Najdraži moji, vratio sam se sa savršenog odmora. Sve ono što od ljetovanja želimo - odmor duše i tijela, romantiku, sport, lagani ispunjavajući neprekidni muving, sunce, more i vino - sve to sam imao! Pojma nemate kako sam sretan čovjek...ja...Ddadd :)
Vratio sam se u Zagreb, život mi je ispunjeniji za uspomene, iskustvo mi je bogatije za mnoge stvari, svari kao što su užitak kampiranja, užitak svakodnavnog ustajanja sa izlaskom sunca i kilometrima plivanja, užitak potpunog stapanja sa prirodom, jer u te gluhe jutarnje sate u mojoj uvalici nije bilo nikoga...osim bonace, galeba i mene. Svako juro jedan galeb satima me je gledao sjedeći na čamcu prekrivenom plavom ceradom. Što je ptica htjela to zaista ne znam, ali pri kraju mog plivanja stari morski vind surfer bi se otisnuo sa barke i odletio u daljinu. A ja bih se izvalio i sušio okupan ugodnom toplinom tek razbuđenog sunca...
Bit će nesumnjivo mnogo priča s ovog ljetovanja najdraži moji, a za danas vam želim pokloniti priču koja me je ganula onako kako me već dugo ništa nije ganulo. Priču o dvoje male dječice koja su mi dala nadu. Nadu da će jednog dana svijet postati zaista divno mjesto...
Uživajte...
Djeca svijetle kao anđeli...
Tipična je kamperska večer, noć je, sjene se protežu kampom - javna rasvjeta obasjava uvijek neka druga mjesta, ona nepotrebna. Spremamo se na plažu, na noćni romantični razgovor uz vino. Lagana je ustreptala atmosfera među nama, jedvo čekamo da krenemo i više nas ništa ne sprečava - boca finog crnog vina rashlađena je, večera je gotova, mi smo sređeni...a onda shvatim da nemamo vode!
Ništa zato, slavina s vodom je desetak metara od nas. Ustajem, uzimam bocu od litre i pol i krećem prema slavini. Spazim svijetlo baterijske lampe i vidim dvoje djece, male strance od najviše 4 i 5 godina kako ulijevaju vodu u čuturice. Mali stranac ima na glavi kopču na koju je pričvršćena baterijska svijetiljka i on drži bocu ispod mlaza vode, dok njegova još manja sestrica nosi već punu čuturu. Djeca su završila ulijevanje i otišla, a ja sam ostao sam u potpunom mraku. Krenuo sam prema vodi pažljivo jer je zemlja oko pipe bila blatna i mokra. Primakao sam se slavini i rukom počeo pipati da osjetim kako ću je odvrnuti kad li se dogodilo nešto čudesno! Svjetlo se vratilo!
Dva metra od mene stajalo je dvoje djece, držalo svoje čuturice, a maleni dječak je snop svjetlosti što mu je izbijao iz baterije na čelu usmjerio ravno na pipu. Osmijeh mi se totalno razlio licem, srce mi je u isti čas obuzela posvemašnja razdraganost i sreća - u svoj zagrljaj primilo me je u tom trenutku nešto uzvišeno, divno, predivno, neopisivo slatko i ustreptalo...kao da me je u svoj zagrljaj primio kakv anđeo!
Sav blistajući napunio sam bocu vodom a djeca su sve vrijeme nepomično stajala i gledala kako to radim. Od jake svjetlosti nisam im jasno vidio lica ali sam znao da se smiješe jednako kao što se smiješim i ja. Kad sam napokon začepio bocu uspravio sam se i poklonio im najveći smješak u svom životu i rekao sam im samo: "Hvala". Na to su se dječica samo okrenula bez riječi i otišla odnijeti čuturice svojim roditeljima...a ja sam ostao stajati ošamućen tim nevjerojatnim znakom pažnje.
"Trebao sam im osim hvala reći još i merci, danke i thank you...i to tisuću puta!" pomislio sam u sebi dok sam kretao prema svom šatoru bogatiji za još jedan predivan događaj u svom životu :)
Vaš Ddadd :)
|
