2005-a iza nas
Ah dragi moji, bliži nam se kraj još jedne godine. Zar već?? Al eto, vrijeme je tu da teče. Htjela sam napisati jedan detaljan rezime ove 2005 godine ali iskreno ne znam odakle bi počela. Da li bi po mjesecima, po važnosti događaja il po čemu već. Pokušat ću napisati nešto, znam da sam pola toga i pozaboravljala, ako ništa zaboravila sam kako sam se osjećala tada. Al svejedno pokušajmo.
Krenimo s ljubavi! Tog davnog siječanja prekinula sam s tadašnjim dečkom. Nakon više od godine dana hodanja. Ako ćemo iskreno nismo ni bili jedno za drugo. I onda je kao i nakon svakog prekida slijedio period kad sam samo htjela biti sama. Kad sam samo izlazila s curama, partijala i upoznavala ljude. Nitko nije baš previše privukao moju pažnju. Bilo ih je iz različitih krajeva, s različitom spikom. Al sve je to bilo previše šuplje. Il se meni nije dalo. Nije bitno. U ovoj 2005 sam definitivno raskrstila sa zelenookim. Mislim, iskreno davno smo mi raskrstili, ali ona jedna njegova poruka u kasne sate bila je točka na i. Sve mi je rekao u toj jednoj rečenici. On se ne želi vraćati više na to. Od tada mi ne postojimo jedno za drugo. Tužno. Jedna od najtužnijih stvari iz 2005. Nakon što je zelenooki zatvorio sva moguća vrata i nije ostavio niti jedna da se može vratiti upoznala sam 'eroja. Pala sam na njegovu otvorenost. Na skoro pa bezobraznu drskost. Po tome bio tako drugačiji od svih. Toliko zabavan, toliko svoj. Možda čak i previše svoj. Danas više nisam s njim. Stajali smo na kiši i svak je krenuo svojim putem. U nešto novo, u nešto drugačije, u nešto, ne znam šta.. Bilo je lijepo s njim. Bez obzira šta on sad mislio o meni, meni je drago da sam ga na tom partiju upoznala. Da me je zovnuo tog dalekog svibnja. On je definitivno obilježio ovu godinu.
Jedan od boljih poteza prošle godine je bio AIESEC. Otvorio mi je vidike, proširio horizonte, stavio ogromne izazove pred mene. Danas vodim tim od 20 ljudi i pokušavam podignuti AIESEC Mostara iz pepela. To mi je cilj za narednu godinu. Obećala sam sebi da ću ovu završnu godinu faksa (da upisala sam četvrtu :)) posvetiti tome. Ma bit ćemo mi najjači! Kad već spominjem AIESEC moram se prisjetiti EXYU konferencije i MMS-a. EXYU je održan u travnju, tamo negdje oko mog rođendana. To je seminar na kojem sudjeluju svi članovi AIESEC-a iz zemalja bivše Yuge. Zamislite tri dana s 50ak mladih ljudi na jednom mjestu. Radimo ko crnci cijele dane, navečer samo partijamo. Upoznala sam toliko genijalnih ljudi koje nikad ne bih upoznala da nije bilo AIESEC-a. Toliko toga naučila. AIESEC fala ti na tome. A prije mjesec dana održan je MMS na jahorini. Trebam li naglašavati da je i tu genijalno bilo. Mislim da ne trebam. Opet novi ljudi, opet rad i rad i opet partijana. Bila sam u ovoj godini na toliko partija, na toliko različitih mjesta ali AIESEC partiji su nešto što morate doživjeti.
Ono što me stvarno razočaralo u ovoj godini su prijatelji. Istina je da sam upoznala toliko super ljudi, skinula prašinu s nekih starih zaboravljenih prijateljstava al razočarali su me pravi prijatelji. Osoba za koju sam stvarno bila spremna staviti ruku u vatru. Boli to užasno! Imali smo za Božić večer iskrenosti. Juda nam je sve priznao. Toliko je još drugi stvari isplivalo na površinu, toliko je suza bilo.. svega.. Kako dalje ne znam.
