24.10.2007., srijeda
Zakon vjerojatnosti pri oblačenju :D
Selidba još nije skroz gotova. Noćna mora traje i dalje, sve mi je u nekakvim vrećama, i to ako - zaista se nadam da ću pronaći neke stvari nakon što ova trakavica jednom završi :)
Iz tih razloga spao sam na dva glavna komada odjeće - jednu tanku jaknu, gotovo kao gornji dio trenirke, i na jednu još tanju šuškavu jaknu koju nosim preko te trenirke. Nosim to tako jer zahladilo je...i imam problema! Naime, smušen sam ovih dana...
Jučer sjednem tako na kavicu sa dragim mi Okecom, skinem šuškavac i skužim da mi je trenirka obučena naopako! Čitav grad sam prošao tako odjeven...srećom, samo bi neka šnajderica odmah to skužila - uvjeren sam da nitko od mojih kolega to nije skužio :)
Završili Okeco i ja s kavom, vrijeme je da se krene, ovog puta sam pazio i obukao sam trenirku ispravno. Iziđem van i poželim zakopčati šuškavac i skužim da sam njega naopako obukao!
Dakle, u stanju u kojem trenutno jesam stvari stoje ovako:
Moguće kombinacije:
1) Trenirka krivo, šuškavac krivo
2) Trenirka krivo, šuškavac dobro
3) Trenirka dobro, šuškavac krivo
4) Trenirka dobro, šuškavac dobro
Znači, po zakonu vjerojatnosti, u jednom od četiri izlaska bit ću dobro odjeven 
Vaš Ddadd :)
|
18.10.2007., četvrtak
Selidba u Ddaddovom stilu :D
Upozorenje: ovo je naturalistički post. Tko je gadljiv nek ne čita :D
Tek toliko da ne kažete da vas nisam upozorio :)))
Najdraži moji, selidba skoro gotova. Ovo vam pišem iz ureda. Zasad još nemam neta, telefona, televizije, ničega! Naime, u starom sam stanu još uvijek. A znate li zašto? Jer sam dobio sraćku kakvu svijet nije vidio :D
Dakle, bio sam u elitnoj piceriji i otrovao se! I liptao čitavu noć na sve rupe. Istovremeno! To je nevjerojatno, nisam povraćao od vrtića, mogao bih čavle jesti, ali ovo što sam tu noć izvodio graničilo je s nemogućim. Fino sam čitavu noć pio vodu iz želje da ne dehidriram previše i izbacivao sve otrove iz sebe...ujutro sam bio toliko iscrpljen da nisam mogao ustati iz kreveta.
I selidba počela. Došli mi prijatelji, kršni momci, uzeli unajmljeni kombi koji sam uz pomoć jedne drage dame (s kojom kasnije bijah u piceriji/trovačnici - a njoj ništa - zato ne tužih piceriju) večer prije dopremio pred svoju zgradu i krenuli me iseljavati. I iselili su čitav stan osim mog kreveta i mene! Ja sam ležao ko trut, malo spavao pod temperaturom, a malo ih gledao kako rastavljaju ormare, psuju me lijenog, nose namještaj i tako to...
Na kraju mi je presmiješno bilo gledati stan u kojem je ostao samo bolesnikov krevet, skupa sa bolesnikom :DDD
I tako...krevet sutra rastavljam i bacam na otpad - odslužio je svoje - i odlazim put svog novog doma...
Vaš Ddadd :)
PS: Super sam ozdravio, divim se samomsebi :DD
|
15.10.2007., ponedjeljak
Postoje trenuci...
...u kojima nikoga na svijetu nemaš.
O, da, nazoveš ti tada prijatelja. Čuješ se s njim. On suosjeća, sve bi dao da ti pomogne, ali tebi to suosjećanje ne znači ništa.
Nazoveš nakon njega frendicu. Onu s kojom se beskrajno smiješ. I smiješ se, neusiljeno čak, ali tebi taj smijeh ne znači ništa.
