Želim pucnuti prstima, zamahnuti rukom, kimnuti glavom
I kule u zraku uzbibati, zatresti gromom, natjerat ih da padnu
Darujuć ti tako ono o čemu sanjaš
O čemu mi govoriš, snena...daleka!
Gledajuć me sa sjajem u dva blistava ugarka
U kojima svemir počiva
Izgubljen u bespućima tvojih očiju
zamišljenost već sad pretvaram u radost
Jer ljubav moja, gladna tebe, želi se dokazati, i hraniti se
srećom tvojom, osmjesima...dodirima
Tako malo fali, besramno malo, da ispružim ruku
Da skinem kule s neba i položim ih pod tvoja stopala...ali...
Prije no što to učinim pitat ću te:
Koliko si moja?!
Jer...život pored mene leti poput vagona u rudniku,
U koje uskačem sve rijeđe
A kad uskočim želim da se isplati...
Ljubavi.
Post je objavljen 30.09.2007. u 10:47 sati.