A sad ono što ne mogu ubaciti niti u jednu kategoriju. Balašević! Njegov koncert u Mostaru i sad mi izmami osmijeh kad se sjetim. Balaš fala ti što si bio naš gost.
Mislim, nemoguće je cijelu godinu prepričati al evo sad kad sam napisala kakav takav rezime, mogu reći da u 2006. ulazim emocionalno prazna, ispijena. Ovaj 12i mjesec je bio toliko težak i toliko pun preokreta da jednostavno nemam riječi. Ali ipak znam da u 2006 krećem iz početka, možda jesam prazna ali bar nema negativnih emocija.
Donijela sam svoju novogodišnju odluku (po prvi put u životu). Odlučila sam da ću u ovoj godini biti puno iskrenija prema samoj sebi i da ću se, svaki put kad ne znam šta raditi, ponašati onako kako mi srce kaže. Držite mi fige da to ne bude samo još jedna uludo zaželjela novogodišnja želja.
Eto dragi moji blogeri sretan vam svima Božić (znam da kasnim) i naravno 2006 godina. Za one kojima je ova godina bila loša želim da okrenu novu stranicu. Sad je pravo vrijeme za to! A ovim drugim sretnicima koji su imali dobru 2005 godinu, želim da 2006 bude još bolja.
I kad nazdravljali tamo sa subote na nedjelju nazdravite jednom za mene. Tražim samo zdravicu sa tri slova: ŽŠO (živjela, ševila, oduševila)
:)
molitva
Ušle smo u crkvu. Nas tri; moja Prijateljica, "Juda" i ja. Instinktivno sam počela drhtati. Gledala sam u oltar dok su mi se oči punile suzama. Nisam više mogla gutati u sebi sve to. Pogledala sam u "Prijateljicu". I njoj su bile suze u očima. O istom smo mislile. Klimnula mi je glavom, onako u stilu "možeš ti to". "Juda" nije ništa primjećivala. Ili se bar opet pretvarala. U meni se lomilo toliko toga. Gledala sam ljude oko sebe i svi su mi išli na živce. Htjela sam da ostanem sama u Njegovoj kući da se isplačem. Da pustim da izađe ono što me razdire ovih dana.
Nakon ispovjedi došla sam u klupu i kleknula. Nisam osjećala mir u sebi. Osjećala sam se još gore. Bila sam na rubu. Spustila sam glavu i samo Ga molila da mi vrati moj mir. Ništa više nisam tražila. Nisam ni primijetila kad sam počela plakati. Suze nisam mogla zaustavit. Nisam se ni trudila. Pustila sam da mi kosa padne na lice. Ipak nisam željela da "Juda" zna koliko me povrijedila. Šaputala sam lagano svoju molitvu. Jedva čujno. Al dovoljno glasno da me On čuje. Dolazila je iz srca, morao je čuti.
Izašla sam iz crkve potpuno razočaran, tužna. Nisam se uspjela smiriti. Kupila sam si ogromnu čokoladu i uputila se kući. "Judu" i "Prijateljicu" sam ostavila nek idu na kavu, nek rade šta oće. "Prijateljici" je sve bilo jasno. Nije me puno pitala.
Došla sam u svoju sobu i već na vratima počela plakati. Nekontrolirano. Sreća bila sam sama kući. Plakala sam, vrištala, tresla se.. na rubu snaga sam okrenula njegov broj i rekla mu da ja ne mogu više šutjeti i da mi je žao ako sam njegovo prijateljstvo iznevjerila, i da mene sve ovo razdire i da… ne znam više ni šta sam mu govorila. Spustio mi je slušalicu. Nije htio pričati sa mnom. Iznevjerila sam ga. Rekao mi je u povjerenju, a ja, ja… ne znam. Mora me razumjeti. Ja ovu tajnu više ne mogu držati u sebi. Ja se moram suočiti s njom. Reći joj da sve znam. Inače.. inače..
Odlučila sam razgovarati s njom, pod cijenu svega. Ja moram znati istinu. Pod cijenu njegovog prijateljstva, pod cijenu da me više nikad ne pozdravi, moj dud. Jer ja ne mogu više klimati glavom a znam da nije istina to što priča..