Nazoveš zatim frendicu koja je u depresiji. I za promjenu ona iz svake tvoje rečenice izvuče nešto pozitivno. Diviš joj se - dobro je naučila sve što si joj pričao - ima nade za nju...
Ali tebi to što je ona bolje ne dopire baš skroz do srca...
U jednom trenutku kaže ti ona: "Ti si zapravo u naletu, u uzlaznoj fazi...trebao bi odigrat bingo!"
"Kolika je nagrada?" - upitaš ju.
"Deset milijuna kuna!" - ona će.
"Znaš..." - kažeš - "..da i dobijem ovog trena tih deset milijuna kuna, ne bi me to uopće učinilo sretnim!"
Vjeruje tvojim riječima. Prekidaš razgovor. Taj novac ti je razjasnio nešto - u ovom trenutku nitko i ništa na svijetu ti ne može pomoći! Točno znaš što bi te učinilo sretnim, i točno znaš da je to trenutno nemoguće - drugim riječima, tražiš nemoguće, napravio si samom sebi ultimatum - da bi bio sretan mora se desiti nemoguće! Stvarno je normalno da nisi sretan ako te samo nemoguće može usrećiti.
Spoznao su znači uzrok svojoj nesreći. U potpunosti!
I nimalo ti nije lakše zbog toga.
Jer nemoguće ne postoji u tvom riječniku...
Vaš Ddadd :)
PS: Ovo je i priprema za jednu priču :)
|
13.10.2007., subota
Znanje u vreći
Selim. Pitanje je sata ili najkasnije dana kad ću preseliti. Malo prije sam u vreće slagao stare školske knjige i bilježnice. Za čitavog školovanja nisam bacio niti jednu knjigu ili bilježnicu! Ima tu sad svega, od knjiga kad sam tek krenuo u školu, gdje je nacrtan lav sa grivom i miš sa škarama, a pored te slike piše:
"Šiš šiš šiš,
šiša lava miš" :D
pa do mog referata na temu "Filozofija i znanost" iz srednje škole. Pročitao sam malo prije taj referat i ostao smrznot - zar jedan sedamnnaestgodišnjak može napisati takav esej od osam velikih stranica ispisanih sitnim sitnim rukopisom? Jel moguće da su zaključci kojih se i dan danas držim bili tako jasno formirani i argumentirani već prije točno pola mog života?
Sa fakulteta ima pak hrpa veoma dobro očuvanih debelo uvezenih knjiga. Svaka košta valjda 300 kuna. Razmišljao sam dok sam ih listao o bespotrebnosti luskuznih uveza i skupoći stjecanja znanja. Odlučio sam postaviti oglas i prodati te knjige za trećinu cijene - nekom budućem Ddaddu jeftino nabavljene knjige puno će značiti...
Onda sam na kraju, kad sam sve složio, ostao zamišljeno, apatično sjediti kraj te dvije ogromne plave vreće prepune knjiga. Tupo sam buljio u njih i osjećao sam se čudno, nekako sitno, maleno... Skoro dvadeset godina mog službenog školovanja stalo je dvije obične plastične vreće za smeće!
Uspio sam se samome sebi tanko nasmiješiti kad sam pomislio:
"Hvala bogu, u to doba još nije bilo DVD pržilica!" :)
Vaš Ddadd :)
|
10.10.2007., srijeda
Klaun bez cirkusa
Moj prijatelj, moj najbolji prijatelj prema van je veseljak a iznutra pustinja. Osjećaji koji kroz njegovo biće harače neopisivi su i ja sam mu se oduvijek divio kako uspijeva kod svih u svojoj okolini održati privid izuzetno vesele osobe prepune života.
A onda jednog dana...snašlo je i mene! Ni blizu kao njega, ipak sam ja snažan ko pet volova i optimističan toliko da to nije za vjerovati...mene je snašlo na malo drugačiji način!
