Svakog jutra otplivao bih otprilike dva i pol sata. U vodi bih bio posve sam uzburkavajući bonacu najljepše uvalice u mom životu, ali zato bi me na čamcu prekrivenom plavom ceradom svako jutro promatrao galeb, gledajuć me nekako ozbiljno, kao da proučava moj stil kako bi jednom o tome nekome mogao pričati. Nije me se bojao nimalo iako bih sredinom svakog kruga prošao vrlo blizu njegovog čamca. Kad bih na kraju, već umoran, napokon počeo sa laganim vježbama za opuštanje ili usavršavanje tehnike, tada bi se predivna ptica otisnula sa čamca i nestala u daljini.
Zatim bih došao na plažu i uživao u tišini i samoći. Sunce bi se tek počelo pomaljati iza obližnjeg brežuljka, bonaca bi zavladala svijetom, a ja bih ležao na ležaljci okupan prvom sunčevom toplinom što tek počinje milovati plažu. Pogled tada bio bi mi prikovan za more mirno kao ulje - more što bi se protezalo skroz do dalekih plavetnih planina i gubilo se u njima, posve se stapajući s plavetnilom neba - nije se moglo ni naslutiti gdje prestaje more a počinju planine, niti gdje prestaju planine a počenje nebo.
Najljepši trenuci bili bi mi kad bih, ležeći tako, ugledao brod, daleko! Tada bi mi se činilo kao da brod uopće nije u vodi, već lebdi središtem planine. U tom trenutku dok bih promatrao brod za koji sam znao da se brzo kreće ali se meni čini kao da stoji, osjećao bih kao da je ta predivna uvalica moj vlastiti čuvar vremena! Oko nje svijet kovitla svojim uobičajenim suludim tempom, ali zato sam ja usred te netaknute prirode zaštićen, sretan, miran...posve stopljen s njom!
Dojam tog stapanja s prirodom dodatno bi još pojačavale dražesne smeđe gušterice koje su mi prilazile bez ikakvog straha, ponašajući se tako nehajno kao da sam ja tek stijena što bi im mogla pružiti utočište. Čak ni kad bih se pomaknuo gušterice se ne bi uplašile već bi se i dalje lijeno sunčale samnom pod prvim zrakama sunca.
I tako je to bilo svakog jutra, najdraži moji. Ta rutina što se mene tiče mogla je trajati beskonačno, ali priroda se pobrinula da mi kaže kako ona ne može bez mijene, pa je jednog sivog tužnog jutra nastala ova priča:
Jednog jutra probudio sam se i krenuo prema svojoj uvali. Nebo je vilo oblačno, sivo i tmurno, a sunca nije bilo čak ni kao tračka tople boje kroz goleme mase vodene pare. Ipak sam odlučio plivati kao i svakog jutra i bacio sam se u more krenuvši odraditi svoju rutu. Pogledao sam prema plavom čamcu a mog prijatelja galeba nigdje nije bilo. Plivao sam usamljen i nekako krzmajući, sve vrijeme se nadajući da će ptica doletjeti. Nije doletjela a ja sam odradio svoju rutu nekako na silu, trzavo, kao da za ove runde plivanja nisam bio dio predivnog mora.
Kad sam došao na plažu i legao, nije bilo sunca da me grije. Zrak je bio prohladan i ljepljiv, uvala se doimala siva i negostoljubiva, bonaca se premetnula u sitne namreškane nervozne valiće, a mojih prijateljica gušterica nije bilo nigdje - što je i razumljivo jer nije bilo sunca!
Ležao sam tako, umoran, hladan...i tužan! Prvi puta otkad sam dolazio amo osjećao sam se kao stranac, kao biće koje ovdje ne pripada, kao neki uljez...gospodar protiv kojeg se čak i dobrodušna priroda buni. Taj osjećaj izoliranosti pogodio me je snažno i u tom trenu sam osjetio emocije kojima ne znam imena - znam samo da su mi te emocije ižmikale srce, napravile su od njega grudicu od voska, grudicu što više nije imala snage uliti u moj krvotok ni kapi tako prijeko potrebnog mi života! U mene se uvukao nemir.
"Želim biti drvo što raste najbliže moru!" zavapio sam u sebi u tom trenutku. Pogled mi je prelazio svukud po uvali, preko drveća, od vrha brežuljka iza kojeg čekam sunce, pa skoro skroz do zlaćane plaže, do mjesta gdje je jedan veličanstveni četinar nadvio svoje tamno zeleno granje nad namreškanu vodu. U tom trenutku, gledajuć to stablo učinilo mi se i ono nekako usamljeno, izgledalo mi je kao da to stablo čitovg svog života stremi nečemu što nikad neće dosegnuti.
"Želim se pretvoriti u prozirnu drhtavu mrežu i baciti se u more! Želim da svaka moja molekula osjeti hladnoću vode, i želim se posve stopiti s morem!" - ova moja želja bila još jača od prethodne. Posve iskrena, duboka, stopljena sa svim mojim bićem - ta je moja želja bila toliko jaka da zam znao da mora biti ispunjena!
I zaista se u tom trenu dogodilo čudo!
Dvije grlice kakve nikad dosad u životu nisam vidio doletjele su na plažu. Manje od drugih grlica, dvije ptice predivnih sedefastih boja, sa prelijepim skupim damskim nakitom oko vrata šepirile su se nekoliko metara od mene - činilo se kao da su jako željele da ih zapazim! Ushićeno sam ih promatrao, malo sam se nadigao u ležaljci da ih bolje vidim, bojao sam se da ih ne preplašim, kad li je jedna od njih poleti i sleti ravno ispred mene. Nježna, bez straha, predivna ptica kao da mi je govorila:
"Vidiš Ddadd, nisi stranac...ti si naš, dio si ove uvalice i mi te se ni najmanje ne bojimo!"
Ushićenje mi je sad već preraslo u euforiju, ni moje ispružene ruke nisu otjerale grlicu pa sam sjeo na ležaljku diveći se ptici što se sad mirno šepirila niti pola metra od mojih dlanova. Osjećaj snage, sjedinjenosti s prirodom počeo se vraćati u mene i u tom trenutku sam pogledao prema nebu i vidio da je i dalje oblačno.
"Hladno mi je" pomislio sam podigavši ruke prema nebu i u tom trenutku se sa brežuljaka poput fena na mene sručio vruć vjetar! Vjerujem da je osjećaj u tom trenutku najbliži onome što neki zovu nirvana jer ja, Ddadd, u tom trenutku nisam imao više apsolutno nikakvih želja ili potreba - sve što sam u tom trenu želio već sam imao! Nije bilo sunca ali priroda mi je poslala toplinu i ja sam u tom trenutku bio posve stopljen s njom, bio sam jedino ljudsko biće u toj uvalici, veona snažno, moćno, zbrinuto, zaštićeno i vrlo vrlo sretno...
Nema boljeg osjećaja najdraži moji!
:)
Vaš Ddadd :)
Post je objavljen 27.08.2007. u 10:14 sati.