Da je neko drugo vrijeme, da sam ona stara ja ne bi razmišljala ni sekunde. Samo bi se okrenula i otišla od "Jude". I ona više za mene ne bi postojala. Ne bi me zanimala njena priča uopće. Ne znam zašto ali sad me zanima, možda sam s godinama omekšala, možda se opametila, možda zato što dolazi Božić.. nije bitno. "Judi" dajem još jednu šansu. Ne šansu, dajem joj priliku da kaže svoju stranu priče. Koliko god boljelo ja ću otvoriti svoje srce, reći joj sve u lice, sve što znam, sve što mislim o njoj. A ona.. Ona kako god hoće..
Sad sam konačno smirena. On mi je pomogao da nađem svoj mir. Znam šta trebam uraditi. Znam da je to ispravno. Cijelo moje biće mi to potvrđuje.
jebem ti predosjećaj
Baš tako! Jebem ti predosjećaj. Znala sam. Znala sam da će me nešto dočekat. Bila sam sigurna. Al nisam znala da će biti ovako. Na ovo nisam bila spremna. Čovječe život mi lagano postaje sapunica. Smijala bi se da ovo gledam na telki i to uz komentar "ovo se ne događa u stvarnom životu"
Više ništa nije na svom mjestu. Sve se poremetilo. Ljudi više nisu ljudi.. Toliko sam razočarana da nemam riječi kojima bi to opisala. Ne znam jesam li više razočarana ili tužna ili bijesna.. i ne znam više kud da idem.
Toliko dvoličnosti još nisam vidjela na jednom mjestu, u jednoj osobi. Ona je vodila dva života. Nakon tri godine „prijateljstva“ sad tek saznajem da ni jedan tren nije bila iskrena. Sve je lagala. Da mi neko priča ne bi vjerovala. Bolesno!!! Pa ja ne mogu vjerovati. Stvarno! Sve je tako nestvarno.. A bila sam spremna staviti ruku u vatru za nju.
Previše sam tužna , povrijeđena, razočarana, ljuta, bijesna… Toliko negativnih osjećaja. Eksplodirat ću! Treba mi vremena da se sve slegne. Nemam riječi. Još jedanput sam se uvjerila da ljudska zloća, ljudska podlost nema granica. Ma ustvari tu nema ti više ničeg ljudskog.
praznovjerno ili ne..
Znate ono "kad krene onda stvarno krene".. Ovaj put niz brdo.. Ne znam do čega je. Možda do onog "zakona" da nikad ne dolazi samo jedna "nesreća" ili sam postala magnet za negativnu energiju.
Kad vratim malo film u nazad vidim da se to nije desilo odjednom. Stvari se ne događaju same od sebe. Već kad se više ne može gurati pod tepih negdje mora izviriti. Počelo je sve s tom mojom prijateljicom (mada više i ne znam zašto je tako zovem). Njene igre, njena dvoličnost, i njeno preuveličavanje tek sad postaje očito ili smo možda svi mi zatvarali oči pred tim. Za ovu priču to nije ni bitno. Al čega me stvarno strah da toga ima puno više.. I boli me to. To me stvarno boli. Zatim su počeli problemi s njim. Ne znam kako je do toga došlo, ni ko je bio uzrok ni ko je više grešaka napravio. I to se guralo pod tepih, ali ne može ni tako ko zna koliko dugo. Naravno i to je sve izbilo na površinu..
Ali sve to na stranu, zanemarit ćemo sve ovo što se dogodilo, idemo dalje. E toga se ja bojim! Bojim se onoga što mi vrijeme donosi. Naime imam jako dobru intuiciju. Kad kažem da će se nešto dogoditi to se stvarno i desi. Jezivo, ali je tako. I sad se strašno bojim te svoje intuicije. Želudac mi je u užasnom čvoru već tjednima. U mom slučaju to je najočitiji signal za uzbunu. I san! Ah taj san! Stvarno ne vjerujem u tumačenje snova, ustvari možda i postoje ljudi koji to znaju ali sigurna sam da nije moguće protumačiti san iz ovih silnih sanjarica koje možemo naći. Ali taj san.. uvijek ga sanjam pred neko "zlo", pred neku lošu vijest. Trudnica! Uvijek trudnica, ja ili neko drugi, nije bitno. Meni taj san nosi lošu vijest.
