karti skontali kamo trebamo ići, a sasvim slučajno, moj je auto bio parkiran svega pedeset metara od njihovog hotela, što je bilo sjajno jer do auta neću morati sam. Putem smo bili u elementu, trgali smo se od smijeha i imao sam dojam da dame poznajem čitav život. Iako sam dobio nekakav prilično dvosmisleni mig, ipak nisam želio riskirati da me sutradan nađu bijelog, golog i bez ijedne kapljice krvi, i sa najmanje dvije rupice u vratu. Zato ih nisam želio pitati da me puste u svoju sobu pa smo se srdačno rastali ispred mog auta i ja sam smjesta, zavaljen u udobonost svog sica, utonuo u san koji je potrajao točno 100 minuta.
Probudio sam se u nedjelju. Šest i četrdeset je bilo, bio je predivan dan i ušetao sam u hotel sa fotićem oko vrata kao što bi ušetao bilo koji gost tog hotela. Tamo sam se najprije umio u wc-u, onda sam odšetao do predvorja i pomješao se sa turistima koje je vani čakao autobus za odlazak. Popio sam finu bijelu kavu u blagovaonici i pojeo malo kruha i sira sa švedskog stola. Onako snen sva vrijeme sam ozbiljno mrdao glavom gore dolje jer mi je neka vesela djevojka non stop nešto pričala na nepoznatom jeziku. Pričala je tako veselo i ko navijena, pa joj nisam imao srca reći da je najmanje pedeset njenih rečenica (po minuti) otišlo u vjetar, pustio sam je nek priča. Zatim sam sjeo u predvorje hotela i prelistao novine, a onda sam krenuo prema gradu, istovremeno kad i bus. Mahnuo sam onoj brbljavoj djevojci što me je začuđeno gledala kroz prozor i zaputio se u tišinu predivnog baroknog grada koji tek se budi...
Uživao sam u Varaždinskom jutru najdraži moji! Najprije sam kupio goleme količine najrazličitijih mentola i žvaka da osvježim dah, a onda sam šetao i fotkao. Čak sam i šarmirao neke hahare, neka četiri tipa sa kosturima na oblekama, tetovažama, na nakitu... Izgledali su stravično, onako mamurni i ruinirani od alkohola sjedili su jedini na jutarnjem suncu što je milovalo terasu nekog birca i pili su kavicu. Kad je jedan od njih zagrmio da i njih slikam na milisekundu sam protrnuo a onda sam prizvao magiju šarmiranja jutarnjih mamurnih hahara i par minuta poslije urlali smo od smijeha svi skupa. Kako je birc bio ispred crkve koja je zvonila i u koju su pomalo ulazili razni ljudi, dogovorili smo se da ću fotku njih onako gadnih nazvati:
"Kavica prije jutarnje mise"
Kad sam odlazio jedan od njih povikao je:
"Hej, svaka ti dala!"
a ja sam na to samo namignuo, uperio kažiprst pištolj prema njima i rekao totalno cool:
"Već mi je dala...kompa!"
U taj čas sjetio sam se dogovora s Lily i krenuo prema autu. Beskrajno sam uživao u vožnji pustim autoputom i petnaest do devet nacrtao sam se u kafiću gdje će mi doć Lily.
Kava s Lily je bila super, seminar isto tako, čak sam i brilljirao jer sam postavio par pitanja za koja je voditelj rekao da nitko ranije nije pitao, a koja su vitalni dio strategije dugoročnosti projekta. Čini se da sam tim pitanjima sasvim slučajno naletio na još jednu veliku poslovnu priliku i beskrajno sam sam uživao, sa pol mozga sam slušao seminar dok je druga polovica maštala o poslovnom ručku koji je tek trebao uslijediti, a tu i tam bi s guštom odlutala u brojne događaje od prethodne noći. Ručak je bio izvrstan i ja sam nakon njega odlučio za kraj isprobati krajnje granice usaftalosti odjeće iz koje nisam izašao preko 30 sati, kao i zasad još nevjerojatne neusmrđenosti isto toliko neistuširanog tijela. Našao sam se sa dvije frendice i odigrali smo si sat i pol pomalo neveselog bilijara. Neveselog jer su one bile još uvijek pod dojmom tragedije vatrogasaca.