Dogodio se simultano niz tužnih događaja, neočekivanih neuspjeha, razočaranja, a istodobno se dogodilo i da sam se morao družiti sa ljudima koje volim.
Inače, kad sam tužan, tada se povlačim negdje u osamu i ližem si rane danima, tjednima, mjesecima, a u dva navrata i godinama! To sam mogao dok nisam bio naročito upleten u kontakte sa raznoraznim ljudima, u raznorazne poslove, projekte i događanja zbog kojih moram nastupati u javnosti. Sad mi je takvo što jednostavno nemoguće!
Ne znam jeste li doživjeli da vam vrući suhi zrak para dušu, da vam pluća ne mogu ugrabiti dovoljno kisika, da vas nešto duboko u umu boli, a da baš vi, baš tada, morate biti onaj koji je snažan i koji tješi ljude naokolo! Nadam se da niste to doživjeli, iskreno se nadam!
Jednog dana sam se požalio. Baš kao pravi Ddadd, nisam ni to znao učiniti kako treba, jer, ovaj je neuništiv (misle ljudi koji me ne poznaju dobro) pa ovo nije vapaj upomoć - ovo je samo njegovo zeka peka gunđanje!
I smijali su mi se ti ljudi! Smijali se mojoj boli koju su tako neobavezno shvatili! I ja sam se smijao skupa s njima, jače i glasnije od svih njih!
Tada, tog dana zarekao sam se da ću jednom napisati priču. Priča će vjerojatno završiti ovako:
Ja sam klaun bez cirkusa
Nasmijavam ljude suzama
Voli vas Ddadd :)
|
04.10.2007., četvrtak
Dan za odnose
Radio sam previše ovih tjedana najdraži moji. Najdraža rodica nazvala me i rekla kako misli da to nije dobro - dugo ništa, odmaram, uživam, sve je laganini...a onda kaos. Ne spravam, ne jedem ne živim - rad i samo rad. I onda sve završiš u par tjedana pa opet dugo radiš vrlo malo...
Pa se, kad je čula što je rekla, nasmijala: "A možda je ipak to tako dobro!"
Danas sam završio jednu pomalu ludu aplikaciju za Austrijance. Prije tjedan dana završio sam aplikaciju za Amerikance. Danas imam sastanak gdje odlučujem što ću sa serverima u Texasu, i jedan drugi u kojem ću objasniti zašto za idući projekt serveri moraju biti u Beču.
Oba sastanka sam odgađao zbog previše posla. Moj već izbrušeni osjećaj za strpljenje klijenata me nikad ne vara i kaže mi da su danas i eventualno sutra zadnji dani da uhvatim ta dva posla. Jer ti ljudi mene žele, ali svačije strpljenje ima granica.
Isto tako, radeći sve vrijeme ko zmaj za Amere i za Austrijance, posve usputno sam u jednoj firmi napravio u dva tjedna posao za koji su se svi zarekli da mu je minimum mjesec i pol dana. Radilo se o tome da je neku platformu trebalo 'preštrikati' na drugu. Argumenti su bili da zbog količine koda i ogromnog broja raznoraznih aplikacijica nitko ne može u manje od mjesec dana apsolvirati način na koji je dosadašnja plaforma radila. Ja to mogu, meni često ne trebaju svi parametri da bi zaključci bili ispravni pa sam krenuo raditi kao da sam apsolvirao način. I radi savršeno! Ali...uvijek ima ali!
Klinac u toj firmi je napravio eksport podataka koji je loš! I zna to, ali nije se potrudio napraviti bolje!
Očito je da stvar na samom svom kraju ne funkcionira, i, iako su svi prikupljeni podaci ispravni i moj dio posla je time odrađen u potpunosti, prirodno bi bilo da ja kao 'Guru' dođem, pucnem prstima i kažem što ne valja. Barem vlasnik te firme tako misli.
