:)
Ej ekipa! neću ovaj post kukati ni sekund! hehe ko bi reko. :) samo ću se faliti. :)
ovako:
-riješila sam nesuglasice sa frendicom. Glupo mi reć "pomirile smo se" kad nije ni bio neki razlog za svađu
-bila na kavi sa jednom skroz simpa osobom (leić evo spomenula sam :P)
-konačno sam okupila cijelu svoju ekipu da izađemo večeras. Nema niko da fali :)
-pravo sam nabrijana za izlazak
-prestalo me uho boliti
-naspavala sam se
-kosa me danas sluša :)
-rokovi prošli; ja sve položila
-riješila sam se jednog lika hehehe (ovo je pomalo zlobno od mene)
ma stvarno sam hepiiiii
kad se rastaju prijatelji
Jeste li pokušali samo prebrojati koliko je pjesama napisano o ljubavi? Dvoje se vole, il se ne vole, il samo jedno voli… I kako su sve te ljubavne pjesme tužne, po meni čak pomalo i patetične. Al uzalud im trud sve te ljubavne pjesme me ne diraju ni blizu, ni tren kao ona
….svega će biti, al prijatelja neće,
svega će biti, al neće biti sreće...
Uvijek nekako dotakne najosjetljivi dio mog bića, onaj djelićak srca koji poklanjam tim dragim ljudima. Možda me ta pjesma ne dira zbog svih tih ljudi koje nosim u svom srcu, možda me dira samo zbog nje, te jedne jedine prijateljice koja iz ovog grada odlazi od prvog dana kada sam ju upoznala.
Prije su samo njeni htjeli ići iz ove uvale i svaki put bi ostajali samo radi nje. I svaki put bi me zvala na telefon, skrivečki da njeni ne čuju, tiho bi prošaptala «odlučili su da još ostanemo». A sad ne mogu vjerovati da i ona želi otići. Sama govori o tome kako je počela pakirati kofere i kako želi što prije otići daleko od ovih naših prljavi ulica, od ovog našeg zagušljivog zraka, od ovih pokvarenih ljudi. Želi ići u neki bolje svijet!
Samo kad se sjetim šta sam sve pokušavala samo da ju uvjerim da ne odlazi. Pričala joj o ljepoti ulica, o ljudima koje može sresti samo ovdje, i o svim onim ispijenim kavama. I kad ništa od toga nije upalilo rekla sam joj i to da je kukavica, da kroz život ide pognutom glavom i ako sad ode da će zauvijek ostati samo jedna obična kukavica. Naravno da nisam mislila da je kukavica, samo sam htjela da ostane. Da konačno prestane pričati o svom odlasku. Kad razmislim ne znam imam li pravo na to, imam li pravo zahtijevati od nje da ostane, uvjeravati ju u to kako je ovdje divno. Al kako da bez borbe pustim najbolju prijateljicu, onu jednu jedinu s kojom sam sve prošla. Ona i ja kao dva razbojnika. Od prvog neopravdanog sata kad smo šmugnule sa sata kemije, od prvi sretni a bome i oni nesretni ljubavi do prve zapaljene cigarete na mom balkonu nakon koje smo čitavu noć kašljale. Da pustim nju da ide, nju koja je dovoljno otkačena da pleše sa mnom valcer u sred dana ispred Mostarke?!
Jučer sjedimo u moj sobi. Gledamo slike iz stari albuma, sve one slike mene i nje sa masom ljudi koji su samo prošli kroz naše živote. I dok smo se smijali famoznim frizurama na slikama koje smo tad nosile, stilu oblačenja i šminki od uha do uha pomalo sjetno i prokleto stvarno je rekla «kad odem samo će mi ovo nedostajati, ovi naši trenuci.» Ja sam samo namrštila čelo, progutala pljuvačku, proklela sebe još jednom što sam prestala pušiti i zatvorila album da ne gledam ona dva djetinjasto nasmijana lica. Trebala sam nešto reći, trebala sam bar promrmljati kako nećeš otići tako daleko, nekako sam i njoj trebala olakšati. Al jebi ga mala nisam mogla!
HITNO!!!
Oglas:
Trebam defniciju ljubavi! POD HITNO!!!
