< | kolovoz, 2007 | > | ||||
P | U | S | Č | P | S | N |
1 | 2 | 3 | 4 | 5 | ||
6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11 | 12 |
13 | 14 | 15 | 16 | 17 | 18 | 19 |
20 | 21 | 22 | 23 | 24 | 25 | 26 |
27 | 28 | 29 | 30 | 31 |
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
31.08.2007., petak
|
Najdraži moji, vjerujete li vi svojim taktilnim osjećajima? Moje iskustvo kazuje da su to najvarljivjii osjećaji koje imamo i da je ljudska mogućnost zanemarivanja istih golema. I zato, evo vam ova priča! :) Odveo sam plavog anđela na jednu drugu plažu, toliko različitu od plaža na kakvima smo se dosad kupali. Sve dosadašnje plaže bile su pješčane i smještene u zaštićenim uvalicama. More u njima bilo bi kao ulje, ili u najgorem slučaju lagano namreškano od vjetra. Bilo bi plitko, toplo, opkoljeno nekom savršeno uspavljujućom sigurnošću i pitomošću, kako terena, tako i klime. Da bi stigao u duboku vodu na tim si plažama morao po zlatnome pijesku hodati zaista daleko... Na plaži na koju sam nas ovog puta odveo baš nikakve zaštićenosti nije bilo. Umjesto pijeska bio je tu sitni šljunak, plaža je gledala ravno na pučinu, vrlo duboka voda počinjala je već par metara od kopna, vjetar je nesmiljeno i žestoko puhao neometan od ičega, a valovi su bili visoki - neki su se razbijali o obalu u visini od skoro metar i pol u odnosu na nas koji stojimo u plićaku, u vodi do gležnjeva. Ukratko - ovo mjesto bilo je totalna suprotnost od onog na što smo navikli i ja sam se više osjećao kao da smo na obali nekog oceana nego li lijepog našeg Jadrana. Dijete u meni odmah je otkrilo igru! Glumio sam ošamućenog kita i mlohavo sam se pustio plutati tik do kopna! Golemi val koji bi pristigao bacio bi me ko krpu i razbio o bijeli šljunak obale, a drugi val bi me odmah potom pokupio i vratio u more. Letio bih amo tamo kao da nemam mase i uživao u toj sili prirode, u tom besplatnom lunaparku, i smijao bih se čitavo vrijeme iz sveg glasa, od srca! Smijao sam se toliko da su me boljela pluća, a taj moj smijeh bez granica natjerao je moju prijateljicu da isproba kako mi je, da mi se pridruži, da se prepusti moru, i uskoro smo se nas dvoje posve sami na plaži hihotali ko mala djeca, derali se i navijali jer uskoro dolazi posebno veliki val, ludirali se, skakali, urlali i vrištali. Ta naša terapija smijehom trajala je dugo, zaista dugo, već su nas trbusi neizdrživo boljeli, i već smo mislili da nam je dosta smijanja kad smo najednom ugledali prizor koji ćemo nesumnjivo pamtiti za čitavih naših života! Naime, usred najbješnjijih valova koje smo i ona i ja ikad vidjeli na Jadranu, usred kataklizme u kojoj nam more gordo demonstrira samo djelić svoje moći, usred situacije u kojoj se nas dvoje želimo smiriti ali nam ne uspijeva već nas more svako malo dohvati i razbije o kopno, usred svega toga, mirna i stabilna, kao da se brčka nasred Jaruna, do nas je doplivala jedna najobičnija patka! Kad smo ugledali tu patku, točno onakvu kakvih je prepun Jarun, kako je ležerno i polako iz sumraka doplovila na svega par metara od nas, prvo smo se od šoka prestali smijati, zatim smo se u nevjerici međusobno pogledali, a onda nas više nište nije moglo zaustaviti! Urlali smo ko luđaci, valovi su nas sad već bolno tukli ali mi se nismo mogli kontrolirati i sad smo zbilja bili kao dvije krpene lutke što ih more udara i baca kako god hoće i kamo god hoća, a te dvije lutke se svejedno potpuno ludo i nekontrolirano smiju bez prestanka - kao da su na baterije! U jednom trenutku, kad smo napokon malo došli k sebi, predložim plavome anđelu da otplivamo do patke. Djevojka pristane. Krenuli smo prema ptici, penjući se i spuštajući po velikim valovima, a patka je, kad nas je ugledala, ostala jednako onako mirna i cool kao što je hladnokrvno plutala po uskiptjelom moru. Počela se lijeno, ko da nas i nije vidjela već to radi slučajno, odmicati od nas. Mi smo neko vrijeme plivali za njom a onda odustali. "Brža je od nas" - reče ona. "Od tebe je brža!" - rekoh joj ja i dobih malo mora u lice. Dok smo plivali prema kopnu osjetih najednom nešto čudno i pređem rukom preko kupaćih gaća. Na svoje nemalo iznenađenje skužim da su mi gaće prepune šljunka! Nisam mogao vjerovati koliko ga ima, a da ga ja nisam osjetio, i krenuo sam ga istresati iz gaća, ne prekidajući plivanje. Dok sam plivao rekao