Prošao je ovaj dan. Bio je gori od jučerašnjeg, koji je većim dijelom bio gori od najgoreg dana kojeg se mogu sjetiti. Moji najdraži razboljevaju se, završavaju na službi hitne pomoći, pate, životi ima vise o niti. A ja sve to empatično gledam i upijam.
Onda dođe večer. Pozitiva! Sutra je novi dan! Radim! Moćan sam. U jutro je početak sjajan - svi moji su dobro. Počinju pripreme za posipanje pepelom ako sam nekog pacio u bed postom o tugi...
I umre mi ujak. Srušio se na pod na svom poslu i umro! Samo tako. Najmlađi od sve svoje braće i sestara!
Kaos ovlada mojom sredinom. Kako sredinom mog bića, tako i sredinom u kojoj je moje moje tijelo. Majčina tuga me satire pet puta više no moja vlastita, telefoni neprestano zvone, nariče se na slušalicu sa svakim dizanjem iste...svi nešto govore, različito ali isto...besmisleno ali s razlogom. Po tko zna koji put pomislim kako da bujica sućuti i ta tlaka oko organizacije pogreba, karmina, osmrtnica u biti ne služi ničemu nego da zaokupi pozornost onih koji su ostali. Da ne bi ostali sami sa svojim mislima. I gledam majku kako je na telefon jaka, a čim spušta slušalicu plače kao kiša.
I onda shvatim da je taj prizor koji gledam lijep! Da je životan. Da živi žive, a mrtvi uživaju! Barem mi se to tako sad čini! I sjetim se jednog dragog predragog bića koje mi je prije neki dan govorilo kako joj se njen otac obraćao u snu sve dok ga je trebala! I meni moj djed! I mojoj prijateljici njen tragično preminuli dragi! Nebitno je pritom jesu li to naše projekcije onog što bi mi željeli da nam mrtvi govore! Ono što je bitno jest da smo mi živi! I da nam je smrt potrebna kao odnos života prema nečemu!
Nedavno sam pročitao priču u besmrtnim svemircima koji su došli na Zemlju i tu se susreli sa smrću. Prvi put su na našoj planeti vidjeli smrt! Dok sam čitao tu priču nikako se nisam mogao oteti dojmu da žalim ta bića koja ne znaju cijeniti život, odnosno, morala su preći pola svemira da bi ga naučila cijeniti...
Sve to odjednom ni je bljesnulo u glavi i sad sjedim i osjećam se nekako uzvišeno, živo, na krovu svijeta! U glavi mi je isti osjećaj kao onaj što sam ga imao ono par puta kad sam u idealnom raspoloženju gledao najbolji mogući vatromet!
I živim najdraži moji. Punim plućima! :)
Nemojte zamjeriti ako je zbrkano, ovaj post napisao sam u jednom dahu i neću ga ni pročitati prije no što ga objavim! Ni većeras ga neću pročitatu uopće! Želim se sutra iznenaditi :)
Voli vas Ddadd :)
Post je objavljen 17.09.2007. u 21:30 sati.