moje faze...
Sinoć sam nešto kontala. Da i ja ponekad nešto kontam. :)
Uglavnom gledala sam svoje silne slike koje imam uredno posložene u albumima po datumima (djevica u podznaku). Čovječe kojih sam ja sve faza imala u ove 22 godine. Prvo sam bila rokerica. Ono folovi duge crne majice (služile su i za prikrivanje guzice u pubertetskom razdoblju nabijenom raznoraznim kompleksima). Dakle crne majice, blijede farmerke, kožne trake oko vrata, prepune ruke ručno izrađenih narukvica..
Onda sam iz te rokerske faze, u kojoj na mom licu nije bilo ni truna šminke prešla u fazu vještica. Naime tako je moj tata zvao moju fazu eksperimentiranja sa šminkom. Oči natrackane plavim sjenama, tamni karmini.. sve još naginje na rock. I prelazim u fazu slušanja narodnjaka. Vjerovali ili ne i tu sam fazu imala. U svoju obranu kažem da nije dugo trajala.
Poslije toga sam postala šminkerica. Štikla non stop, sređivanje, dotjerivanje, šminkanje čak i kad u prodavnicu idem.
Šta je bilo poslije toga? Ček poslije šminkerice sam postala ovo što sam sad. I ova faza još nema imena. Obilježavaju je Balaš i u posljednje vrijeme Josipa Lisac. Da, Josipa Lisac! Šta ju još obilježava? Teretana i što zdravija ishrana. I sve ono što je pomalo drugačije od normalnog (otud moja opsjednutost Josipom Lisac) haha
Kako sam krenula sljedeća bi mogla biti vegetarijanska faza.
A nemojte da vam pričam o fazama svojih frizura. Toliko vremena ipak nemam!
a sve ovo pišem samo da mi blog proradi!haha
sve je super i sve je za pet kad si muško i voliš nogomet
Ja ne znam za vas i koliki je je vaš prag tolerancije, ali moj dragi dečko je mene opet po 3957 put nasekirao i prešao moj limit tolerancije. Ma, šta nasekirao izbacio me iz cipela svojim ponašanjem.
Budući da je vrijeme katastrofalno večeras sam imala mogućnost ili posvetiti se sebi (lakiranje, depiliranje, manikuiranje i te stvari) ili gledati utakmicu Hrvatska:Švedska. Ako ste se već okladili da sam večer provela u kadi napunjenoj pjene, s krastavcima na licu i viklerima na glavi moram vas razočarati i reći da ste izgubili. Naime upravo sam izgubila sat i pol svog dragocijenog vremena gledajući utakmicu. Btw čestitam našima iako sam ljuta upravo zbog te temke. Mislim koji je to bezobrazluk. Fino se dogovorimo nešto i ja čekam i čekam i čekam i ništa...
I opet darky ispuši. A uopće nije trebao uraditi ništa komplicirano. Dogovor je bio između njega i mene da, kad je već otišao u Zagreb, u 87. min nekako izađe na teren i gol pretrči preko terena s mojim incijalima na guzici.
Možete si misliti on to nije bio u stanju uraditi. Neka, neka vratiti će se on kući!
:)
vrištala bi
Poslat ću sve u pizdu materinu. Oću majke mi. SVE!!!!!!!!
Dođe mi da vrištim, da plačem, da urličem. Toliko toga se skupilo. Kako je jebeno razdoblje došlo. Pa Bože moj šta je ovo. Neću više tako. Oću nešto drugo, ne znam ni ja šta oću. Ali dosta mi je. Stvarno. Neke stvari više ne mogu pod kožu. Kad će krenuti na bolje???
....ja nisam kao ti da bi prihvatio kraj, bez riječi utjehe i bez ijednog pitanja i moram biti jak da podnio bi to i da vrata otvorim za neka nova svitanja...
Kako jadno, kako glupo, kako tužno se osjećam. Neću više to. I previše mi je.
...ko brod u boci putujem a neću stići nikamo jer predobro se poznajem da bez tebe bi mogao...
ajmo se igrati igre istine!
Da sam lik iz crtanih danas bi cijeli dan hodala sa žaruljicom iznad glave. Neke su se stvari konačno posložile, došle na svoje mjesto. Skontala sam i ja ponešto, prihvatila činjenice takve kakve jesu koliko god boljele. A nije da bole, da žare, da moram jaukat ali bole onako hinjski, podmuklo.
Jer nekad ljudi svojim postupcima ne zabodu ti ogroman nož u leđa. Ubitačno da te propara u tom trenu, da si na rubu izdržljivosti, da jaučeš ali da ipak brzo prođe. Nego svaki dan bockaju pomalo, i iz početka nisi ni svjestan, ne kužiš ništa, osjetiš lagano peckanje ali ne obazireš se previše. A kad skontaš (osobito kad ti treba malo više vremena, kao što je meni trebalo u ovom slučaju) onda je kasno da se stvari ispravljaju. Ja sam tek danas neke stvari posložila. Bile su mi ranije prilično jasne ali nisam si to jednostavno htjela priznati. I cijeli danas dan, koliko se god trudim da to potisnem, želudac se stego u čvor od svega toga što se danima gomilalo. Stego se toliko jako da boli, fizički osjećam toliku tugu.
Pričam vam o jednoj svojoj prijateljici. Iskreno rečeno nemam vam šta posebno reći. Na ovu temu je toliko toga izgovoreno i bit će još toliko toga rečeno da šta god kažem zvuči isprazno. Ali tako mrzim ovaj osjećaj tuge i gađenja i ne znam čega sve. Onaj osjećaj kad osjetiš da te prijatelj razočarao. Ne znaš šta bi uradio. Ruku na srce nije mi uradila ništa, nije se posvađala sa mnom, nije me doslovno zajebla za neku moćnu stvar ali me lagano razočaruje. Iako je lagano boli! Voljela bi da joj mogu nešto reći, ali ne smijem i to mi je još gore. Saznala sam neke stvari, u biti samo potvrdila ono u što sam već sumnjala i zato me toliko boli kad me gleda u oči i laže. Tako smireno i skulirano laže o tome. A ja ju gledam i ne mogu vjerovati. Vidi da ju promatram, zna taj moj pogled, pogled procjenjivaja, ispitivanja.. Zna da joj sve manje vjerujem, jer ipak poznajemo mi jedna drugu. I svaki put kad izriče novu laž ja ju samo gledam, nikad joj nisam rekla da prestane lagati. Jer ne smijem. Ali ona zna. Još više i boli i izluđuje što i dalje laže. Boli me što njoj stvarno nije stalo do nečega što smo imale.