Da li ljubav znači nikad ne reći: "Operi si sam svoje proklete čarape!!!"?
zar još uvijek
Evo odlučila sam! Od danas više nema mjesta za tebe u ovoj mojoj izgubljenoj glavi, u ovom mom ispaćenom srcu. Ovo je zadnje što pišem o tebi, zadnje mjesto na kojem te spominjem. Ostavit ću te negdje gdje te neću gledati, gdje neću razmišljati o tebi, u neki skriveni dio duše. I zauvijek ću te tu ostaviti. Bit će teško, znam. Ta koliko sam već puta to pokušala uraditi. Al ovaj put moram uspjeti. Ne znam kako da to uradim, šta da kažem, šta da napišem. Tvoj pogled će me još ponekad pratiti… u snovima i onda će polako zauvijek nestati. Netko će drugi doći na tvoje mjesto. Netko, ali nikad kao ti.
Spalila sam večeras posljednju tvoju sliku. Lako je spaliti slike, poderati papire na kojima je ispisano tvoje ime, izbrisati pjesme tebi pjevane. Ali kako da spalim osjećaje, kako da podrem dušu, kao da izbrišem tebe? Ja ne znam kako. Ja nisam kao ti. Ti si to već uradio..
Željela bi večeras sve tvoje staviti na ovaj komad papira. I ne bi ga uništila, samo bi okrenula svoj život na novi, potpuno bijeli papir. Al ja ne znam načina da sve tvoje ostavim na ovom komadiću papira. Ja nisam kao ti.
I još nešto te molim; kad te neka djevojka za par ili više godina bude voljela kao ja zovni me da mi to kažeš. Kad ti kaže da si joj slamka koja ju spašava u plutanju ovim bijednim životom zovni me da mi to kažeš. Kad neka zasluži da bude voljena a ti joj dadneš samo mrvice svoje ljubavi zovni me da mi to kažeš. Ma sad znam da ću te preboljeti. Ti nikad nećeš nazvati
Jedno malo pismo…
Ne neću vam i ja pričat o Valentinovu. Dosta te teme više! Gdje god kliknem, koji god post otvorim svugdje neka srca, sve nešto crveno. Al ne neću vam pričati ni o tome kako ne volim Valentinovo. Previše su i o tome pričali. Pričat ću vam o jednom malom pismu. O pismu koje sam dobila na Valentinovo, a nisam pismo dobila ima 100 godina.
Nije to ljubavno pismo, to je jednostavno pismo od njega. Bila je u pismu i pjesmica za Valentinovo. Ne, nije to ljubavna pjesmica, to je jednostavno pjesmica od njega. I nije on moj ljubavnik, nije ni prijatelj, ni brat. U biti i ne znam ko je on. Jedan stranac koji zna ama baš sve o meni. Svaki moj djelić duše, svako moje raspoloženje, svaki moj strah… I o kojem ja sve znam.
I taj stranac, to malo pismo, napisano drvenom olovkom za vrijeme pauze za ručak tako me je dirnulo. Streslo iz temelja. Ne znam zašto. Možda zato što je došlo za Valentinovo, možda zato što je od njega, a možda i zato što nisam pismo dobila ima 100 godina.
ej ruljo..
nećete vjerovat, al zaboravila sam korisničko ime (da i to se dešava) pa ne mogu na svoj stari blog. evo ga zato sad novi. lol
inače nisam ovako smotana lolčina
pjesma mog života
Da li vam se ikad dogodio da ste doživjeli situaciju iz neke pjesme? Ono sve identično, kao da neko pjeva o vama. E pa meni jeste!
Samo što sam ja inače pehist u životu pa to nije bila neka romantična pjesma o vječnoj ljubavi il barem o plesu na kiši.
Ovako je to izgledalo:
Ej, znaš što se dogodilo danas
Sunce peče, Mare i ja pijemo kavu
(stvarno ovu frendicu od «milja» zovemo Mare, o tome kako ona ne voli taj nadimak drugom prilikom)
U jednom poznatom kafiću
(tek otvoren, normala da je odma «IN»)
Fokusiramo tetovaže na brdovitom mladiću
(dobro ovo sam slagala, zima je, tetovaža se ne vidi, al se mogu kladiti da je ima. A brdovit jeste u svakom slučaju)
Svi ga znaju, ima zlatan lančić oko vrata
Dva mobitel aparata, kola bisna
Al' mu narav malko tisna
(gazda nakav; sve živa istina)
Al' inače nije loš... mislim... nije nešto ni dobar
Al' dobro sad...
(ne valja biti cjepidlaka)
Čak i oni slični njemu
Kažu da je stalno u problemu
(sex; drugs and rock and roll)
Da mu ruže jadnom cvjetaju samo na goblenu
(a i to je nešto)
Prepozna me, ajme meni
Kaže: ja sam suđen ovoj ženi
(mislio je na mene, uuuuh)
Želiš li sa mnom na kavu ili čaj,
Treba li ti topli, muški zagrljaj
(rekla bi seve «pa da mi modrice ostanu» ne fala)
Ma ajde svojim putem idi dalje
Ne trebam ja tvoje zagrljaje
(pokušavam mu ljubazno to objasniti)
Pa da poslije pričaš, mala je dala
Nije to šala, nije to šala...