sam anđelu pored sebe: "Ne znam za tebe, ali ja imam šljunka u gaćama!" Ona me pomalo bahato pogleda i veli: "Ja nemam! Da imam već bih osjetila!" "Ne znam za tebe, ali ja nisam osjetio!" rekoh joj, pomalo zlurado. U taj tren vidim kako joj se obje ruke spuštaju ispod vode, kako ne izranjaju, kako joj noge počinju brže raditi i kako joj lice počijne dobivati pomalo blesavu facu. Nije da nisam počeo likovati...dapače, čak sam se počeo i ceriti :D "Vidi fakat!" reče ona, sa rukama i dalje ispod vode. Bila je dugo plivala tako, u mjestu, a ja sam čekao da napokon krenemo prema obali. Nisam je imao srca pitati gdje li se to samo taj zločesti šljunak sve zavukao kad joj toliko treba da ga očisti, hihihihhihihihi :))) Vaš Ddadd :D |
Dođi, o dođi, opet u moj život i znaj, više me ništa neće spriječiti da te zavolim Ddadd |
Najdraži moji, prije no što krenete čitati dalje (odjećaaaa) imam dvije stvari da vam kažem: 1) Ako netko od vas, bez obzira na naobrazbu dob i spol, želi zaraditi sigurne ustrajne i neloše novce (ispada zajamčeno preko 30 kn po satu neto) za lagan posao telefonskog anketara u call centru, i ako je odgovoran i komunikativan nek mi se javi na mail desno. Trebam više operatera koji bi radili u ugodnom (klimatiziranom) ambijentu call centra do kojeg je lako doć tramvajem ili osobnim automobilom. Posao je stalan, radi se na ugovor od ponedjeljka do subote, i to ne svih osam sati, s tim da se može dogovoriti i npr. rad samo tri puta tjedno. Idealno za one koji si žele malo podebljati mjesečne prihode ili si zaraditi za džeparac :) Jedino što tražim jest odgovornost. Kad kažete da ćete doći, tada morate doći :) 2) Prije ove pričice koju ću vam ispričati i pjesmice koju ću vam ispjevati volio bih da pročitate dva moja stara posta. - Priču nemrak - Post o tome kako sam pokušao doć do pjesme Usudio bih se čak i reći: "Morate pročitati ta dva posta", ali u životu se jedino riknuti mora...a ja se toplo nadam da ni to :D Uživajte najdraži moji :)) Želio bih da budem tvoja odjeća Bili jednom hahari. Moj i dan danas najbolji frend i ja. Pjevale su se pjesme, ofiralo se i živjelo... Zamislite njega, ja ležim kod njega krepan i posve slomljen od noćnog života i jedvo imam snage pratiti što on radi, a kad li je on nabavio broj odabranice svog srca, mašio se gitare, nazvao je i pjeva joj preko telefona pjesmu koju je samo za nju napisao i skladao... Vjetar donosi sjećanja Valovi puste sne Sjedim na morkom žalu Gledajuć daleke obale... Možete mislit filma kad mi je to što on radi u to doba bilo krajnje normalno i logično i nije me se puno dotikavljalo...ja sam razmišljao o provodu od kojeg sam se upravo oporavljao, ludom provodu sa dvije prelijepe blizankinje za glavu više od mene... Bio sam gentleeman i moj kompa u to doba ništa nije znao o tim suludim provodima mene još maloljetnog. To mi je istinski žao jer je on godinama imao iskrivljenu sliku o meni...a bio je i ostao moj najbolji frend :-) I dan danas on mi se samo čudi ponekad :) Zajedno smo napisali neke stvari, zajedno smo se zekali, zajedno smo zekali cure...ali ovu pjesmu napisao je on. Ta pjesma me je naučila mnogo čemu...na primjer, naučila me je da postoje i drugi, preneseni načini iskazivanja naklonosti onima do kojih ti je stalo. Neću poricati da sam u ono doba bio pomalo sirov i jako direktan...falio mi je suptilnosti koju je moj frend iskazivao u galonima već tada, već onako mlad! Nazvao me je prije neki dan i rekao da je u selidbi pronašao pjesmu. I poslao mi ju je, na vaše i na moje zadovoljstvo. Sad ćete, najdraži moji vidjeti na što je divna predivna Nemrak dva puta pala. Molio bih još i da pri čitanju svakako uzmete u obzir da je pjesmu pisao jedan sedamnaestgodišnjak :) Uživajte, a ja ovaj post i priču Nemrak posvećujem svojem naboljem prijatelju! Pozdravlja vas Ddadd... Želio bih da budem tvoja odjeća Želio bih da budem tvoja odjeća Pa da znam sve tvoje tajne Ležeći ti na grudima. Želio bih da ti budem odjeća I da budem nerazdvojan prijatelj Vrelih tvojih butina. Želim da ti budem odjeća I da budem katkad Predmet tvoga milovanja. O, da! Ja sanjam Da glumim tog Vjernog ljubavnika, I, da, sanjam da sam tvoj I tvoji mirisi moji, I vječno sanjam da sam uz tebe, Pa čak i u snu, I vječno sanjam da ti milujem struk. Želio bih da budem tvoja odjeća I da te uvijek budim Ljubeći te tvoje divne grudi… GG |