Vlasnik te firme očito smatra da je posao u dva tjedna, i to usput, manje vrijedan. Ne kaže on meni ništa...naprotiv, pun je hvale, ali poznajem ga godinama i znam da on smatra da sam trebao doći napraviti mu taj eksport podataka. A ne kuži da eksport podataka jako dobro znaju napraviti i ljudi čija je satnica jedno pet puta manja od moje, i da se meni to ne da jer imam nemogućeg posla i nemoguće rokove na drugim mjestima!
On je isto tako počeo moje metode i brzinu smatrati zdravo za gotovo. "Bu to Ddadd riješil!"
Ne kuži momak da je kod mene ta brzina posljedica nedostatka vremena a nikako nije moje opredjeljenje! Probat ću vam dati jednu analogiju:
Zamislite da trebate prebaciti 150 kilograma brašna s jedne strane mlina u drugi. I zamislita da vam život o tome ovisi. Tada zamislite da ves pozovu da prebacite još 180 kila brašna u drugom mlinu, a istovremeno vas zovu da prebacite 500 kila u trećem!
Da imate vremena, vi bi ste 150 kila bašn prebacili iz cca 5 puta. Međutim, nemate vremena ali ste trenirali kao mali i prebicite svih 150 kila u jednom prolazu. Leđa vam pucaju, koljena bole, oči žele ispasti a vi trčite ko konj prema drugom kraju mlina. A kad sitgnete, bacate vreću na pod, sjedate u auto i jurite u drugi mlin.
Da imate vremena, bi ste 180 kila prebacili iz cca 6 puta, ali čeka vas treći, najgori mlin i vi raspodjeljujete teret na dvije ture od 90 kila svaka. I jurite ne obazirući se na lupanje srca.
U treći mlin dolazite slomljeni, pred kraj radnog vremena, i jedbostavno ne možete polako. Vuljeli bi ste da prenesete 17 tura od trideseteak kila, ali vi ipak nosite 10 tura od pedeset kila...pedeset je taman da ovako umorni možete nositi, a da ne crknete.
I onda vam na kraju balade dođe vlasnik prvog mlina i pita vas zašto niste pomeli pod...njegova čistačica to ne zna, ali je ima u radnom odnosu!
Danas je dan za odnose. Dva sastanka za buduće poslove, jedan sastanak radi prošlog posla da objasnim da ja nisam čistačica, jedan sastanak za prelazak u drugi bilijar klub gdje su mi ponudili fantastične uvjete ali sad najvjerojatnije misle da sam odustao jer se nisam tjedan dana javio, dva telefonska poziva u kojima ću objasniti neke stvari te ih razveseliti podatkom da je ono što im treba postavljeno na server i jedan mail u kojem ću jednoj firmi za dokument managment objasniti da im se nisam javljao jer sam prikupljao podatke da vidim jel uopće moguće napraviti ono što oni po specifikaciji posla žele.
Te podatke sam doznao preksinoć, u piceriji, negdje oko pola jedan u noći...
Dosta sam trkeljao, trebam hitno odmor i sutra idem na nekoliko danau Split. Voli vas Ddadd :D
|
02.10.2007., utorak
Pobožnost...
Ako ti je ljubav i doborobit ljudi najvažnija, ako mislis više ne druge no na sebe, ako znaš da postoji neki anđeo koji te štiti, neka sila koje te čuva i koju poštuješ. Ako dobrim djelima, ispravnom i čistom mišlju, otvorenošću i pokušajima činjenja ovog svijeta boljim i radosnijim mjestom kod tog svog anđela stječeš kredite koje ponekad smiješ kasnije trošiti u nekim privatnim ludostima, ako čak i te kredite prečesto poklanjaš drugima znajući da si ti time nešto izgubio, dio sebe, ali da te ima još puno...da imaš snagu koju mnogi drugi nemaju....ako sve to znaš i možeš....jesi li pobožan?
Je li taj moj anđeo čuvar (od kojeg nikad ne može nastati Lucifer) dio velike kreacije, dio nastao od nekih nezamislivih sila, od nekog boga...boga kojeg mora biti!