(a pričo bi sigurno)
Joj... Mare je otišla kad je reka' da je pun ko' brod
I da ima strica u Njemačkoj... nije mogla više izdržati
(otišla Mare imala bus za Bunu :))
A on nastavi:
Znaš li da sam im'o firmu export-import-svašta
Al' su je privremeno zatvorili, jer vlada više ne prašta
(našo mene ko rame za plakanje! Zašto Bože zašto???)
Ja kažem: baš me čudi to što pričaš
Jer se vidi da si nekako fin
(Ja i dalje ljubazna. Bemti odgoj)
A on uporan: jel' da bi mogli na kavu ili čaj
(a neće gazda koktel ponudit, šta se i ja čudim)
Da ti pokažem što je muški zagrljaj
Mmm... e da mi je otići odavde...
(a da mi je.. Već počinjem nervozno-ljutito trljati čelo!!!)
Al' ne mogu...
On me gleda pravo u oči
(Smiluj mi se neko…)
I ne pušta...
K'o pit bull...
Zagrizo i gotovo...
(aaaaaaaaaaaa)
...Nerviraš me k'o Ante
(Ante? uuh E to je tek nova priča.. Baš imam sreće….)
- 14:16 - Komentari (9) - Isprintaj - #
hehehehehe:) nije ti ni lako! (xanado 13.02.2005. 15:34)
Hey pa lijepo da si ovde...a pjesma i prepoznavanje... baš si je našla...ayde pozdrav i drugi put dođi na kavu.. (buntovnik 13.02.2005. 15:46)
bra'o mala :)) (off-on 13.02.2005. 16:11)
e to mi se redovno dešava s nekim pjesmama. al ova tvoja je koma :) (lea 13.02.2005. 17:33)
LOL...dogode se i meni pjesme, jedna mi se u zadnje vrijeme stalno dogadja, ali ovo tvoje je koma...bas me nasmija (makedo 13.02.2005. 18:08)
:):):):):)...nasmija me pravo:):):):) (alessandra 13.02.2005. 21:54)
vidi vidi...sakupljalište vještica:) kako ostade živa da pišeš o tome-onesvješćivanje vulkanskom metodom ili "zagorit će mi ručak"? (LaMargot 14.02.2005. 14:05)
Ey sretno ti Valentinovo...puno sreće draga prijateljice... (buntovnik 14.02.2005. 18:53)
znači ipak si popustilaO_o (da je meni oko tvoje... 15.02.2005. 10:25)
nothing else matters
Sredina desetog mjeseca.. Sjećam se da je vani bilo tak hladno, da je hladnoća dopirala do kostiju. Koja simbolika! Il ironija. Nazovite to kako hoćete, al ja sam osjećala da se priroda poistovjetila sa mnom. Prvi put od kada postojim..
..Sijedim u svojoj sobi umotana u deku i prilično tupo gledam u tv. Mobitel pišti; poruka. Tvoje ime na zaslonu i;
So close no matter how far
couldn't be much more from the heart
forever trusting who we are
and nothing else matters
never opened myself this way
life is ours, we live it our way
all these words I don't just say
and nothing else matters
hmm.. kad se samo sjetim. Čitam slovo po slovo, riječ po riječ. Stomak se grči. Grlo steže. Zar je moguće fizički osjetiti tugu? Čitam ponovo poruku i pokušavam ne pustiti nijednu suzu. Ne znam od koga ih krijem, valjda od sebe same. Znam, znam da ideš. Znala sam od samog početka. Od prvog dana. Ali pojma nisam imala da će ovoliko boljeti. U biti nije me bilo briga. Željela sam samo biti s tobom.
I sjećam se da ti je autobus polazio u 6 sati navečer. I znam da je bilo hladno. I znam da sam te čekala na našem mjestu, na kojem smo kasnije ispisali slova našeg imena. Čekam te da dođeš, da te poljubim i da odeš. I sjećam se da si rekao da nije bitno koliko smo daleko, da ćemo uvijek biti zajedno. I da više ništa nije važno. I nije ništa bilo važno. Stvarno nije! Daljina nam ništa nije mogla. Kao da je svaki kilometar koji nas je dijelio samo učvršćivao našu ljubav. Ni priče, ni zli jezici nitko nam ništa nije mogao. I dalje smo se voljeli pomalo teenegerski iako to odavno nismo bili. I dalje sam brojala dane kad ćeš doći. I svaki put kad si dolazio satima sam se spremala, samo da budem što ljepša za tebe. I svaki put sam sa strahom dolazila do tebe s pitanjem u glavi šta ako si našao nekoga?. Al čim bi te vidjela, čim bi te poljubila, sve je nestajalo. Samo je ostajalo ono što smo mi imali. Ono nešto što nitko nije moga razumjeti...