Najdraži moji, danas sam se probudio posve usklađen s nebom, kišan i siv. Noćas sam sanjao mnoge snove...i svi su mi odreda govorili o istom. O odgovornosti, tuzi i meni. Sanjao sam rat. Inače nikad ne sanjam rat. Sanjao sam ga vrlo živopisno i vjerno - mislio sam da sam tamo. Kretanja postrojbi, pejzaži koji će biti uništeni, neprekidna napetost u tijelima ljudi koji se kreću - sve mi je to davalo veoma realnu tjeskobnu sliku. U snu sam imao svoju četu. Četu civila odjevenih u uniforme. Ja sam jedini profesionalac među njima. U toj su četi bili svi ljudi koji su mi nešto značili u posljednje vrijeme, i moj je zadak bio da ih sprovedem na sigurno. Znao sam de je to nemoguće i da će biti žrtava. Kada su u mom snu zarobili Matka, divnog momka i poslovnog suradnika, a s kojim su mi se odnosi u privatnom životu iznenada na moru zahladili, prebili su ga namrtvo. Kad smo ga uspjeli izvući bio je još živ ali sam znao da nema šanse. Rekao sam da ćemo se utaboriti iako smo morali naprijed. Znao sam da ga moji civili ne bi ostavili (ja bih!) i da bi potrošili jako puno snage tegleći ga. Zato sam procjenio da je bolje da sačekamo da on umre, i da se dok čekamo barem malo odmorimo. Kad su mi rekli da je umro nisam osjećao apsolutno ništa. Nastavili smo napredak i stigli do kuće nekih vještica. Bila je prastara mračna kuća, dvije vještice koje su stanovale u njoj bojale su nas se iako smo bili ljubazni.U kući je bilo na prodaju nevjerojatno puno predmeta i preparata - sve jedan neobičniji od drugog...ali ono što je mene najviše zaokupilo bio je predmet omotan papirom sa propisnom deklaracijom: Sladoled protiv tuge Sastav: (presitnim slovima) Rok trajanja: (prazan) Nuspojave: Dugotrajna upotreba uništava i sreću. Kupio sam odmah dva. Čim sam maknuo omot shvatio sam da to u biti ne izgleda kao sladoled već prije kao neki želatinozni sendvič. U tom sendviču jasno sam vidio veoma tanke ploške sirovih krastavaca. "Meni od krastavaca bude zlo." rekao sam vještici i upitao je smijem li izvaditi krastavce. "Nikako!" reče vješrica. "Krastavci u esencijalni dio recepta protiv tuge!" Gledao sam sendvič i pitao se hoće li mi biti toliko zlo da neću moći nastaviti dalje. Ipak sam morao misliti na ineres čitave moje ekipe. Ekipa je došla i svi do jednog su mi govorili slično: "Ti si jak! Uopće nam nije jasno što će ti sladoled protiv tuge kad nikad nismo vidjeli vedrijeg čovjeka! Nemoj to pojesti, znaš da ti smetaju krastavci..." Što su ti ljudi mogli znati o mojoj tuzi?! Što su oni mogli znati koliko je mene istinski i duboko pogodio gubitak Matka. Kako su oni mogli znati da je najmanje dvoje od njih već unaprijed izgubljeno i da mi srce za njima unaprijed krvari?! Na trenutak sam se čak i malo kolebao a onda sam odlučio da sam u zadnje vrijeme iznimno snažan, stabilan, i da ću pojesti jedan sladoled, ne dva - dva bi mi naškodila! Onaj drugi sladoled dat ću nekome iz ekipe. Zagrizao sam u sendvič. I probudio se. Tužan. Ove godine izgubio sam djevojku i ujedno najbolju prijateljicu. Izgubio sam i jednog od dvojice najboljih prijatelja, te dvojicu najdražih mladih ljudi iz struke, dvojicu koje sam prigrlio kao svoju djecu. Jedan od njih je odselio daleko, a drugog sam zbog mog proračunatog činjenja stvari za svačije dobro (čak i njegovo - znao sam da on to ne mora dobro prihvatiti i trudio sam napraviti sve tako da on bude što manje povrijeđen, ali jednostavno nisam uspio) izgubio i kao prijatelja jer nije mogao prihvatiti moje postupke pa me je grdo izvrijeđao. Kasnije je uvidio da je pogriješio pa se ispričao, veoma se iskreno i potresno ispričao. Bez obzira na to što sam mu puno puta rekao da me nije ni mrvicu povrijedio, da se nisam uvrijedio, da mu ništa ne zamjeram - čak i da ga posve razumijem - bez obzira na sve to on se povukao u sebe, srami se i ja tu izgleda ništa ne mogu - jedan dobar odnos strmopizdio se nikuda :-( Izgubio sam ove godine još i dva važna poslovna partnera. Shvatio sam da nisu dobri ljudi, da ih je želja za moći učinila vampirima pa sam se maknuo od njih. To me je isto pogodilo jer ih pamtim iz vremena kad nisu imali ništa i kad smo si bili zaista dobri...prijatelji! Izgubio sam i na kraju krajeva nešto što nisam ni imao. Djevojku s kojom sam proveo savršen odmor i kojoj sam napisao pjesmu par