Kažem da ga mora biti jer ako je prajaje početak svemira, ako je nezamisliva energija bila uskladištena u tom prajajetu - nešto je ipak moralo stvoriti to prajaje! Tu energiju!
Opet...ako ima boga, nešto je moralo i stvoriti boga. Ja vjerujem u Prirodu. Netko je morao stvoriti prirodu? Ili boga? Ili bogovog tatu? Ne zamaram se time. Znam da sam od malih nogu fasciniran prirodom, smislom i redom svega u njoj i da je poštujem iznad svega. Još više od prirode fasciniran sam životom koji je nešto neprocjenjivo, nešto divno i nešto što svi olako shvaćaju.
Komarac - BANG! Fuj muha! BANG!
Dva života manje! Dva organizma koje su radila nešto da prežive, na čije je stvaranje potrošeno milijun godina, mi uništimo starim novinama u dvije minute! I smijemo se pritom, ponosni na svoju brzinu, refleks...udovoljili smo praiskonskom zovu čovjeka-lovca!
Daleko od toga da ja nikad nisam ubio kukca ili pojeo kokoš. Ili ubrao cvijet.
Ja sam živo biće, dio sam ove prirode, svijeta i sasvim je prirodno da nešto strada da bih ja živio!
Ono što ja pokušavam učiniti jest da živim uz što manje žrtava. Odat ću vam jednu tajnu. Uleti li u moju sobu muha, i osjećam li se spokojno, (ako imam svoje jedinstvo, svoj wa znači da ga imam i s prirodom) tada ustanem, pokažem prstom prema prozoru i pomolim se svome anđelu da izbaci muhu van. Naglas, zbog ljudi koji su samnom u sobi, kažem tihim ali odlučnim glasom:
"Muha, van!"
I muha iziđe! Dosad je sveki put izišla, imam svjedoke!
Dakle, ono što ja pokušavam učiniti jest da odam poštovanje svakom životu koji je morao zbog mene nestati! To što je taj život na nižem stupnju složenosti od mene, to nipošto ne znači da ga zato manje poštujem. Jer taj život je kreacija Prirode!
Nevažno je jel nešto stvorilo Prirodu ili je priroda Bog. Za mene je i goli kamen priroda, vjetar je priroda, Sunce je priroda i Mjesec je priroda...
Mi smo priroda. Onaj praiskonski, prastari sklop energija koji je doveo do našeg postojanja još uvijek je u nama. Atomi u nama su ogromni prazni prostor povezan energijom. Svatko od nas u sebi ima toliko atomske energije da bi doslovce lijevom nogom mogao uništiti i Hirošimu i Nagasaki zajedno! Samo kad bi znao kako! Kad bi mogao gospodariti vlastitim atomima! Ali ne može. Jer mi smo načinjeni od prirode i ona je u svakom slučaju neusporedivo iznad nas, sveprožimajuća, u nama svugdje, oko nas svugdje, sveznajuća, superinteligentna i logična, pravedna toliko da boli...npr. svi moramo umrijeti!
A nije li, ako slušamo što crkva priča, sve to što sam nabrojao i bog?!
Ne vjerujem u crkvenog boga. Ne vjerujem doslovno (a ni preneseno mnoge stvari) u biblijska tumačenja. Ne vjerujem u sakramente.
Znam jako puno katolika koji ne pomažu drugim ljudima. Koji misle samo na sebe i sebi najbliže. Znam jako puno katolika koji ne cijene život, kako tuđi, tako ni vlastiti. Znam isto tako da crkva u nekom strahu od napuštanja želi držati ljude uplašenima, nesigurnima..da ne kažem nesretnima!
Ušao sam jednom u crkvu na Opatovini. Tišina je bila općinjavajuća, svetost tog mjesta bila je neosporna. Bio sam jedini čovjek u tome zdanju i sjeo sam za klupu upijajuć u sebe mirise starog drva, tamjana, svijeća...
