Najdraži moji, danas sam se probudio posve usklađen s nebom, kišan i siv. Noćas sam sanjao mnoge snove...i svi su mi odreda govorili o istom. O odgovornosti, tuzi i meni.
Sanjao sam rat. Inače nikad ne sanjam rat. Sanjao sam ga vrlo živopisno i vjerno - mislio sam da sam tamo. Kretanja postrojbi, pejzaži koji će biti uništeni, neprekidna napetost u tijelima ljudi koji se kreću - sve mi je to davalo veoma realnu tjeskobnu sliku.
U snu sam imao svoju četu. Četu civila odjevenih u uniforme. Ja sam jedini profesionalac među njima. U toj su četi bili svi ljudi koji su mi nešto značili u posljednje vrijeme, i moj je zadak bio da ih sprovedem na sigurno. Znao sam de je to nemoguće i da će biti žrtava.
Kada su u mom snu zarobili Matka, divnog momka i poslovnog suradnika, a s kojim su mi se odnosi u privatnom životu iznenada na moru zahladili, prebili su ga namrtvo. Kad smo ga uspjeli izvući bio je još živ ali sam znao da nema šanse. Rekao sam da ćemo se utaboriti iako smo morali naprijed. Znao sam da ga moji civili ne bi ostavili (ja bih!) i da bi potrošili jako puno snage tegleći ga. Zato sam procjenio da je bolje da sačekamo da on umre, i da se dok čekamo barem malo odmorimo. Kad su mi rekli da je umro nisam osjećao apsolutno ništa.
Nastavili smo napredak i stigli do kuće nekih vještica. Bila je prastara mračna kuća, dvije vještice koje su stanovale u njoj bojale su nas se iako smo bili ljubazni.U kući je bilo na prodaju nevjerojatno puno predmeta i preparata - sve jedan neobičniji od drugog...ali ono što je mene najviše zaokupilo bio je predmet omotan papirom sa propisnom deklaracijom:
Sladoled protiv tuge
Sastav: (presitnim slovima)
Rok trajanja: (prazan)
Nuspojave: Dugotrajna upotreba uništava i sreću.
Kupio sam odmah dva. Čim sam maknuo omot shvatio sam da to u biti ne izgleda kao sladoled već prije kao neki želatinozni sendvič. U tom sendviču jasno sam vidio veoma tanke ploške sirovih krastavaca.
"Meni od krastavaca bude zlo." rekao sam vještici i upitao je smijem li izvaditi krastavce.
"Nikako!" reče vješrica. "Krastavci u esencijalni dio recepta protiv tuge!"
Gledao sam sendvič i pitao se hoće li mi biti toliko zlo da neću moći nastaviti dalje. Ipak sam morao misliti na ineres čitave moje ekipe. Ekipa je došla i svi do jednog su mi govorili slično:
"Ti si jak! Uopće nam nije jasno što će ti sladoled protiv tuge kad nikad nismo vidjeli vedrijeg čovjeka! Nemoj to pojesti, znaš da ti smetaju krastavci..."
Što su ti ljudi mogli znati o mojoj tuzi?! Što su oni mogli znati koliko je mene istinski i duboko pogodio gubitak Matka. Kako su oni mogli znati da je najmanje dvoje od njih već unaprijed izgubljeno i da mi srce za njima unaprijed krvari?! Na trenutak sam se čak i malo kolebao a onda sam odlučio da sam u zadnje vrijeme iznimno snažan, stabilan, i da ću pojesti jedan sladoled, ne dva - dva bi mi naškodila! Onaj drugi sladoled dat ću nekome iz ekipe.
Zagrizao sam u sendvič. I probudio se.
Tužan.
Ove godine izgubio sam djevojku i ujedno najbolju prijateljicu. Izgubio sam i jednog od dvojice najboljih prijatelja, te dvojicu najdražih mladih ljudi iz struke, dvojicu koje sam prigrlio kao svoju djecu. Jedan od njih je odselio daleko, a drugog sam zbog mog proračunatog činjenja stvari za svačije dobro (čak i njegovo - znao sam da on to ne mora dobro prihvatiti i trudio sam napraviti sve tako da on bude što manje povrijeđen, ali jednostavno nisam uspio) izgubio i kao prijatelja jer nije mogao prihvatiti moje postupke pa me je grdo izvrijeđao. Kasnije je uvidio da je pogriješio pa se ispričao, veoma se iskreno i potresno ispričao. Bez obzira na to što sam mu puno puta rekao da me nije ni mrvicu povrijedio, da se nisam uvrijedio, da mu ništa ne zamjeram - čak i da ga posve razumijem - bez obzira na sve to on se povukao u sebe, srami se i ja tu izgleda ništa ne mogu - jedan dobar odnos strmopizdio se nikuda :-(
Izgubio sam ove godine još i dva važna poslovna partnera. Shvatio sam da nisu dobri ljudi, da ih je želja za moći učinila vampirima pa sam se maknuo od njih. To me je isto pogodilo jer ih pamtim iz vremena kad nisu imali ništa i kad smo si bili zaista dobri...prijatelji!
Izgubio sam i na kraju krajeva nešto što nisam ni imao. Djevojku s kojom sam proveo savršen odmor i kojoj sam napisao pjesmu par postova niže, i za koju sam od početka znao da, iako si beskrajno pašemo, s nama nakon ljeta neće biti ništa. Neće biti ništa zbog nje...zbog mnogo njenih priča koje ona tek treba doživjeti...
Ja sasvim sigurno ne želim imati slavuja u zlatnom kavezu!
Jedna jako draga prijateljica moj je san komentirala ovako:
"Bit će da je vrijeme za čistke u tvom životu, da ostaviš prostora za nove ljude..."
Ja bih na to njeno samo još dodao:
"..i prostora za sebe!"
Otkrivam se ponovo...sviđa mi se ovaj neobuzdani Ddadd koji se opet vraća...i sad dok završavam ovaj post pomišljam kako sam zapravo i dalje u skladu sa pozitivnim zbivanjima u svom životu - već jako jako dugo dobivam sve što poželim!
Jedino što treba paziti što se želi!
A sjetio sam se da sam ovo što mi se upravo događa već poželio, i to naglas!
U mom nedavnom postu "Starim li?" poželio sam natrag dane ponosa i slave.
I čini se da dolaze!
Toliko za danas nadraži moji,
Vaš Ddadd
|