postova niže, i za koju sam od početka znao da, iako si beskrajno pašemo, s nama nakon ljeta neće biti ništa. Neće biti ništa zbog nje...zbog mnogo njenih priča koje ona tek treba doživjeti... Ja sasvim sigurno ne želim imati slavuja u zlatnom kavezu! Jedna jako draga prijateljica moj je san komentirala ovako: "Bit će da je vrijeme za čistke u tvom životu, da ostaviš prostora za nove ljude..." Ja bih na to njeno samo još dodao: "..i prostora za sebe!" Otkrivam se ponovo...sviđa mi se ovaj neobuzdani Ddadd koji se opet vraća...i sad dok završavam ovaj post pomišljam kako sam zapravo i dalje u skladu sa pozitivnim zbivanjima u svom životu - već jako jako dugo dobivam sve što poželim! Jedino što treba paziti što se želi! A sjetio sam se da sam ovo što mi se upravo događa već poželio, i to naglas! U mom nedavnom postu "Starim li?" poželio sam natrag dane ponosa i slave. I čini se da dolaze! Toliko za danas nadraži moji, Vaš Ddadd |
Dobro došli amo opet najdraži moji, tako sam nekako sretan jutros pa rekoh samome sebi: "Ajmo Ddadd, kakav ZEN, kakve pjesme, malo humora se traži!" I tako sam vam odlučio ispričati o tome zašto se u kampu ničeg nisam bojao. Nisam se ničeg bojao zbog jedne dražesne krhke mlade djevojke kose tamnog zlata. Nije tu bitnu ulogu igrala činjenica da nas je ona od mačaka lutalica mogla zaštiti svojim švicarskim nožićem ili MAG LITE baterijskom svijetiljkom. Ne, tajna nikako nije bila ni u njenim borilačkim vještinama (kojih nema), niti u njenom velikom vojnom pištolju (jer ni njega nema), a bogme niti u njenoj bezbol palici. Ako i ima bezbol palicu, nju nije ponjela na kampiranje! Da najdraži moji, pogodili ste! Osjećao sam se sigurno jer je toj drago mladoj dami majka apotekarka! Drugim riječima, majka ju je opskrbila golemom vrećom kojekakvih tableta, kapi, krema i masti za svaku priliku! I bogmeč je vrijedilo! Spasila mi je život (ako ćemo već pretjerivat, nek to bude sa stilom...go Ddadd go! :D )! Bilo je to ovako: Prvi dan kad smo došli stao sam pri ulasku u more na oštar kamen! Odmah pa krvavo, pa kako bi to uostalom drukčije moglo biti kad je Ddadd blizu! Unatoč tome što je zbilja curilo ipak sam se bacio u more i pravio se da se ništa nije dogodilo. Kad sam nešto kasnije izišao iz vode mogao sam samo ustvrditi da je krvarenje prestalo, i ta epizoda bi, da se mene pitalo, bila završena priča. Ali mene se nije pitalo...u priču su se uplela jedna dražesna majušna bića, mnogo njih...bića koja mi zovemo mikrobi :-) Dva dana kasnije proveo sam skoro pa besanu noć zbog jake boli u prstu. Ujutro sam pogledao prst i imao sam što vidjeti! Rana je bila posve otvorena! Nigdje gnoja ili nekih nuspojava poput otečenosti, ali ipak je bilo neobično vidjeti dva dana staru ranu otvorenom. I zato sam se prvom prilikom obratio plavom anđelu: "Čuj, imam na nozi ranu kojoj prijeti infekcija. Imaš li štogod za to?" Djevojka na taj moj upit nije ni riječ rekla već se samo zavukla u svoj šator i vratila sa svojim super sakom. Zavukla je ruku, prokopala malo i izvuka je neku majušnu mast. Pružila mi je tu mast i ja sam od smijeha skoro pao na guzicu! Naime, na tubi je pisalo: "Mast za rane kojima prijeti infekcija!" Ne trebam ni napominjati da je cura od tog trena bila gotova, naš Sport Billy. Sad kad bi netko od nas primjetio prištić na nosu otišao bi ravno do nje i pitao nešto poput: "Čuj, imaš li štogod protiv bubuljice na lijevoj strani nosa?" A ona bi sa smiješkom zavukla ruku u vrećicu i časkom izvukla "Mast za bubuljice na lijevoj strani nosa". Tako je to bilo, sve je istina ne zvao se ja Ddodd, časna pionirska! Sve mi vjerujete...jel tako najdraži moji? :D Vaš Ddadd :) |
Svakog jutra otplivao bih otprilike dva i pol sata. U vodi bih bio posve sam uzburkavajući bonacu najljepše uvalice u mom životu, ali zato bi me na čamcu prekrivenom plavom ceradom svako jutro promatrao galeb, gledajuć me nekako ozbiljno, kao da proučava moj stil kako bi jednom o tome nekome mogao pričati. Nije me se bojao nimalo iako bih sredinom svakog kruga prošao vrlo blizu njegovog čamca. Kad bih na kraju, već umoran, napokon počeo sa laganim vježbama za opuštanje ili usavršavanje tehnike, tada bi se predivna ptica otisnula sa čamca i nestala u daljini. Zatim bih došao na plažu i uživao u tišini i samoći. Sunce bi se tek počelo pomaljati iza obližnjeg