I sad kad vratim film unatrag pitam se šta nas je to uništilo? Šta je bilo jače i od daljine koja nam nije mogla ništa i od priča i od neprospavanih noći. Šta nas je to uništilo baš onda kad nas više ništa nije moglo uništiti. Baš onda kad si se ti vratio. Kad smo konačno mogli biti zajedno bez oprašatanja, bez odlazaka na autobus. Jel to bio moj kukavičluk? Da, to je bilo jače od svega.
Al ipak i danas kad čujem našu pjesmu osjećam kao da nije bitno koliko smo daleko, da ćemo uvijek biti zajedno, i da osim toga ništa više nije važno.
Dragi moj;
never cared for what they say
never cared for games they play
never cared for what they do
never cared for what they know
and I know
So close no matter how far
couldn't be much more from the heart
forever trusting who we are
and nothing else matters
- 22:15 - Komentari (4) - Isprintaj - #
aaaa ništa novo ne napisa...aaaaaaa tc tc tc :P (LaMargot 13.02.2005. 11:52)
:P aaaa kako me provali. samo sam ih prebacila sa bljeska. ma pisat ću ja :P (dark angel 13.02.2005. 13:05)
ne znam zašto sam iznenađena, savršena priča (lea 13.02.2005. 17:34)
nauči je i pjevat..po mogućnosti i svirat...i onda onak za sebe u kutku svoje sobe zapjevaj...tko zna, možda će zvučat drugačije kad je ti izvedeš :) (kauboj 13.02.2005. 20:44)
pitam se
Ne znam više što da radim kad je sve urađeno. Ne znam više što da kažem kad je sve odavno rečeno. Ne znam više da l' da gledam tvoje oči pune tuge. Da l' da te slijedim putovima tvojim? Kako uopće da te slijedim kad si otišao? Gdje da krenem da bi te srela? Možda putovima tvojim koji me bole? Da l' da i ja krenem u provaliju pokušavajući te spasiti? Ili možda ne? Al kako da te ostavim kad me boli svaki sekund od kada si otišao? Zašto si otišao? Od čeka bježiš? Otišao si tamo odakle se više ne možeš vratiti. Zar nisi znao kuda tvoj put vodi? Zašto si otišao za njom kad te to ubija? Što očekuješ ode mene dok me gledaš onako tužno? Zar zoveš pomoć nijemim glasom? Što da radim kad ti ne mogu pomoći? Kako da se borim s njom kad nemam snage? Kad nemam oružja. I kako da ju pobijedim kad sam rođeni gubitnik? Kako da te izvučem kad mi ne nudiš svoje ruke? Kako da ti vratim život kad ga ti ne želiš? Zar je ona ono što te čini sretnim? Dokle? Dokle ovako da se mučim? Do kada da to pružam ruke, do kada da ti nudim srce? Hoćeš li se ikada osvrnuti i vidjeti da sam još ondje gdje si me zadnji put sreo? Reci. Reci nešto molim te. Bilo što.. odgovori mi na pitanja. Ne dopusti da si postavljam nova. Izluđuju me. Ubijaju. Lagano. Daj reci nešto. Što mi vrijedi pitati kad neću dobiti odgovor. Čekam da mi odgovoriš. Još uvijek! Čekam a vrijeme prolazi. Prolazi, neće da stane. Prokleto vrijeme! Da nije možda ono krivo za sve???
- 18:17 - Komentari (1) - Isprintaj - #
Ovdje ću ti reći samo-uh :(...svi smo mi nešto slično prošli u životu i vjeruj mi (ipak sam "malo" starija :)...vrijeme je najbolji doktor,liječi sve...kiss (alessandra 13.02.2005. 21:58)
sama
Tek ponekad kad sam sama,
dopustim da me tuga svlada,
dopustim sebi da budem ono što jesam,
skinem masku smijeha
i stavim onu jada.
Tek ponekad kad sam sama,
priznajem da me boli,
iako to ne bi htjela,
što srce uvijek pogrešne voli.