Osjećao sam pritom oko sebe i auru gorke patnje, dah svih onih ljudi koji su tu dolazili u svojoj potrazi za utočištem duha...
Udisaj koji mi je trebao posve pokloniti atmosferu, ispuniti razlog mog posjeta toj crkvi najednom je zastao. Kao da sam znao zašto, iznenada sam podigao glavu i pogledao natpis na stropu.
Pisalo je ovo:
Pošalji nam Bože izbaviteljicu našu -
presvjetlu Smrt!
Ne trebam vam reći da toj crkvi više nikad nisam udahnuo zrak...uopće ne mislim da su ti...ljudi...te bitange koje su napisale taj grozomorni vapaj, to nipodištavanje života...ne mislim da su ti ljudi pobožni! Oni su samo uplašeni od života! Kukavice su i povukli su se u sigurne brane svojih halja, odaja, biblije, riječi...i trude se svim silama sve ostale povući k sebi!
Ne kažem da su svi takvi. Na primjer, jedan od mojih velikih prijatelja iz prošlosti je svećenik, pobožan a zaljubljen u život! Upznao sam ga na Jarunu i vodili smo beskrajne rasprave prepune uzajamnog poštovanja. On bi, mlad, građen ko apolon, biciklom dolazio na Jarun, plivao, sunčao se, igrao stolni tenis samnom, razgovarao, uživao - sve je to radio istovremeno nepokolobljivo i beskrajno vjerujuć svome bogu. Takvu vjeru sam beskrajno poštovao, a on je također beskrajno poštovao moju vjeru u prirodu, znao bi često reći da mi u biti pričamo o istome...i da je vidio jako malo ljudi pobožnih poput mene!
I ja mu vjerujem. Poznajem jako malo ljudi koji su pobožni kao ja. Zapravo...mislim da ovog trenutka ne poznajem nikoga pobožnijeg od mene!
Toliko za danas najdraži moji! Ovaj post već jako dugo ćami u meni a danas sam dobio neposredan povod da ga objavim! Moram priznati da sam duboko i istinski tužan što sam ga objavio....
voli Vas Ddadd
|
01.10.2007., ponedjeljak
Sanjanje...djelovanje
Reče jednom jedan od minulih Ddaddova:
"Ja djelujem. Snove prepuštam drugima."
Kako je bio glup!
Ta rečenica se zbila nakon što je previše sanjao a premalo djelovao.
Sanjar se jednog dana povukao i egzekutivac je krenuo u akciju. Izrekao je gordo onu uvodnu rečenicu i napravio jako puno...barem se njemu tako činilo. Mogao je i više, ali volio je i živjeti. Kad je stigao skoro do kraja i ostvario skoro sve svoje ciljeve - osjetio se prazan.
Shvatio je da je prazan jer ne sanja o ničemu. Shvatio je da su ostvareni ciljevi gotova priča..mrtvi! Da je njihova slava kratkog daha. Shvatio je da je dosadan i sebi i bogu i drugima!
Tada se taj Ddadd povukao...zamijenio ga je opet nakratko Ddadd sanjar.
Njega je Ddadd egzekutivac svrgnuo s trona iste sekunde kad je shvatio da će sanjar tijelo u kojem egzekutivac počiva odvući u neimaštinu, u snove..
A sanjar se pobunio. Našao je kompromis i krenuo pisati....
I sad - dok vam ovo pišem najdraži moji, egzekutivac u meni vrišti da je sastanak za pola sata, da treba krenuti, da treba djelovati. A ja gledam kroz prozor zelenilo trave, nježne boje jeseni što titraju na stablima, dječicu koja se igraju na igralištu, a Lou Reed već peti puta svira svoj Perfect Day...
I živo mi se fućka...egzekutivca ću pustiti kad dobri stari Lou odsvira svoje :D
Voli vas Ddadd sanjar :)
|
|