brežuljka, bonaca bi zavladala svijetom, a ja bih ležao na ležaljci okupan prvom sunčevom toplinom što tek počinje milovati plažu. Pogled tada bio bi mi prikovan za more mirno kao ulje - more što bi se protezalo skroz do dalekih plavetnih planina i gubilo se u njima, posve se stapajući s plavetnilom neba - nije se moglo ni naslutiti gdje prestaje more a počinju planine, niti gdje prestaju planine a počenje nebo. Najljepši trenuci bili bi mi kad bih, ležeći tako, ugledao brod, daleko! Tada bi mi se činilo kao da brod uopće nije u vodi, već lebdi središtem planine. U tom trenutku dok bih promatrao brod za koji sam znao da se brzo kreće ali se meni čini kao da stoji, osjećao bih kao da je ta predivna uvalica moj vlastiti čuvar vremena! Oko nje svijet kovitla svojim uobičajenim suludim tempom, ali zato sam ja usred te netaknute prirode zaštićen, sretan, miran...posve stopljen s njom! Dojam tog stapanja s prirodom dodatno bi još pojačavale dražesne smeđe gušterice koje su mi prilazile bez ikakvog straha, ponašajući se tako nehajno kao da sam ja tek stijena što bi im mogla pružiti utočište. Čak ni kad bih se pomaknuo gušterice se ne bi uplašile već bi se i dalje lijeno sunčale samnom pod prvim zrakama sunca. I tako je to bilo svakog jutra, najdraži moji. Ta rutina što se mene tiče mogla je trajati beskonačno, ali priroda se pobrinula da mi kaže kako ona ne može bez mijene, pa je jednog sivog tužnog jutra nastala ova priča: Jednog jutra probudio sam se i krenuo prema svojoj uvali. Nebo je vilo oblačno, sivo i tmurno, a sunca nije bilo čak ni kao tračka tople boje kroz goleme mase vodene pare. Ipak sam odlučio plivati kao i svakog jutra i bacio sam se u more krenuvši odraditi svoju rutu. Pogledao sam prema plavom čamcu a mog prijatelja galeba nigdje nije bilo. Plivao sam usamljen i nekako krzmajući, sve vrijeme se nadajući da će ptica doletjeti. Nije doletjela a ja sam odradio svoju rutu nekako na silu, trzavo, kao da za ove runde plivanja nisam bio dio predivnog mora. Kad sam došao na plažu i legao, nije bilo sunca da me grije. Zrak je bio prohladan i ljepljiv, uvala se doimala siva i negostoljubiva, bonaca se premetnula u sitne namreškane nervozne valiće, a mojih prijateljica gušterica nije bilo nigdje - što je i razumljivo jer nije bilo sunca! Ležao sam tako, umoran, hladan...i tužan! Prvi puta otkad sam dolazio amo osjećao sam se kao stranac, kao biće koje ovdje ne pripada, kao neki uljez...gospodar protiv kojeg se čak i dobrodušna priroda buni. Taj osjećaj izoliranosti pogodio me je snažno i u tom trenu sam osjetio emocije kojima ne znam imena - znam samo da su mi te emocije ižmikale srce, napravile su od njega grudicu od voska, grudicu što više nije imala snage uliti u moj krvotok ni kapi tako prijeko potrebnog mi života! U mene se uvukao nemir. "Želim biti drvo što raste najbliže moru!" zavapio sam u sebi u tom trenutku. Pogled mi je prelazio svukud po uvali, preko drveća, od vrha brežuljka iza kojeg čekam sunce, pa skoro skroz do zlaćane plaže, do mjesta gdje je jedan veličanstveni četinar nadvio svoje tamno zeleno granje nad namreškanu vodu. U tom trenutku, gledajuć to stablo učinilo mi se i ono nekako usamljeno, izgledalo mi je kao da to stablo čitovg svog života stremi nečemu što nikad neće dosegnuti. "Želim se pretvoriti u prozirnu drhtavu mrežu i baciti se u more! Želim da svaka moja molekula osjeti hladnoću vode, i želim se posve stopiti s morem!" - ova moja želja bila još jača od prethodne. Posve iskrena, duboka, stopljena sa svim mojim bićem - ta je moja želja bila toliko jaka da zam znao da mora biti ispunjena! I zaista se u tom trenu dogodilo čudo! Dvije grlice kakve nikad dosad u životu nisam vidio doletjele su na plažu. Manje od drugih grlica, dvije ptice predivnih sedefastih boja, sa prelijepim skupim damskim nakitom oko vrata šepirile su se nekoliko metara od mene - činilo se kao da su jako željele da ih zapazim! Ushićeno sam ih promatrao, malo sam se nadigao u ležaljci da ih bolje vidim, bojao sam se da ih ne preplašim, kad li je jedna od njih poleti i sleti ravno ispred mene. Nježna, bez straha, predivna ptica kao da mi je govorila: "Vidiš Ddadd, nisi stranac...ti si naš, dio si ove uvalice i mi te se ni najmanje ne bojimo!" Ushićenje mi je sad već preraslo u euforiju, ni moje ispružene ruke nisu otjerale grlicu