Kad sam napokon oko 18 h sitgao kući zadnjim mrvicama svijesti napisao sam jedan sms i utonuo u zasluženi san koji je uz je uz jedno kraće buđenje trajao sve do devet sati idućeg jutra...
Toliko zasad najdraži moji. U sljedećem postu će osvanuti neke fotke, možda pričica ili poneko pojašnjenje, ali moram vas upozoriti da ozbiljno trebam krenuti s radom jer do petnaestog rujna imam rokove. To naravno znači da, najdraži moji, konačno možete odahnuti jer će moji postovi od danas biti osjetno kraći :)
Vaš Ddadd :)
|
01.09.2007., subota
Drvce
Jučer sam posjetio priateljicu u bolnici. Kupio sam joj mali čempres. Da je čuva rekoh.
Nešto nakon mene stigla je i naša zajednička frendica i napravili smo šou. Nisam uopće imao osjećaj kao da smo na mjestu patnje i boli, već kao da se ponovo svi troje zezamo opušteni i veseli u blještavom neonu, okruženi nejasnim, ugodnim i poznatim licima.
U jednom trenu poveo se razgovor o čempresu koji sam joj donio. Spontano, bez ikakvog prethodnog predumišljaja ili pripreme počeo sam im pričati priču. Počeo sam im je pričati jer sam i ja tek u tom trenutku shvatio zašto sam joj kupio čempres. Zbog podsvijesti. Zbog nečeg što mi se togodilo prije desetak godina, zbog završetka priče koja je trajala preko petnaest godina. Zbog jednog drvca koje je ostavilo trag u mom srcu i podsvijesti, trag toliko dubok i snažan da sam uvjeren da će biti usječen duboko u mene sve dok živim. Trag koji, uostalom, i ne želim izbrisati jer je i on jedno od onih bogatstava stečenih nenamjerno, tek pukim življenjem.
I evo vam najdraži moji priče. Priče koja je tek malo dulja od one koju koju sam ispričao dvijema svojim dragim prijateljicama jednog petka popodne, u jednoj neobično ugodnoj atmosferi jedne čudne zagrebačke bolnice:
Bio sam jako mali, išao sam možda u drugi osnovne kad sam na moru iz crvene zemlje iščupao hrast. Bio je to hrast kakav raste u Dalmaciji. Suha je klima milenijima mijenjala stablo i smanjivala površinu listova. Umjesto polukrugova na rubovima lišća taj hrast ima sitne bodlje, ali ono što hrast čini hrastom ionako nisu listovi već plod. I ovaj hrast nam daje žir. Kad sam iščupao tu biljčicu, bila je možda mrvicu duža od tri centimetra, a žir is kojeg je niknula bio je još uvijek ispod biljčice i bio je dugačak skoro jednako toliko koliko i samo drvce! Drvce koje je bilo tako majušno i tanko da prije podsjećalo na vlat trave nego na moćne hrastove.
Kad sam vidio da je biljčica još uvijek dio žira ushićeno sam je odnio svojim roditeljima i zamolio ih praznu konzervu. Konzervu sam napunio zemljom crljenicom i u nju posadio tu biljčicu od koje će jednog dana izrasti hrast.
Sjećam se, te godine putovali smo još duž obale a ja sam pomno pazio na drvce u konzervi. Sjećam se i razumijevanja koje su moji divni roditelji imali prema mojim hirevima - i dan danas se nekako toplo nasmiješim kad pomislim što su sve oni morali trpiti u toj mojoj ja_sam_biolog fazi. Sjećam se i dana kad smo se vratili u Zagreb i kad sam stavio biljku na prozorsku dasku. Sjećam se i presađivanja jednom godišnje, pamtim i moje naivne upite par godina kasnije svojoj razrednici, profesorici biologije. Pamtim i svu literaturu koju sam progutao o bonsai drvcima, svoje zaključke da ne želim uskraćivati svoje drvce za hranu kako bi ostalo maleno, već naprotiv! Zaključio sam da ću mu pomoći da bude snažno, da se razvija onako kako se razvijam i ja.