Nakon svega što sam napisala da vam kažem da nisam praznovjerna ispala bi smiješna. Ali stvarno nisam, ne pljujem tri puta kad mi crna mačka pređe preko puta, ne držim se za gumb kad vidim dimnjačara (mada ne znam ni jesam li ga ikad vidjela) ne bojim se sedam godina nesreće ako razbijem ogledalo, držim torbu na podu iako "po vjerovanju" to znači da nikad neću imati para.. Postoje samo dvije situacije kad mogu reći da sam praznovjerna. Čvor u želudci i trudnica u snu. Ako mogu reći da je to praznovjerje jer do sada se ta kombinacija pokazala kao pravilo loše vijesti a ne kao praznovjerje.
I ovim postom pokušavam sama sebi dokazati kako ovo sve glupo zvuči, kako je niđe veze sa logikom. Pokušavam i trudim se da sama sebi zvučim smiješno, da si izgledam poput onih gatara u ciganskim šatorima, ali ne ide mi. Mene je i dalje strah onog što će se dogoditi.
Treba znati..
budući da ja ne znam šta da kažem jer uspjela sam sebe ostaviti bez teksta.. budući da ni ja ne znam šta osjećam.. budući da je sve konfuzno.. ostavljam vam svoju najdražu pjesmu.. i nemojte me pitati znači li ta pjesma išta.. ni ja sama više ništa ne znam..
Treba znati..
Smijesiti se dalje, da to treba znati
kada je najbolje ustati od stola,
kad pred nama stoje samo prazni sati
u tome zivotu glupome do bola.
Trebalo bi znati, ma koliko stoji,
sacuvati ponos, onaj sto preosta,
i usprkos svemu, prijatelji moji,
zauvijek otici, znati da je dosta.
Pred sudbinom svojom koja sve ti uze,
kad vec nista nemas, kada sve si dao,
trebalo bi znati skriti svoje suze.
No ja, srce moje, ja to nisam znao.
Zato treba znati napustiti stol
kad je ljubav tvoja davno pojedena,
ravnodusna lica skriti svoju bol,
zauvijek otici tiho kao sjena.
I usnama treba reci da se smiju
iza maske jada, i stisnuti zube,
a krikovi mrznje u tebi da gnjiju,
te posljednje rijeci onih koji ljube.
Treba znati mirno otici na kraju,
usutkati srce sto vec umrlo je,
sacuvati obraz ko neki sto znaju,
dok jos nije pao. Trebalo je znati,
suvise te volim,
ja to nisam znao.
Charles Aznavour
kad ne ide, onda neće
...ja imam samo jednu nesreću, uništim sve što dotaknem..
opet sam uspjela jednim dodirom srušiti snove, opet mi je to pošlo za rukom. a činilo se da će ovaj san trajati..
idemo u krug..
Jebi ga.. previše bi toga htjela reći ali ne znam odakle krenuti. Misli su još prilično zbrkane. Kad se stvari poslože u ovoj ludoj glavi javim se sa smislenim postom.
Ovako.. mogu pričati i pričati i ništa vam neću reći. Toliko se toga dogodilo i lijepog i hajmo reći manje lijepog da jednostavno treba vremena da stvari dođu na svoje mjesto. A onda ako bude vrijedilo pričat ću o njima..
O lijepim stvarima, o Jahorini na kojoj je bilo genijalno, o novim ljudima koje sam upoznala, o nekim poznatim s kojima sam se sprijateljila ne mogu večeras.. previše sam tužna da bi o tome pričala. Ne bi bilo one euforije koju ti ljudi, ti događaji i ta mjesta zaslužuju. A o ljudima koji su me opet iznova razočarali i rastužili ne želim jer koliko god to smiješno zvučalo još uvijek ne želim u to vjerovati.
Ali kako bilo, nešto sam dobila, nešto izgledala i izgubila.. Valjda to tako ide