pa sam sjeo na ležaljku diveći se ptici što se sad mirno šepirila niti pola metra od mojih dlanova. Osjećaj snage, sjedinjenosti s prirodom počeo se vraćati u mene i u tom trenutku sam pogledao prema nebu i vidio da je i dalje oblačno. "Hladno mi je" pomislio sam podigavši ruke prema nebu i u tom trenutku se sa brežuljaka poput fena na mene sručio vruć vjetar! Vjerujem da je osjećaj u tom trenutku najbliži onome što neki zovu nirvana jer ja, Ddadd, u tom trenutku nisam imao više apsolutno nikakvih želja ili potreba - sve što sam u tom trenu želio već sam imao! Nije bilo sunca ali priroda mi je poslala toplinu i ja sam u tom trenutku bio posve stopljen s njom, bio sam jedino ljudsko biće u toj uvalici, veona snažno, moćno, zbrinuto, zaštićeno i vrlo vrlo sretno... Nema boljeg osjećaja najdraži moji! :) Vaš Ddadd :) |
Najdraži moji, vratio sam se sa savršenog odmora. Sve ono što od ljetovanja želimo - odmor duše i tijela, romantiku, sport, lagani ispunjavajući neprekidni muving, sunce, more i vino - sve to sam imao! Pojma nemate kako sam sretan čovjek...ja...Ddadd :) Vratio sam se u Zagreb, život mi je ispunjeniji za uspomene, iskustvo mi je bogatije za mnoge stvari, svari kao što su užitak kampiranja, užitak svakodnavnog ustajanja sa izlaskom sunca i kilometrima plivanja, užitak potpunog stapanja sa prirodom, jer u te gluhe jutarnje sate u mojoj uvalici nije bilo nikoga...osim bonace, galeba i mene. Svako juro jedan galeb satima me je gledao sjedeći na čamcu prekrivenom plavom ceradom. Što je ptica htjela to zaista ne znam, ali pri kraju mog plivanja stari morski vind surfer bi se otisnuo sa barke i odletio u daljinu. A ja bih se izvalio i sušio okupan ugodnom toplinom tek razbuđenog sunca... Bit će nesumnjivo mnogo priča s ovog ljetovanja najdraži moji, a za danas vam želim pokloniti priču koja me je ganula onako kako me već dugo ništa nije ganulo. Priču o dvoje male dječice koja su mi dala nadu. Nadu da će jednog dana svijet postati zaista divno mjesto... Uživajte... Djeca svijetle kao anđeli... Tipična je kamperska večer, noć je, sjene se protežu kampom - javna rasvjeta obasjava uvijek neka druga mjesta, ona nepotrebna. Spremamo se na plažu, na noćni romantični razgovor uz vino. Lagana je ustreptala atmosfera među nama, jedvo čekamo da krenemo i više nas ništa ne sprečava - boca finog crnog vina rashlađena je, večera je gotova, mi smo sređeni...a onda shvatim da nemamo vode! Ništa zato, slavina s vodom je desetak metara od nas. Ustajem, uzimam bocu od litre i pol i krećem prema slavini. Spazim svijetlo baterijske lampe i vidim dvoje djece, male strance od najviše 4 i 5 godina kako ulijevaju vodu u čuturice. Mali stranac ima na glavi kopču na koju je pričvršćena baterijska svijetiljka i on drži bocu ispod mlaza vode, dok njegova još manja sestrica nosi već punu čuturu. Djeca su završila ulijevanje i otišla, a ja sam ostao sam u potpunom mraku. Krenuo sam prema vodi pažljivo jer je zemlja oko pipe bila blatna i mokra. Primakao sam se slavini i rukom počeo pipati da osjetim kako ću je odvrnuti kad li se dogodilo nešto čudesno! Svjetlo se vratilo! Dva metra od mene stajalo je dvoje djece, držalo svoje čuturice, a maleni dječak je snop svjetlosti što mu je izbijao iz baterije na čelu usmjerio ravno na pipu. Osmijeh mi se totalno razlio licem, srce mi je u isti čas obuzela posvemašnja razdraganost i sreća - u svoj zagrljaj primilo me je u tom trenutku nešto uzvišeno, divno, predivno, neopisivo slatko i ustreptalo...kao da me je u svoj zagrljaj primio kakv anđeo! Sav blistajući napunio sam bocu vodom a djeca su sve vrijeme nepomično stajala i gledala kako to radim. Od jake svjetlosti nisam im jasno vidio lica ali sam znao da se smiješe jednako kao što se smiješim i ja. Kad sam napokon začepio bocu uspravio sam se i poklonio im najveći smješak u svom životu i rekao sam im samo: "Hvala". Na to su se dječica samo okrenula bez riječi i otišla odnijeti čuturice svojim roditeljima...a ja sam ostao stajati ošamućen tim nevjerojatnim znakom pažnje. "Trebao sam im osim hvala reći još i merci, danke i thank you...i to tisuću puta!" pomislio sam u sebi dok sam kretao prema svom šatoru bogatiji za još jedan predivan događaj u svom životu :) Vaš Ddadd :) |