Tek ponekad kad sam sama,
shvaćam koliko mi je stalo
do ljudi koji se prave prijateljima,
a koji to nisu ni trenutak, baš nimalo.
Tek ponekad kad sam sama,
dopuštam da me poraz svlada
i nisam više jaka i nadmoćna,
usuđujem se biti potpuno nemoćna.
Tek ponekad kad sam sama,
vidim koliko sam ranjiva
koliko bolno sanjiva,
i tužno, čak i jadno varljiva.
Tek ponekad kad sam sama,
priznajem da ne živim
onako kako bi htjela..
Tek ponekad kad sam sama…
I ne želim više biti sama
ne želim vidjeti koliko je crna tama,
koliko sam slaba…
koliko nemoćna…
koliko ranjiva….
Nastala u istom periodu kad i ne želim da me pitaju
..otvoriše se oči i oni progledaše..
- 16:40 - Komentari (3) - Isprintaj - #
Jako lijepa pjesma. Jesi ju ti napisala? (dafne 12.02.2005. 23:52)
thanks jesam ja sam ju napisala (dark angel 13.02.2005. 13:06)
još jedan emotivac :) jako lijepa pjesmica :) (lea 13.02.2005. 17:31)
ne želim da me išta pitaju
Sviće jurto, obično jutro.. okrećem uplakanu stranu jastuka. Izgleda tako čisto, i nijemo, i obično, baš kao i ovo jutro, a u njemu je sva moja bol. Ustajem iz kreveta i stavljam svoju masku za taj dan. Ista je kao i ona od jučer i ona što će biti sutra. Maska sa veliki, velikim, velikim osmijehom. Da, lažnim, al ko te pita za to! Nekako je lakše tako, nekako sam ljude na to navikla. Kad se smiješ nitko te ne pita ništa. A danas ne želim da me išta pitaju..
Izlazim iz kuće sa svojom maskom, tako dragom maskom. Srećem prijatelje! Oni se smiju, veseli su , sretni. Blago njima! Ili možda ipak nisu sretni? Možda i oni svako jutro okreću jastuk da sakriju suze. Možda i oni svako jutro stavljaju masku. Al nije važno! Važno je da se smiju. Neću ih pitati boli li ih taj osmijeh. Možda i ne žele da znam.
I hodamo gradom tako veseli, sretni i nasmijani. Svijet je naš! Svi problemi, sve boli se odbija od nas. Imamo svoju zaštitnu masku, kao balončić od čarobne pijene. Na trenutke čak i zaboravim na svoju bol, na uplakani jastuk. Al ipak znam da je ona tu negdje, uz mene. Kao pravi prijatelj. Možda i bolji od ovih nasmijani lica. Jer ko su ti ljudi? Stranci o kojima ništa ne znam? Likovi s prijateljskim maskama? Il su možda stvarno moji prijatelji?
Popravljam masku, polako puca i pokazuje ono što se nalazi ispod nje. Svu onu gorčinu, bol, sve ono što pokušavam sakriti. Ne želim da me sad maska izda. Jer tko zna ko su ovi ljudi. Možda nekom drugom prilikom i pokažem svoje lice, sve one brige koje se oslikavaju na njemu, duboke bore nastale od tolike tuge... Al nekom drugom prilikom i pred nekim drugim ljudima. Jer ove ne poznajem. Njihove maske su previše očite, previše jeftine, previše plastične da bi to bili moji prijatelji.
I kad nađem te ljude čije maske nisu tako plastične i jeftine, sve ću im ispričati, sve što sam do sada sama nosila.
..iako je davno napisana nekako mi odgovara današnjem danu..
- 16:35 - Komentari (2) - Isprintaj - #
uh ovo o maskama...tako poznato...''stavljam masku za svakog izlaska na ulicu, bez nje više ne znam susretati ljude..i ne znam gdje prestaje ona, njena bezbrižnost, a gdje počinjem ja moja ranjivost...'' (lea 13.02.2005. 17:31)
eee...nije stvar u maski...jer bez nje život bi bio besmislen! Stvar je u odabiru maske/maski i koliko čvrsto ljepilo imamo da je pričvrstimo na lice...a s drugo strane- kad si zadnji put hodala gologuza pred ljudima? (kauboj 13.02.2005. 20:38)
pozdrav..
evo mog prvog bloga. trebala bi nešto reći o sebi al.. ma ne da mi se :) saznat ćete i dovoljno čitajuć blog.
pusa
dark angel
- 16:17 - Komentari (1) - Isprintaj - #
Ovo nije tvoj prvi bolg(smajli djavla) (N&S 13.02.2005. 15:35)
