Moj prijatelj, moj najbolji prijatelj prema van je veseljak a iznutra pustinja. Osjećaji koji kroz njegovo biće harače neopisivi su i ja sam mu se oduvijek divio kako uspijeva kod svih u svojoj okolini održati privid izuzetno vesele osobe prepune života.
A onda jednog dana...snašlo je i mene! Ni blizu kao njega, ipak sam ja snažan ko pet volova i optimističan toliko da to nije za vjerovati...mene je snašlo na malo drugačiji način!
Dogodio se simultano niz tužnih događaja, neočekivanih neuspjeha, razočaranja, a istodobno se dogodilo i da sam se morao družiti sa ljudima koje volim.
Inače, kad sam tužan, tada se povlačim negdje u osamu i ližem si rane danima, tjednima, mjesecima, a u dva navrata i godinama! To sam mogao dok nisam bio naročito upleten u kontakte sa raznoraznim ljudima, u raznorazne poslove, projekte i događanja zbog kojih moram nastupati u javnosti. Sad mi je takvo što jednostavno nemoguće!
Ne znam jeste li doživjeli da vam vrući suhi zrak para dušu, da vam pluća ne mogu ugrabiti dovoljno kisika, da vas nešto duboko u umu boli, a da baš vi, baš tada, morate biti onaj koji je snažan i koji tješi ljude naokolo! Nadam se da niste to doživjeli, iskreno se nadam!
Jednog dana sam se požalio. Baš kao pravi Ddadd, nisam ni to znao učiniti kako treba, jer, ovaj je neuništiv (misle ljudi koji me ne poznaju dobro) pa ovo nije vapaj upomoć - ovo je samo njegovo zeka peka gunđanje!
I smijali su mi se ti ljudi! Smijali se mojoj boli koju su tako neobavezno shvatili! I ja sam se smijao skupa s njima, jače i glasnije od svih njih!
Tada, tog dana zarekao sam se da ću jednom napisati priču. Priča će vjerojatno završiti ovako:
Ja sam klaun bez cirkusa
Nasmijavam ljude suzama
Voli vas Ddadd :)
Post je objavljen 10.10.2007. u 13:11 sati.