Važna napomena: Svi događaji i likovi u ovoj priči su izmišljeni, uključujući i tamnoplavog lika sa smeđim okecama i svjetloplavim ušima. Svaka sličnost sa stvarnim događajima i stvorenjima je slučajna. Uživajte, zabavljao sam se pišući ovo :)) DDADDOV ŽUTI ESEF Ana Ban bila je vrckava vitka i pomalo otkačena blijedoputa dvadesetgodišnjakinja koja se ni po čemu nije bitno razlikovala od svojih vršnjakinja, osim možda po tome što je voljela žutu boju. Stvarno je izuzetno voljela žutu boju i njenim susjedima, prijateljima i znancima više nije bilo nimalo čudno sresti tu djevojku odjevenu u žuto od glave do pete. Kako je Ana bila vesela i komunikativna, svi su je voljeli i zato joj ta njena nesvakidašnja sklonost prema žutom nikad ranije nije zadavala probleme - baš nikad! Ali, kako bi često rekla Anina majka, gđa Ban, za sve postoji prvi put... Te je večeri gospođica Ban cupkavim korakom hitala kući vraćajući se sa tuluma. Bila je lagano nakresana i prilično vesela - čak je ni sitna kišica nije mogla omesti u ushićenju što se Marko evidentno zagrijao za nju. Žutilo njene kišne kabanice stapalo se sa žutilom njenjih hlača koje su padale preko žutih tenisica, ali Ani je te rosuljave večeri sve bilo ružičasto. Toliko je bila sretna da njenu ružičastoću nije uspjela razbiti ni iznenadna pojava majušnog tamnoplavog svemirca sa smeđim okecama, a ušiju svjetloplavih kao nebo! Naprotiv - kad je Ana vidjela to preslatko stvorenje glasno se nasmijala i bez ikakvog straha pojurila je k tom neobičnom biću koje je stajalo dvadesetak metara dalje od nje okupano žućkasto ružičastom svjetlošću ulične svijetiljke: "Kako se zoveš? Odakle si?" upita Ana neobično stvorenje koje je zamišljeno (tako se barem Ani činilo) zurilo negdje u daljinu i dosad je uopće nije spazilo. Tek na odjek njenih riječi biće se trgnulo i nježno se, malim, dražesnim i skladnim pokretima okrenulo prema Ani. Istina je bila da je stvor bio zamišljen. Bio je zvjerski gladan i izgubljen - zabunom su ga lansirali puno prije vremena, neishranjenog i neoporavljenog od hibernacije, i to prije no što je stiglo proučiti podatke o Zemlji i Zemljanima. Da stvar bude gora, puknuli su ga u dosad posve neistraženo područje pa su mu svi dosad prikupljeni podaci o pronalaženju hrane i snalaženju u prostoru bili neupotrebljivi. A ostatak ekspedicije moći će doći po njega tek za tri dana, kad će se opet poklopiti orbite Zemlje i njihovog broda. A kao šećer na kraju, baš je sad morao nalejeti na na ovu čudnu žutu kreaturu koju je njegovo nedovoljno apdejtano putno računalo (fala nebu što ga je makar i takvog imao uz sebe prilikom incidenta) moglo označiti samo kao nešto dosad neviđeno na Zemlji... Za utjehu, barem je komunikator dobro radio i stvor je razumio što ga kreatura pita. Odlučio je odgovoriti tom žutom čudu pa uposli komunikator: "Ja sam Ddadd. Dolazim sa planete Blog!" odgovori biće umilnim tankim glasićem. "Ddadd! Baš si sladak, Ddadd! Tako si mi cakani, kao mali medo!" nacvrcano usklikne Ana, pa nastavi: "Ja sam odavde, iz Zagreba, dobrodošao na Zemlju! Moje ime je Ban Ana i samo reci ako ti ikako mogu pomoći..." Komunikator se spojio sa putnim prevoditeljem, prevoditelj sa računalom, računalo je proanaliziralo podatke u skladu sa svim podacima koje je imalo od prethodnih istraživalačkih ekipa sa Zemlje i dojavilo svemircu telepatskim putem svoje izvješće direktno u svijest: "Biće kaže da je ono banana, a to je po dosad dostupnim podacima veoma ukusna autohtona zemaljska hranjiva namirnica. Žuti omotač banane se ne jede, treba ga skinuti i onda se jede duguljasta bijela jezgra. Bananu su kušali skoro svi dosadašnji istraživači i oduševljeni su!" Ddaddu je laknulo! Njegovoj potrazi za hranom napokon je došao kraj. Okrenuo se umilno prema Ban Ani i slatko se nasmiješio. "Naravno da mi možeš pomoći!" rekao joj je Ddadd i obliznuo usne... :-D |