Dan kad sam uočio da iz debla mojeg stabalca izlazi nekoliko glavnih grana, i da će ta grančica jednog dana biti prava krošnja slavio sam kao da mi je rođendan! Godinama kasnije pucao sam od ponosa gledajući svog ljubimca, ne višeg od 30 cm, ali gordog, razgranatog, na izgled starog. Volio sam to drvo i u taj njegov rast uložio sam jako puno ljubavi, a drvo mi je to izdašno vraćalo svojim bujanjem. I to je tako trajalo preko petnaest godina, sve dok se jednog dana nisam opasno razbolio.
Imao sam tada nekih dvadeset pet godina i bio sam gora od čovjeka. Ne jednom su mi rekli da sam stijena, savršeno utreniran, brz, snažan. A onda me je jednog dana kao grom iz vedra neba izdala snaga! Ni dan danas ne znam što je to bilo, znam samo da sam naglo počeo kopniti, da sam išao svim doktorima redom i da oni nisu mogli naći uzrok pa sam naposlijetku ostao prepušten samome sebi. Kad sam otprilike mjesec dana nakon pojave prvih simptoma shvatio da više ne mogu podići stolicu i premjestiti je na drugo mjesto, tek sam tada u punom sjaju uvidio koliko sam slab! Najednom se u moje srce uvukla svijest da bih mogao i umrijeti. Sjećam se dana kad sam sjedio kraj otvorenog prozora da upijem mršavu energiju zubatog svibanjskog sunca i da sam, unatoč vedrom danu, osjećao neku zlokobnu sjenu što je neprekidno nadvijena nad mene! Tada sam pogledao na prozorsku dasku i dugo sam promatrao svoje drvce.. Sjećam se i trenutka kad sam pomislio da mi tako i treba, jer sam neobuzdano živio i možda sam sve svoje kredite potrošio desetljećima prije vremena. Sjećam se i osjećaja koji me preplavio kad sam u nastupu nježnosti rukom pogladio drvce po njegovom pikavom lišću, onako kako sam to često običavao činiti. Osjećaj je bio veoma utješan, drukčiji no ikad, nekako svileniji - činilo mi se kao da sam u tom trenutku pogladio neku blistavu auru.
Od tog dana počeo sam se izuzetno brzo oporavljati, ali, kako sam ja jačao tako se drvce sušilo! Bio je grozan osjećaj gledati onako veličanstveni hrast kako umire i nije me puno tješilo što se opravljam. Pokušavao sam sve što sam znao, ali drvetu nije bilo spasa i nije prošlo ni mjesec dana od moje bolesti a ja sam, onako mlad i opet prepun snage, plakao nad svojim malenim stablom na kojem je drhtao još jedan jedini potpuno sivi list. Kad je je i taj list otpao osjećao sam se tako gnjevan, očajan i snažan da sam rukama mogao prokopati planinu.
Znao da smo se mijenjali - moj život za život te biljčice. Imao sam osjećaj da je to vrlo nepoštena zamjena i plakao sam još danima nakon toga kao kiša...a još godinama poslije je posuda sa razgranatim sivim i nekoć prlijepim stablom stajala na počasnom mjestu moje sobe. Jer, nadao sam se, jednog proljeća moje će predivno drvce ponovo prolistati u punom sjaju, a ja ću se o njemu opet brinuti, maziti ga i paziti, s jednakom ljubavlju kao što sam se o njemu brinuo tijekom većeg razdoblja svog života...
Nikad više nije prolistalo.
**
Moje priateljice su plakale. Ja nisam - ona suzica u kutu mog desnog oka nije plač već tuga.
Onda smo neko vrijeme šutjeli, a tada me je bolesnica pomilovala po licu.
"Zato si ti meni kupio taj čempres...nisi se šalio kad si rekao da si ga kupio da me čuva."
Na te njene riječi samo sam šutio, potpuno zatečen samim sobom...
Vaš Ddadd
|
|
