01.09.2007., subota
Drvce
Jučer sam posjetio priateljicu u bolnici. Kupio sam joj mali čempres. Da je čuva rekoh.
Nešto nakon mene stigla je i naša zajednička frendica i napravili smo šou. Nisam uopće imao osjećaj kao da smo na mjestu patnje i boli, već kao da se ponovo svi troje zezamo opušteni i veseli u blještavom neonu, okruženi nejasnim, ugodnim i poznatim licima.
U jednom trenu poveo se razgovor o čempresu koji sam joj donio. Spontano, bez ikakvog prethodnog predumišljaja ili pripreme počeo sam im pričati priču. Počeo sam im je pričati jer sam i ja tek u tom trenutku shvatio zašto sam joj kupio čempres. Zbog podsvijesti. Zbog nečeg što mi se togodilo prije desetak godina, zbog završetka priče koja je trajala preko petnaest godina. Zbog jednog drvca koje je ostavilo trag u mom srcu i podsvijesti, trag toliko dubok i snažan da sam uvjeren da će biti usječen duboko u mene sve dok živim. Trag koji, uostalom, i ne želim izbrisati jer je i on jedno od onih bogatstava stečenih nenamjerno, tek pukim življenjem.
I evo vam najdraži moji priče. Priče koja je tek malo dulja od one koju koju sam ispričao dvijema svojim dragim prijateljicama jednog petka popodne, u jednoj neobično ugodnoj atmosferi jedne čudne zagrebačke bolnice:
Bio sam jako mali, išao sam možda u drugi osnovne kad sam na moru iz crvene zemlje iščupao hrast. Bio je to hrast kakav raste u Dalmaciji. Suha je klima milenijima mijenjala stablo i smanjivala površinu listova. Umjesto polukrugova na rubovima lišća taj hrast ima sitne bodlje, ali ono što hrast čini hrastom ionako nisu listovi već plod. I ovaj hrast nam daje žir. Kad sam iščupao tu biljčicu, bila je možda mrvicu duža od tri centimetra, a žir is kojeg je niknula bio je još uvijek ispod biljčice i bio je dugačak skoro jednako toliko koliko i samo drvce! Drvce koje je bilo tako majušno i tanko da prije podsjećalo na vlat trave nego na moćne hrastove.
Kad sam vidio da je biljčica još uvijek dio žira ushićeno sam je odnio svojim roditeljima i zamolio ih praznu konzervu. Konzervu sam napunio zemljom crljenicom i u nju posadio tu biljčicu od koje će jednog dana izrasti hrast.
Sjećam se, te godine putovali smo još duž obale a ja sam pomno pazio na drvce u konzervi. Sjećam se i razumijevanja koje su moji divni roditelji imali prema mojim hirevima - i dan danas se nekako toplo nasmiješim kad pomislim što su sve oni morali trpiti u toj mojoj ja_sam_biolog fazi. Sjećam se i dana kad smo se vratili u Zagreb i kad sam stavio biljku na prozorsku dasku. Sjećam se i presađivanja jednom godišnje, pamtim i moje naivne upite par godina kasnije svojoj razrednici, profesorici biologije. Pamtim i svu literaturu koju sam progutao o bonsai drvcima, svoje zaključke da ne želim uskraćivati svoje drvce za hranu kako bi ostalo maleno, već naprotiv! Zaključio sam da ću mu pomoći da bude snažno, da se razvija onako kako se razvijam i ja.
Dan kad sam uočio da iz debla mojeg stabalca izlazi nekoliko glavnih grana, i da će ta grančica jednog dana biti prava krošnja slavio sam kao da mi je rođendan! Godinama kasnije pucao sam od ponosa gledajući svog ljubimca, ne višeg od 30 cm, ali gordog, razgranatog, na izgled starog. Volio sam to drvo i u taj njegov rast uložio sam jako puno ljubavi, a drvo mi je to izdašno vraćalo svojim bujanjem. I to je tako trajalo preko petnaest godina, sve dok se jednog dana nisam opasno razbolio.
Imao sam tada nekih dvadeset pet godina i bio sam gora od čovjeka. Ne jednom su mi rekli da sam stijena, savršeno utreniran, brz, snažan. A onda me je jednog dana kao grom iz vedra neba izdala snaga! Ni dan danas ne znam što je to bilo, znam samo da sam naglo počeo kopniti, da sam išao svim doktorima redom i da oni nisu mogli naći uzrok pa sam naposlijetku ostao prepušten samome sebi. Kad sam otprilike mjesec dana nakon pojave prvih simptoma shvatio da više ne mogu podići stolicu i premjestiti je na drugo mjesto, tek sam tada u punom sjaju uvidio koliko sam slab! Najednom se u moje srce uvukla svijest da bih mogao i umrijeti. Sjećam se dana kad sam sjedio kraj otvorenog prozora da upijem mršavu energiju zubatog svibanjskog sunca i da sam, unatoč vedrom danu, osjećao neku zlokobnu sjenu što je neprekidno nadvijena nad mene! Tada sam pogledao na prozorsku dasku i dugo sam promatrao svoje drvce.. Sjećam se i trenutka kad sam pomislio da mi tako i treba, jer sam neobuzdano živio i možda sam sve svoje kredite potrošio desetljećima prije vremena. Sjećam se i osjećaja koji me preplavio kad sam u nastupu nježnosti rukom pogladio drvce po njegovom pikavom lišću, onako kako sam to često običavao činiti. Osjećaj je bio veoma utješan, drukčiji no ikad, nekako svileniji - činilo mi se kao da sam u tom trenutku pogladio neku blistavu auru.
Od tog dana počeo sam se izuzetno brzo oporavljati, ali, kako sam ja jačao tako se drvce sušilo! Bio je grozan osjećaj gledati onako veličanstveni hrast kako umire i nije me puno tješilo što se opravljam. Pokušavao sam sve što sam znao, ali drvetu nije bilo spasa i nije prošlo ni mjesec dana od moje bolesti a ja sam, onako mlad i opet prepun snage, plakao nad svojim malenim stablom na kojem je drhtao još jedan jedini potpuno sivi list. Kad je je i taj list otpao osjećao sam se tako gnjevan, očajan i snažan da sam rukama mogao prokopati planinu.
Znao da smo se mijenjali - moj život za život te biljčice. Imao sam osjećaj da je to vrlo nepoštena zamjena i plakao sam još danima nakon toga kao kiša...a još godinama poslije je posuda sa razgranatim sivim i nekoć prlijepim stablom stajala na počasnom mjestu moje sobe. Jer, nadao sam se, jednog proljeća moje će predivno drvce ponovo prolistati u punom sjaju, a ja ću se o njemu opet brinuti, maziti ga i paziti, s jednakom ljubavlju kao što sam se o njemu brinuo tijekom većeg razdoblja svog života...
Nikad više nije prolistalo.
**
Moje priateljice su plakale. Ja nisam - ona suzica u kutu mog desnog oka nije plač već tuga.
Onda smo neko vrijeme šutjeli, a tada me je bolesnica pomilovala po licu.
"Zato si ti meni kupio taj čempres...nisi se šalio kad si rekao da si ga kupio da me čuva."
Na te njene riječi samo sam šutio, potpuno zatečen samim sobom...
Vaš Ddadd
|
|