Idem na more najdraži moji. U kamp...daleko od informatike bilo koje vrste. Pretražio sam ovih dana čitav grad i nigdje nema putnih frižidera na struju. Sve rasprodano, ostali su samo neki vrlo mali a skupi ili nomalni a megaskupi. Sve rasprodano! I rešo (kuhalo?) na struju postao je rijetka roba. Bilo ga je kupiti za 75 kn, a sad su isti takvi od 160 do 450 kn. Zato sam jučer za vrijeme poslovnog puta u Graz odvojio neke trenutke i krenuo tražiti stvari. Ni tamo nije neki izbor, ali mi je zato moja pre(ovdje_ubacite_bilo_što_pozitivno_i_nećete_pogriješiti) bankarica rekla gdje da odem. Neko selo van grada. Tamo je shoping centar velik ko King Cross i City Cenar One zajedno...i bogme nađoh frižidera! I plivaće naočale kakve ovdje ne nađoh...kad ih maknuh s face čuo se takav PLOP da sam mislio da će mi vakuum isisati oči. I, naravno, neplanirana kupnja - vrlo kvalitetni ergometar, tj. spravu za veslanje - koji je jedvo stao u auto, koji je bio izložbeni the_last_one primjerak, pa je samim time snižen za duplo, i za koji sam platio 1000 kn carine. Dok mi je preljubazni prodavač pomagao smjestiti spravu u auto, samo sam se sa smiješkom mogao sjetiti kako je to bilo kad smo u Getrou moj frend i ja pitali hoće li sniziti cijenu sobnom biciklu jer je zadnji, jako prljav i raskliman. Pogledali su nas u čudu i rekli: "Ma kakvi, već će se taj prodati!" Na carini me srce zaboljelo. Bio sam krajnje fer i pružio sam cariniku sve račune pa je i carinik bio krajnje fer. Potiho mi je vratio sve račune osim za ergometar koji su fakat svi morali vidjeti. Napisao je manju cijenu za njega no što je bila cijena na računu...a onda me poslao na poštu da platim carinu! Kakvu mrklu poštu u pola dva u noći! Da je ovo normalna zemlja, poslao bi me kući i dao bi mi uplatnicu koju bih trebao uplatiti u roku od sedam dana i gotova priča! Ovako ne mogu dalje dok ne skočim do poštice u carinskoj zgradi, pa zato na njegov zahtjev odem do zgradice i uletim pred ured na vrata kojeg službenik taman vješa ceduljicu na kojoj piše: PAUZA OD 1:30 DO 2:30 Sav unezvjeren upotrijebim magiju šarmiranja ofucanih neobrijanih službenika i tip mi prozbori: "Imali ste jaako puno sreće, da Vam sad odbijem ovo napraviti čekali bi ste me ovdje sat vremena!" Htio sam pucati, po ljudima i šavovima, ali sam se suzdržao i bio sam jaako puno sretan što je on, eto, tako dobar, mio i drag... Prekjučer sam otkrio da mi prokleto dobro stoji ogrlica od ogromnih smeđkasto šarenih salvete kuglica. Tako mi je dobro stajala da sam čitav dan hodao svijetom sa tom ženskom ogrlicom. U banci je službenica popravljala kosu, u dućanima isto, prolaznice su treptale...A NITKO SE NIJE SMIJAO! Wow...mislim da ću kad se vratim s mora početi eksperimentirati...recimo, jučer u Grazu sam skužio da mi fenomenalno stoji šešir! Onako neobrijan kao jučer izgledam ko ortodoksni židov iz nekog vrlo živopisnog filma...ma mrak! Još ako mi plivanje pa ergometar istesaju figuru...završit ću ko Prince, majke mi :D Toliko, čujemo se uskoro! Voli vas vaš Ddadd :D |
Jutros je dan ostataka. Našao sam još malo prave pravcate domaće slavonske šunke, dovoljno za dvije tri šnite. Našao sam i koricu jučerašnjeg kruha i jedno rebro čokolade. Onda sam shvatio da imam mlijeka skoro za dvije šalice. U tanjur sam sipao ostatke iz triju vrećica. Čokolino, grizolino i rižolino. Bilo je taman za jedan tanjur. Ulio sam u taj tanjur šalicu mlijeka a od preostalog mlijeka si napravio bijelu kavu. Danas mi treba sjesti puno novaca - dio od prodaje stana. Od njega ću ili isplatiti jednu suvlasnicu nekretnine koju sad ciljam, ili ću do kraja urediti prostor u kojem ću živjeti. Ili ću izkombinirati pa dio platiti njoj, a drugim djelom urediti...kako god bilo dođe na isto...sve poznato i dosadno... U 14 sati mi je poslovni sastanak. Vrlo važan poslovni sastanak a zbog kojeg mi adrenalin nije porastao ni za trunčicu. Imao sam i sinoć sastanak. Čovjek s kojim sam se sinoć našao jedan je od najbogatijih ljudi u našim krajevima i platio mi je tiramisu. Tema sastanka bila je posao za koji taj čovjek živi. On gori dok mi objašnjava, a na kraju balade ja njemu kažem: "Iskreno...umoran sam i želim se povući. Uopće se ne bih našao s Vama da niste toliko drukčiji. Vi ne laprdate kao 99% ljudi u poslovnom svijetu - Vi ste vrlo konkretni i sami samcati organizirate provedbu svojih zamisli - što je predivno jer većina naših 'biznismena' ima samo mutnu predstavu u svojoj glavi o onome što želi! Svaka Vam čast! Možda ćemo čak i surađivati jer ste mi Vi zanimljivi! Ne posao, njega imam za još tri života - Vi ste zanimljiv suradnik." Najdraži moji, pitam vas, gdje su nestali dani ponosa i slave? Veličanstveni dani magije? Jesu li to prohujala vremena? Nadam se da nisu, jer...fale mi! Jako, stvarno jako, mi fale :) Želim da obični život umjesto mene živi netko drugi... Vaš Ddadd... :) |