31.08.2007., petak
Šljunak naš svagdašnji...i zločesti :D
Najdraži moji, vjerujete li vi svojim taktilnim osjećajima? Moje iskustvo kazuje da su to najvarljivjii osjećaji koje imamo i da je ljudska mogućnost zanemarivanja istih golema. I zato, evo vam ova priča! :)
Odveo sam plavog anđela na jednu drugu plažu, toliko različitu od plaža na kakvima smo se dosad kupali. Sve dosadašnje plaže bile su pješčane i smještene u zaštićenim uvalicama. More u njima bilo bi kao ulje, ili u najgorem slučaju lagano namreškano od vjetra. Bilo bi plitko, toplo, opkoljeno nekom savršeno uspavljujućom sigurnošću i pitomošću, kako terena, tako i klime.
Da bi stigao u duboku vodu na tim si plažama morao po zlatnome pijesku hodati zaista daleko...
Na plaži na koju sam nas ovog puta odveo baš nikakve zaštićenosti nije bilo. Umjesto pijeska bio je tu sitni šljunak, plaža je gledala ravno na pučinu, vrlo duboka voda počinjala je već par metara od kopna, vjetar je nesmiljeno i žestoko puhao neometan od ičega, a valovi su bili visoki - neki su se razbijali o obalu u visini od skoro metar i pol u odnosu na nas koji stojimo u plićaku, u vodi do gležnjeva. Ukratko - ovo mjesto bilo je totalna suprotnost od onog na što smo navikli i ja sam se više osjećao kao da smo na obali nekog oceana nego li lijepog našeg Jadrana.
Dijete u meni odmah je otkrilo igru! Glumio sam ošamućenog kita i mlohavo sam se pustio plutati tik do kopna! Golemi val koji bi pristigao bacio bi me ko krpu i razbio o bijeli šljunak obale, a drugi val bi me odmah potom pokupio i vratio u more. Letio bih amo tamo kao da nemam mase i uživao u toj sili prirode, u tom besplatnom lunaparku, i smijao bih se čitavo vrijeme iz sveg glasa, od srca! Smijao sam se toliko da su me boljela pluća, a taj moj smijeh bez granica natjerao je moju prijateljicu da isproba kako mi je, da mi se pridruži, da se prepusti moru, i uskoro smo se nas dvoje posve sami na plaži hihotali ko mala djeca, derali se i navijali jer uskoro dolazi posebno veliki val, ludirali se, skakali, urlali i vrištali. Ta naša terapija smijehom trajala je dugo, zaista dugo, već su nas trbusi neizdrživo boljeli, i već smo mislili da nam je dosta smijanja kad smo najednom ugledali prizor koji ćemo nesumnjivo pamtiti za čitavih naših života!
Naime, usred najbješnjijih valova koje smo i ona i ja ikad vidjeli na Jadranu, usred kataklizme u kojoj nam more gordo demonstrira samo djelić svoje moći, usred situacije u kojoj se nas dvoje želimo smiriti ali nam ne uspijeva već nas more svako malo dohvati i razbije o kopno, usred svega toga, mirna i stabilna, kao da se brčka nasred Jaruna, do nas je doplivala jedna najobičnija patka!
Kad smo ugledali tu patku, točno onakvu kakvih je prepun Jarun, kako je ležerno i polako iz sumraka doplovila na svega par metara od nas, prvo smo se od šoka prestali smijati, zatim smo se u nevjerici međusobno pogledali, a onda nas više nište nije moglo zaustaviti! Urlali smo ko luđaci, valovi su nas sad već bolno tukli ali mi se nismo mogli kontrolirati i sad smo zbilja bili kao dvije krpene lutke što ih more udara i baca kako god hoće i kamo god hoća, a te dvije lutke se svejedno potpuno ludo i nekontrolirano smiju bez prestanka - kao da su na baterije!
U jednom trenutku, kad smo napokon malo došli k sebi, predložim plavome anđelu da otplivamo do patke. Djevojka pristane. Krenuli smo prema ptici, penjući se i spuštajući po velikim valovima, a patka je, kad nas je ugledala, ostala jednako onako mirna i cool kao što je hladnokrvno plutala po uskiptjelom moru. Počela se lijeno, ko da nas i nije vidjela već to radi slučajno, odmicati od nas. Mi smo neko vrijeme plivali za njom a onda odustali.
"Brža je od nas" - reče ona.
"Od tebe je brža!" - rekoh joj ja i dobih malo mora u lice.
Dok smo plivali prema kopnu osjetih najednom nešto čudno i pređem rukom preko kupaćih gaća. Na svoje nemalo iznenađenje skužim da su mi gaće prepune šljunka! Nisam mogao vjerovati koliko ga ima, a da ga ja nisam osjetio, i krenuo sam ga istresati iz gaća, ne prekidajući plivanje. Dok sam plivao rekao sam anđelu pored sebe:
"Ne znam za tebe, ali ja imam šljunka u gaćama!"
Ona me pomalo bahato pogleda i veli:
"Ja nemam! Da imam već bih osjetila!"
"Ne znam za tebe, ali ja nisam osjetio!" rekoh joj, pomalo zlurado.
U taj tren vidim kako joj se obje ruke spuštaju ispod vode, kako ne izranjaju, kako joj noge počinju brže raditi i kako joj lice počijne dobivati pomalo blesavu facu. Nije da nisam počeo likovati...dapače, čak sam se počeo i ceriti :D
"Vidi fakat!" reče ona, sa rukama i dalje ispod vode.
Bila je dugo plivala tako, u mjestu, a ja sam čekao da napokon krenemo prema obali. Nisam je imao srca pitati gdje li se to samo taj zločesti šljunak sve zavukao kad joj toliko treba da ga očisti, hihihihhihihihi :)))
Vaš Ddadd :D
|
|
