Jutros je dan ostataka. Našao sam još malo prave pravcate domaće slavonske šunke, dovoljno za dvije tri šnite. Našao sam i koricu jučerašnjeg kruha i jedno rebro čokolade. Onda sam shvatio da imam mlijeka skoro za dvije šalice. U tanjur sam sipao ostatke iz triju vrećica. Čokolino, grizolino i rižolino. Bilo je taman za jedan tanjur. Ulio sam u taj tanjur šalicu mlijeka a od preostalog mlijeka si napravio bijelu kavu.
Danas mi treba sjesti puno novaca - dio od prodaje stana. Od njega ću ili isplatiti jednu suvlasnicu nekretnine koju sad ciljam, ili ću do kraja urediti prostor u kojem ću živjeti. Ili ću izkombinirati pa dio platiti njoj, a drugim djelom urediti...kako god bilo dođe na isto...sve poznato i dosadno...
U 14 sati mi je poslovni sastanak. Vrlo važan poslovni sastanak a zbog kojeg mi adrenalin nije porastao ni za trunčicu. Imao sam i sinoć sastanak. Čovjek s kojim sam se sinoć našao jedan je od najbogatijih ljudi u našim krajevima i platio mi je tiramisu. Tema sastanka bila je posao za koji taj čovjek živi. On gori dok mi objašnjava, a na kraju balade ja njemu kažem:
"Iskreno...umoran sam i želim se povući. Uopće se ne bih našao s Vama da niste toliko drukčiji. Vi ne laprdate kao 99% ljudi u poslovnom svijetu - Vi ste vrlo konkretni i sami samcati organizirate provedbu svojih zamisli - što je predivno jer većina naših 'biznismena' ima samo mutnu predstavu u svojoj glavi o onome što želi! Svaka Vam čast! Možda ćemo čak i surađivati jer ste mi Vi zanimljivi! Ne posao, njega imam za još tri života - Vi ste zanimljiv suradnik."
Najdraži moji, pitam vas, gdje su nestali dani ponosa i slave? Veličanstveni dani magije?
Jesu li to prohujala vremena?
Nadam se da nisu, jer...fale mi! Jako, stvarno jako, mi fale :)
Želim da obični život umjesto mene živi netko drugi...
Vaš Ddadd...
:)
|
