malo da se falim kako je bilo dobro
Bila, vidjela, vratila se! Kad bi trebala samo s jednom riječju opisati kako je bilo vjerojatno bi izabrala riječ SUPER al evo ipak malo detaljniji izvještaj.
Uglavnom krenule smo rano ujutro al i ove godine smo kasnile- ja prespala. Odlučile smo se da idemo preko Metkovića (gdje nam je pamet bila) i čekale na granici čitav sat. Za popizdit! Al haj i to smo preživjele. Ta tri sata koliko smo se vozile, računajući i to čekanje na granici, možda malo manje mislim da smo istresle sve tračeve koje smo mogli. Ko tri «babe» kad se nađu.
Prvi dan ljetovanja definitivno nije bio Marin dan. Ona je sjedila pozadi u malom twingiću i kad sam izlazila meni nije bilo ni na kraj pameti da će ona izaći na ista vrata na koja i ja i tako sam moćno zalupila vrata za sobom. Kad sam se okrenula vidjela ma maru u autu kako se drži za glavu i doslovno manta. A stvarno nisam namjerno. (devil smajlić) Al haj preživjela je mare to (bosanska glava) i ići ćemo na sladoled da ona malo dođe sebi. (ja častim ja sam ju i ošamutila). Mare je sjela do siki jer me nakon mog momačkog zatvaranja vrata jednostavno izbjegavala. Prvo je Mare sama sebi iskrenula gotov pola sladoleda u krilo (valjda je još uvijek bila ošamućena) a zatim je siki dok je cijedila limun u čaj pola limuna štrcnula mari u oko. Ma taj dan je bio kao iz crtanih.
Uglavnom svaka od nas je imala jedan dan na odmoru koji je trebala prespavati. Al nijedan nije bio ko taj Marin. Sve u svemu bilo pravo komično.
Dalje, imale smo skoro svaki dan goste. Došlo nam je toliko ljudi koje lolimo. Dolazio mi je rođak i njegova ekipa, lea, vuf (jura nije :() i moj litle titts! Joj sa litle titts je bilo pravo zabavno. Samo je jadna siki bila u strahu da nas same ostavi, jer bi uvijek napravili neki nered kad nje nije bilo. I da moram ovdje reći «sorry lea ja nisam skontala za ono u petak».
Joj znam da vam pišem bez ikakvog reda, al stvari mi tako padaju na pamet i onda samo istipkam ono što mi blicne u glavi.
Kao i svake godine vidjeli smo svašta, upoznali smo svašta. Neke ljude koje smo upoznali, da nam je neko pričo ne bi vjerovali da takvi postoje. Ekipa iz Zmijavaca je definitivno bila najotakčenija i najnenormalnija. Raspon godina u toj ekipi je bio od 10 do 55. Ni švabe nisu bili ništa normalniji. Da vam sad to sve prepričavam ne bi bilo zanimljivo. To je jednostavno trebalo doživjeti.
Neću ići više u detalje, one sočne detalje smo rekle ne pričat nikome. Mogao bi mi neko zbog detalja očitat bukvicu (najblaže rečeno) hehe ..ma naravno da sočnih detalja nije bilo! hehe
Još nešto jedan fenomen mi ove godine nikako nije bio jasan. Po cijele dane na plaži muškim očima su izloženi toliki primjerci sisa. Od malih, velikih, obješenih, čvrstih, frljavih, uspravnih, ma nema kakvih nema, još je ove godine toples bio puno moderniji nego prošle, pa su mogli uživati u pogledu po cijele dane ali opet navečer opsjednuto gledaju u dekolte i ne trepću. WTF!!! To neka bolest ili šta???? :)
Sume sumaro bilo je zabavno, bilo je čak i poučno, bilo je otkačeno, bilo je svega, ali bilo je lijepo i vratiti se. Kad smo se onako umorni dopeljali do svog grada, kad smo odmah na prvim semaforima ugledali poznata lica nekako ti, unatoč tome što će ti to sve dopizdit za par dana, ipak ti je nekako drago što si opet tu. Lijepo je otići, odmoriti se od ovih ljudi, od toga da odmah na prvom semaforu vidiš poznate face, ali ipak kad si negdje drugo vidiš koliko ti se sve to uvuklo pod kožu. Ma nema do Mostara :)
još samo malo......
Konačno odo na zasluženi odmor!!! Laganini sam već isplanirala šta i kako, pokupovala sve što mi je trebalo a bome i masu toga što mi i ne treba ali eto! I sad ko malo dijete isčekujem kad će osvanuti ta subota. Volila bi još samo pronaći jednu ogromnu, ali pravo ogromnu torbu da i njega mogu ugurati u nju. A 'ta ću kad će mi falit. :)
more, moreee
Još malo, još samo malo. Jedva čekam. Da mi je dočekat da taj zadnji ispit prođe, spakovat stvari i pravac more. Ma boli me briga kako će biti na tom ispitu, hoću li ga proći ili neću samo da taj trinaesti dođe i prođe. Fali mi malo odmora. Fali mi da se maknem iz ovog grada. Previše mi je sve isto, previše me ugušiše ljudi. Isti likovi svugdje oko mene. Pravo se tjeskobno osjećam. Imam osjećaj kao da mi nedostaje zrka. Treba mi neka promjena. Treba mi par dana da ne razmišljam apsolutno ni o čemu, da se zavalim na plaži, ubacim nogice u plićak i samo uživam.
Jedva čekam. Znam već, čim pođemo Siki će početi pričati kako ljudi na odmoru oglupe. To je čitala u nekim novinama i to svake godine spomene. Mare neće ništa kontati čitavo ljetovanje i uporno dokazivat teoriju o oglupljivanju na moru. Mene će ko i svake godine biti nemoguće ujutro probuditi, ali njima dvjema to ipak nekako pođe za rukom (jedna me škaklji, a druga polijeva vodom). Siki i ja ćemo i ove godine ponijeti čitavo ormar robe i bar petnaeset pari sandala i papuča. Te jedne za plažu, te jedne sa štiklom, jedne bez štikle, japanke bez štikle, sa štiklom, sandale… Znate već kako to ide. A Mare će došetati s malom putom torbicom hvaleći se kao se ona zna ekonomično pakirati, a tokom čitavog ljetovanja će nositi našu robu. Ja ću ih i ove godine živcirati svojim višesatnim spremanjem za vani, Siki će nas i ove godine oduševiti umijećem da se zaflekavi šminkom čim obuče nešto bijelo, a Mare svojom zbunjenošću kad joj se Čeh nabacuje (joj kad se ovoga sjetim).
Još samo jedan ispit i nekih desetak dana iščekivanja. Izdrži darky!!!
Otkada idemo na more svake godine
Uvijek nove stvari su potrebne
Al na kraju svašta fali
Jer naš fićo je premali
Popis smo pisali tjednima prije puta
A svako brisanje nanosi bol
Svakoj stvari pravo mjesto nađi
I ne prepuštaj se svađi
I ne zaboravi:
Drveni ugljen, roštilj, tri ligeštula
Suncobran, peraje, maske,
Naočale za sunce, karte,
Tenisice, termosicu, Tarzana,
Karl Maya, šlauf,
Badmington, japanke, loptu, šunku, špeka,
Foto aparat
I veliki karnister s vinom
....
Darko Rundek
04.07.2005. u 01:13 | 11 Komentara | Print | # | ^
